Početkom ljeta, kada su popustile stroge epidemiološke mjere, očekivalo se kako će i za autobusne javnolinijske prijevoznike u Hrvatskoj doći bolje vrijeme.

Već nakon prvog vala pandemije turistički sektor i sektor putničkog prometa prepoznati su kao najrizičniji i s najvećim problemima u poslovanju, zbog čega je i Vlada najavila ozbiljniji pristup rješavanju tih problema. Bilo je jasno da, dođe li do ponavljanja slične situacije u jesenskom razdoblju, mnoge tvrtke jednostavno neće moći izdržati, nego će biti prisiljene na značajnije smanjenje poslovanja, što će značiti i gubitak radnih mjesta. Velike su se nade tada polagale u dogovor s državom i potpisivanje ugovora o javnim uslugama koji bi prijevoznicima osigurao održivo poslovanje. Početkom listopada i ministar prometa Oleg Butković, na sjednici Gospodarskog-socijalnog vijeća naglasio je da su stvorene sve pretpostavke za uvođenje javne usluge kroz Zakon o cestovnom prijevozu i Pravilnik o obavljanju javnog linijskog prijevoza.


"Budući da Ministarstvo znanosti i obrazovanja u ovom trenutku financira prijevoz srednjoškolaca u iznosu od oko 300 milijuna kuna, i budući da Ministarstvo regionalnog razvoja već sada financira otočni prijevoz sa sredstvima od oko 35 milijuna kuna, postoje sredstva koja ćemo udružiti kako bi se od 1. siječnja mogla financirati javna usluga", kazao je tada ministar Butković.


I Hrvatska zajednica županija izrazila je spremnost za takvu suradnju s prijevoznicima, no do sada se nije ništa dogodilo, a problem je i dalje ostao na početku. Na to je upozorio i predsjednik Udruge hrvatskih autobusnih javnolinijskih prijevoznika Hrvoje Meštrović, kazavši kako se stvari jako teško pokreću te da, dok linijski prijevoznici, kojih je sve manje, ne dobiju te ugovore dotle taj problem za njih neće biti riješen.


"Ako nam daju novac srednjih škola nisu nam dali ništa. To znači da bismo morali od učenika naplaćivati karte, a to nam vjerojatno neće dopustiti. Nama je problem što smanjenjem mobilnosti građana, u ovoj situaciji kada imamo djelomično zatvaranje određenih djelatnosti i usluga, direktno nama umanjuju prihod. Imamo i dalje isti broj polazaka, a istovremeno sve manje putnika. Posljedično će to dovesti do smanjenja polazaka ili linija. Ne možemo funkcionirati preko modela koji sada imamo", tvrdi Meštrović.


Smatra da država hitno treba reagirati te da s javnim prijevoznicima potpiše ugovore koji će za njih biti slamka spasa. "Sada imamo krizu, i u takvoj situaciji neke stvari moraju funkcionirati, poput zdravstva, policije, školstva, vatrogasaca... Bez obzira na sve, javne službe moraju djelovati. Jedan dio tih javnih službi je i javni prijevoz", pojašnjava predsjednik Udruge javnolinijskih prijevoznika.

Unazad nekoliko godina cijena prijevoza je povećana, što je dovelo do drastičnog smanjenja broja putnika. Stoga autobusni prijevoznici smatraju da je takvom mehanizmu financiranja došao kraj. "I linije koje su bile komercijalne to više nisu. Troškovi su apsolutno porasli, autobusi su skuplji, održavanje je ekstremno skuplje, sigurnost je zahtjevnija, uvjeti prijevoza zahtjevniji... Država treba dodatno ulagati, jer ovo što je do sada davala nije dovoljno za održavanje javnog prijevoza", poručuje Meštrović.


Autobusni linijski prijevoznici vjeruju da je njihov prijevoz skup ne samo za građane, nego i za poslodavce, ali i državu. "Ovo kako mi sada funkcioniramo uopće nije efikasno", kaže Meštrović. "Prema mom izračunu poslodavci i država plaćaju više od milijardu i pol kuna za prijevoz zaposlenika na posao i nazad. Kada bi smanjenjem cijene prijevoza to sveli na 500 milijuna kuna ostala bi milijarda viška. Neka pola toga daju prijevoznicima i ukupni efekt je njihova ušteda od pola milijarde kuna. Prijevoznici će za taj novac dati autobus do svakog sela i onda će građani imati izbor. U ovakvoj situaciji kada građani ne ulaze u autobus jer je karta skupa, ili nema autobusa, automatski je ta cijena visoka. Treba preraspodijeliti taj novac da bi se više vratilo javnom prijevozu koji bi mogao ponuditi jeftiniju uslugu građanima", dodaje.
Niža cijena javnog prijevoza ne može se održati bez subvencije koja će ujedno poticati ljude na korištenje javnog prijevoza što je opet, ukupno gledano, ekonomski najjeftinije. "Država štedi ako da novce javnim prijevoznicima. Ti su modeli vani odavno poznati, i zato nitko ne štedi na tome. Ekonomski gledano za gospodarstvo i državu to je najpovoljnije", zaključuje Meštrović.