Iako je ruski komunistički diktator Josif Visarionović Staljin personifikacija zla za svakog normalnog čovjeka svuda u svijetu, to nije slučaj u Rusiji. Ondje i danas postoji njegov živi kult iza koga stoji službeni režim na čelu s predsjednikom Vladimirom Putinom. On je prije nekoliko dana najavio kažnjavanje svakoga tko bude usporedio staljinizam s nacizmom.

Dajući potporu inicijativi članice svoje stranke u Državnoj dumi da se uvede cenzura kada je riječ o knjigama koje osuđuju staljinistički sustav i njegove zločine, najmoćniji čovjek u Rusiji se pomalo neočekivano pozvao na Boga. Putin je doslovce kazao: “Sam Bog nam je vjerojatno rekao da imamo odgovarajuće mehanizme za zaštitu istine o skorijoj prošlosti”. Proteklih godina svjedoci smo nevjerojatnog oživljavanja Staljinova kulta ličnosti u Rusiji, uz svesrdnu pomoć sadašnjeg autokratskog režima, a ovaj boljševički nasilnik već godinama slovi kao najveći Rus svih vremena. Kada je riječ o veličanju Staljina i njegove monstruozne vladavine, tijekom koje je poslao u smrt najmanje 15 milijuna ljudi, predsjednik Putin ima snažnu potporu u Ruskoj pravoslavnoj Crkvi. Ta bliskost s Kremljem i ne čudi s obzirom na već dugo ponavljane glasine kako je patrijarh Kiril (Gundjajev) bio dugogodišnji agent KGB-a, za koji je radio pod nadimkom Mihajlov. Nakon što je službeno najavljeno da će u novome hramu vojnog ordinarijata u Moskvi osvanuti Putinovi i Staljinovi mozaici, od toga se ipak odustalo. No, na javnim skupovima i u drugim bizarnim prigodama nije mogu se vidjeti pravoslavne ikone “svetog” Staljina, što znači da taj perverzni kult živi u ruskom narodu.

Putinova najava kažnjavanja verbalnog delikta kada je posrijedi osuda staljinizma dovodi se u izravnu vezu s obilježavanjem Europskog dana sjećanja na žrtve svih totalitarnih režima 23. kolovoza koji je ustanovilo Vijeće Europe prije nekoliko godina. Što je to Ruse nagnalo da ustanu protiv civilizacijskog čina da se podvuče crta ispod svih zala 20. stoljeća? Odgovor na ovo pitanje savršeno je opisan u knjizi “Sovjetski zločin u Katynskoj šumi. Uloga doktora Eduarda Luke Miloslavića” u izdanju izdavačke kuće AGM uglednog povjesničara Marija Jareba. Nije nikakva tajna da je tog 23. kolovoza 1939. između Trećeg Reicha i Sovjetskog Saveza potpisan Ugovor o međusobnom nenapadanju. Bio je to uvod u početak Drugog svjetskog rata nekoliko dana kasnije te podjelu Poljske između Trećeg Reicha i Sovjetskog Saveza. Dodatni Tajni protokol je uredio pitanje granice dvaju carstava zla i njihovih interesnih sfera. Zloglasni pakt Ribbentrop-Molotov potpisan je u Kremlju u nazočnosti Josifa Staljina. Njegovo oživotvorenje nije trebalo dugo čekati. Sukladno dogovoru, Sovjeti se uključuju u komadanje Poljske 17. rujna 1939., napadajući tu zemlju “s leđa”. Odmah nakon upada u istočnu Poljsku, sovjetske okupacijske vlasti počinju sa sustavnom represijom. Uslijedile su čistke, mučenja, ubojstva, zatvaranja i deportacije golemih razmjera. S novoosvojenog teritorija na kome je živjelo pet milijuna ljudi, Staljinov režim je deportirao u gulage diljem Središnje Azije i Sibira čak dva milijuna Poljaka, a otprilike 240.000 poljskih vojnika, dočasnika i časnika završilo je u zarobljeničkim logorima. Na popisima onih koje je trebalo ukloniti bili su čak i nedužni članovi filatelističkih društava. Odlukom Politbiroa Svesavezne komunističke partije (boljševika) vojne zarobljenike je preuzela zloglasna tajna policija NKVD. Izdvojivši časnike i dočasnike u logore Kozjeljsk, Ostaškov i Starobjeljsk, Staljin i društvo odlučili su te ljude pobiti, znajući jako dobro da je riječ o eliti poljskog društva. Mnogi od unovačenih pričuvnih časnika uoči rata obnašali su istaknute dužnosti u Poljskoj. Posrijedi su bili sveučilišni profesori, odvjetnici, suci, državni odvjetnici, inžinjeri, političari, profesori, novinari, pisci, veleposjednici, poslovni ljudi, svećenici i profesionalni vojnici. Naredbu o njihovom smaknuću donio je šef KGB-a Lavrjentij Berija u ožujku 1939. uz suglasnost svih članova Politbiroa na čelu sa Staljinom. Na Berijinom popisu bilo je 14.736 ljudi, od toga 295 generala, pukovnika i dopukovnika, 2080 bojnika i satnika te 6.049 poručnika, doporučnika i zastavnika. Sastavljeni su iscrpni popisi članova njihovih obitelji kojima je bila namijenjena deportacija u Kazakstan. Dokumenti o ovom zločinu uništeni su 1959. po naredbi sovjetskog vođe Nikite Hrušćova, no sačuvano je pismo u kome stoji da je ukupni broj smaknutih 21.857 Poljaka, od toga u Katinjskoj šumi 4.421, u Ostaškovskom logoru nedaleko Kaljinjina (Tvera) 6.311, a u Starobejskom logoru blizu Harkiva 3.802 ljudi.

