Objavljeno 28. studenog, 2020.
LINA WOLFF - LJUBAVNICI POLIGLOTI: ROMAN O MUŠKO-ŽENSKOM ODNOSU MOĆI
Naravno da u životu nije nužno da ljubavnici budu i poligloti, iako nema nikakve dvojbe da znati i neki drugi osim svog materinjeg jezika itekako olakšava i ovu životnu ulogu. Doduše, treba biti iskren i reći da ovaj detalj u romanu Line Wolff "Ljubavnici poligloti" (Naklada Ljevak, 2020.) uopće nije toliko bitan - on se eksplicite pojavljuje samo u naslovu romana.
A taj naslov nije ništa ino nego preuzeti naslov rukopisa koji je u ovome "pravome romanu" Ellinor svjesno spalila kako bi se tim činom osvetila svom ljubavniku Calisti, pretilom književnom kritičaru, koji se u svakome trenutku, pa i prije vođenja ljubavi, voli referirati na literaturu, pisce, Nerudu, Michela Houellebecqa…, koji joj je tijekom seksualnog čina, iz čista mira, nanio bol. U drugim pak dijelovima romana ovaj se detalj gotovo i ne pojavljuje, odnosno radi se o jednom "nevidljivom motivu", koji zapaža samo autor tog spaljenog rukopisa, Max Lamas:
"Spojila sam te dvije hrpe papira u jednu i vidjela da je naslov knjige Ljubavnici poligloti. Razmišljala sam što znači to poligloti (ovdje treba imati na umu da je Ellinor djevojka sa sela, ne previše obrazovana, koja i u svojoj trideset i šestoj godini života i dalje govori na dijalektu rodnog sela, a online/virtualni svijet predstavlja joj jedinu iskustvenu vezu sa stvarnim svijetom/životom, nap. Z.K.).
BUDUĆA ZVIJEZDA
Papiri su bili kruti i izgledali prljavo i nagrizeno vlagom, bili su valoviti kao da su bili vani na kiši, te imali velike mrlje od kave. (…) Vatra se razgorila, kao da želi još. Stavljala sam sve više i više papira na vatru, primijetila sam da nisu svi napisani na švedskom, bilo je stranica koje su bile napisane na drugim jezicima, iako nisam znala koji su to jezici. Ponekad je na istoj stranici bilo nekoliko jezika, čak je ponekad rečenica znala započeti na jednom jeziku, pa se prebaciti na drugi, a onda ponovno vratiti na prvi. Izgledalo je smiješno kad bi se usred stranog teksta tu i tamo pojavila koja švedska riječ, kao i kad bi se strane riječi pojavljivale usred švedskog", piše autorica na 51.-52. str. ove knjige.
Nema nikakve dvojbe da današnji skandinavski pisci pišu i više nego sjajno. No ovdje ne mislim samo na njihove svjetski slavne krimiće, već i na onu "pravu" literaturu, pa sam tako nedavno imao prilike pročitati, u najmanu ruku, neobičan roman Linde Bostrom-Knausgard, "Oktobarsko dijete" (također u izdanju Naklade Ljevak i u prijevodu Željke Černok; i taj sam roman recenzirao za Magazin), a nevjerojatni romaneskni opus norveškog pisca Karla Ovea Knausgrada, prije svega, njegovih šest autobiografskih romana pod nazivom "Moja borba", na najbolji mogući način svjedoči o još uvijek nedovoljno poznatim potencijalima i dosezima skandinavskih književnosti.
I više sam nego uvjeren da će u skorije vrijeme i Lina Wolff ući u krug onih pisaca čije se knjige jednostavno moraju (pro)čitati! Ako je suditi prema romanu "Ljubavnici poligloti", onda će se to dogoditi vrlo brzo. Stoga i nije neobično što je književna kritika vrlo brzo primijetila velike potencijale ove spisateljice. Prestižne nagrade (dobitnik najprestižnije švedske književne nagrade August i nagrade časopisa Svenska Dagbladet), prijevodi na čak osamnaest svjetskih jezika samo su dodatna potvrda ove ugodne činjenice. Isto tako, slažem se i s onim ocjenama koje u ovom uknjiženju vide, prije svega, zabavan i inteligentan roman, u kojemu ima i crnog humora ("Nadala sam se da neće biti pretjerano intelektualan. Ne želim tu raspravljati o književnosti, a onda se ševiti, nije me zanimala ta vrsta iskustva"), ali i čitavog niza konfuznih zapleta, pa tako ni uz najveće misaone/čitateljske napore nisam uspio shvatiti sve one suptilne ljubavne namjere pisca Maxa u odnosu prema tri generacije talijanske aristokratske obitelji, koja polako ali sigurno financijski, ali ne samo financijski, već i moralno propada, jer nema nikakve sumnje da njemu godine, odnosno rodne uloge ama baš ništa ne znači. Pa tako on koji ima 54 godine bez ikakvih moralnih skrupula stupa u seksualni odnos s osobom koja je od njega starija dvadesetak godina, a sam kraj romana daje nasluti da će završiti u krevetu i s unukom, Lucreziom!
BERGMANOV POUČAK
Naravno, nije dopušteno otkriti baš sve detalje ovoga romana, ali još jednom sam se mogao uvjeriti da u tim toliko hvaljenim skandinavskim društvima postoje i oni manje vidljivi, i oni manje ugodni segmenti toga društva. Naime, i ta društva podjednako su ksenofobična, depresivna, neprijateljski raspoložena prema svakoj vidljivoj (rasnoj, seksualnoj, vjerskoj…) razlici, uostalom, kao i u većini drugih društava. No imam dojam da u skandinavskim književnostima odavno ne postoje tabu-teme, da se njihovi pisci spremno suočavaju sa svim izazovima globalnog društva, da ništa ne kriju, ništa ne skrivaju ispod tepiha. Uostalom, nismo li upravo od jednog Skandinavca, točnije u sjajnim filmovima Ingmara Bergmana, "Prizori iz bračnoga života", "Fanny and Alexander", "Zmijsko jaje"…, učili i o onoj drugoj, mračnoj, traumatičnoj strani obiteljskih odnosa, braku kao tamnici ljubavi, gdje su odnosi moći kudikamo važniji od svih drugih ljudskih emocija, gdje se, u pravilu, sukobljavaju tjelesno i duhovno, razum i vjera, uzvišeno i trivijalno...
Piše. Zlatko KRAMARIĆ
O autorici...
Lina Wolff živjela je i radila u Italiji i Španjolskoj. Tijekom godina koje je provela u Valenciji i Madridu, napisala je zbirku kratkih priča Många människor dör som du (“Mnogi ljudi umiru poput tebe”). Bret Easton Ellis och de andra hundarna (“Bret Easton Ellis i ostali psi”), njezin prvi roman, osvojio je nagradu Oxford-Weidenfeld za najbolji prijevod, a našao se i u finalu prestižnog Swedish Radio Awarda za roman godine. Njezin drugi roman, De polyglotta älskarna (“Ljubavnici poligloti”), osvojio je najznačajniju švedsku književnu nagradu, August kao i nagradu časopisa Svenska Dagbladet. Oba su joj romana također ovjenčana nagradom PEN Translates Engleskog PEN-a kao priznanje vrsnoće prijevoda. Lina danas živi u Švedskoj.