Mjesecima su već pogledi puni iščekivanja upereni u pozornice diljem svijeta, željno se čeka(la) svaka premijera, dramska, operna, plesna... Jedna od takvih sigurno je bila i dugonajavljivana Strindbergova Gospođica Julija, zbog koje i za koju su osječki HNK i vinkovačko Gradsko kazalište "Joza Ivakić" potpisali i povijesni ugovor o suradnji. Inicijatorica postavljanja ove sjajne drame Matea je Marušić, koja ne krije da još od studentskih dana sanja o ulozi Julije. I dosanjala ju je. I dobro da jest. I dobro da je za redateljicu poželjela pripadnicu nježnijeg spola, s iskustvom u kazališnoj režiji, ali i dovoljno životnog iskustva. Imenom i prezimenom je poželjala Aidu Bukvić, a onda je redateljica pincetnom preciznošću birala svoje suradnike: Marijanu Fumić koja je tekst dramatizirala, Sašu Došen koja je glumce odjenula i pobrinula se da imaju inspirativno okružje za igru, što ne bi bilo moguće bez svjetla Tomislava Kobije, ali ni glazbe Igora Valerija.

Možda je neizvjesnost pogodovala svima: glumcima, autorskoj ekipi i publici, koja je sudeći prema osječkoj premijeri, dobila što je tražila. A tražili su predstavu dostojnu nacionalnog teatra (ali i rapidno razvijajućeg gradskog kazališta), dostojnog talentiranih glumaca kakvi su već nebrojeno puta dokazani Vladimir Tintor i Petra B. Blašković, a ponajviše ipak Matea Marušić, koja je nekoliko dana prije premijere u njenom matičnom vinkovačkom kazalištu napunila 27 godina. Dakle, i životnom dobi odgovara liku 25-godišnje Gospođice Julije, no važnije je da ima tu osobnu emocionalnu zrelost koju je s lakoćom prenijela na lik. Iako iskustveno na kazališnim daskama tek stasava, ovjerila se već mnogo puta, brojni su projekti iza nje, nagrade, nominacije - pa nije bilo upitno je li pravi izbor za ovu ulogu.


Nisu joj problem bile nagle i drastične promjene emocija, stanja, činila je to "bez ostatka" glasom, gestom, pogledom, govorom tijela. Njezina glumačka imaginacija najviše dolazi do izražaja u kreiranju odnosa između nje i Jeana (Vladimir Tintor), njihovim međusobnim sukobima, koji su i sukobi sa samima sobom. Od ohole se gospođice i grofove kćeri do plahe i suosjećajne Julije Matea preobrazi u trenu, a empatija joj se čita u očima. Apsolutno nas je osvojila scenom emocionalne oluje - kad pomahnita mamurna, suočena sa strahom i sudbinom koja je pred njom.


Uvijek moguća mjesta poskliznuća, ljubavna scena tako je odigrana prirodno, bez grča, dinamična i iskrena. Publika je tu, ali i sve ostale scene, replike, izgovorene riječi pratila u potpunoj tišini, tek uz povremeno škljocanje fotoaparata. Izražajna dikcija i scenski govor ono je čime se svi troje ponose. Mali ansambl doista je bio kompaktan, a vjerojatno je to ona kemija o kojoj je i redateljica pričala da se razvila među svima, uz poštovanje, povjerenje bez kojega ne bi sve bilo kako jest. Dokaz su da su za kazališni čin doista dovoljni samo glumac i dobar komad, u ovom slučaju premoćan, dramski dragulj od kojega je načinjena kruna u kojoj su svi zasjali.


Priča se lomi oštro poput valova, što trodimenzionalnost dobiva i kroz scenografiju, ali i autentičnu glazbu iz pera Igora Valerija, kojom uprizorenje počinje i završava, razotkrivajući unutrašnji, emocionalni život likova, nagovješćujući ili "komentirajući" radnju na sceni.

Odlična je Petra Blašković kao kuharica Kristina. Iako joj je pripao mali komad kolača, ostavila je snažan pečat. Da se Vladimir Tintor sam po sebi nametnuo kao najbolji izbor za Jeana - markantan, predivnog glasa, ugodne vanjštine, siguran, iskusan - ne treba isticati, jer je to tako. Bilo je divno gledati uistinu potentnog Vladimira u ulozi dostojnoj njegovog talenta i osobnih, glumačkih težnji.

Da, hvatao je publiku grč od pojedinih scena, emocija kroz koje su prolazili likovi, neizgovorenih riječi koje su visjele u zraku. Crno-bijeli svijet - i to ne samo pokućstva koje jedino svojom haljinom boje vina, krvi, života razbija Julija, izmaglica, a sve to u samo jednoj noći, svetkovini nedužnih igara...