Ono što je zaprepastilo povjesničare, kako ističe Jareb, je tzv. industrijski način likvidacije, koji se po organizacijskoj metodi ne razlikuje od nacističkog zločina nad Židovima u Auschwitzu ili bilo kojem drugom koncentracijskom logoru nacističke Njemačke. Naime, i boljševici i nacisti koriste su masovnom uporabom željezničkih transporta kako bi kandidate za smrt otpremili do mjesta smaknuća. Na samo stratište NKVD-ovci odvoze manje skupine zatočenih Poljaka u maricama, autobusima i kamionima. Nitko od ubijenih do posljednjeg trenutka nije mogao znati što će se dogoditi jer im je rečeno da ih vode na slobodu. O učinkovitosti NKVD-a govori i podatak da je cijeli taj pokolj učinjen u samo mjesec i pol dana. Kako je pokazala istraga liječničkog povjerenstva u proljeće 1943. u organizaciji Međunarodnog Crvenog križa, u kome je sudjelovao i američko-hrvatski forenzičar dr. sc. Eduard Miloslavić, svi su ubijeni na isti način, pucnjima u potiljak i s rukama vezanim na leđima nakon čega su potrbuške bacani u masovne grobnice. Naposljetku su boljševici ondje zasadili stabla, misleći kako ovaj zločin nikada neće biti otkriven kao ni tisuće drugih koje su počinili. Nacistička Njemačka je itekako likovala zbog toga. Miloslavić se dokopao Sjedinjenih Država, ali njegovog kolegu dr. sc. Ljudevita Juraka, koji je iste godine istraživao sličan zločin u ukrajinskom gradu Vinicji, strijeljali su jugoslavenski partizani 1945. U presudi piše “da je svjesno i zlonamjerno vršio propagandu protiv prijateljske Sovjetske Rusije”.

Jedan naš sugrađanin koji se ponosi svojom moskovskom diplomom u komunikaciji s autorom ovih redaka je ustvrdio kako su Poljaci “baš uvijek i u svim sukobima bili na pogrešnoj strani”. Ovdje postavljamo jednostavno retoričko pitanje: Jesu li Poljaci uistinu bili na pogrešnoj strani povijesti te 1939. kada su ih zajednički napali nacisti i boljševici ili pak iduće godine kada su u Katinjskoj šumi i na još dva stratišta masovno poubijani? Nikakav zakon, pa čak i da ga osobno napiše predsjednik Putin, gorku istinu iz Katinja ne može sakriti.