Piše: Goran REM

Druga najbolja stvar koja se dogodila na multifokalnoj izložbi Močvara, održanoj u dakle više lokusnih prostora i kroz više medijalnih žanrova, je aktivnost triju subkustoskih praksi. Naime, Vladimir Frelih, inače art videoautor i profesor na AKU Osijek, snimateljskom je subkustoskom gestom pripremao opsežnu, posebice videodokumentacijsku dimenziju Močvare 2020., Suzana je Marjanić subkustoski napunila predavački a/v volumen programa cjelosatnim izvodom iz njezine krunske i državno nagrađene troknjigovne megamonografije Kronotop hrvatskoga performensa - s fokusom na baranjsko-osječki pogled od Ivana Faktora, Gorana Lišnjića pa do Pavelićeve krilatice Politički govor je suprematizam i svjetskoga multimedijaliranja Kate Mijatović… te kroz poliscenski Noise Slawonische Kunst i autobiografem o vlastitu iskustvu izvedbe, a Ana Marija Koljanin je izgovorila subkustoski esej: Od Močvare do Baranjske umjetničke kolonije - presjek aktivnosti članova grupe Močvara nakon 1990-ih u Baranji - kontinuitet ideja Močvare i širenja prostora suvremenih umjetničkih praksi kroz djelovanje u okviru Baranjske umjetničke kolonije (2004. - 2010.).

Prva stvar dvodnevnog programa je potpis u tekstu kulture stratega koncepta Močvara - Zorana Pavelića, kojim je obuhvatio i predmetni sadržaj, "svoje" iz 80-ih pokrenute belomanastirske višeautorske skupine Močvara - do ovogodišnje izložbe-postava u užem smislu, posterske intervencije-instalacije pune polisenzacijskih pleksusa kojima se uspostavljao kreativni nostalgijski luk (izložak sapuna Saponia, koji "vuče" jugo-djetinstvo i meki Kožarićev rad u kojem se svojedobno performensom bila odsanjalački smjestila Kata M), pa uz dvije projekcije i performens Centar periferije.


Bitan dokumentacijski segment izložbe su 16 fotografskih snimaka Daria Hečimovića, hipertalentiranogai nažalost civilno u kontekstu rata poginuloga snimatelja, koji je tim zapisima obuhvatio i dva književna subjekta nastupa skupine Močvara, pjesnika Delimira Rešickog i energetske platforme baranjske kreativnosti - "baranjskog Matka Peića", ne tako davno nažalost preminuloga putopisca i pjesnika te publiciste Mirka Hunjadija, koji je svim članovima Močvare bio nastavnikom književnosti i kao takav "krivac" za njihove talentne eksplozije, a i doslovni uvodničar u njihove nastupe od 1988. do 1991.


U neformalnom uvodniku u otvorenje izložbe spomenuo sam i dva eksbaranjska Darka, medijskog kritičara Jerkovića, kao još jedno energopleksusno mjesto tamnog zvuka 80-ih te, također nažalost preminulog, Darka Vargu, biljskog političara koji je 80-ih govorio o potrebi "upisivanja" Kopačkog Rita u konvenciju o europskim močvarama, a uz pomoć Marija Romulića i njegovih snimaka iz 1992., to i izveo početkom 90-ih postavši moćnim autorom baranjske geokulture.


Između novog osječkog Kulturnog centra i Eurodoma, s projekcijom u Beli Manastir i Branjin Vrh, izveden je sljedeći posvetni i itekako sadržajno pun program naslovljen Močvara: naime, od studenog 1990., do studenog 2020., s 30-godišnjim međuvremenom, a i s nekih 30-ak metara razlike, gledano prostorno, a o podatku svjedoče programski plakati STUCA i galerije CM iz 1990., koji su i sastavni dio ukupne Izložbe (sa svim onim danas nezamislivim točkama od 20 programskih večeri u jednom, a tada je to bilo u bilo kojem, mjesecu STUC-ove aktivnosti, sinkrono Katinom nedavnom euroOskulturnom stavu da Osijek ima biti projektor svojih tekstova iz okružja), oblikovana je posveta baranjskoj umjetničkoj gesti Močvara, djelatnoj skupinski svega tri godine, ali s najmanje tri posve iznimna autorska imena: Kata Mijatović, Zoran Pavelić i Zdenka Kner, uz nekoliko još jakih talentnih "ispada" (Ružica Zajec, Aleksandar Čalović, Kornelija Gere, Marina Kner te gošća Mirjana Risojević).

Avangarda jugoslavenskoga društva, kako si je tepala tadašnja politička i državna uprava, htjela je nekako razoružati i neke druge kreativce koji su polagali pravo na naziv - avangarde, neoavangarde itsl. Djeluje kao dosjetka, ali u jednadžbi analize okolnosti nekako izgleda baš tako. No, avangarda Močvare, moćan su učinak u kojem današnja ukupna Baranja ima razloga za vidjeti svoju talentiranu geokulturnu esenciju, pa ju pozornom njegom projicirati usuprot isušivanju egzistencije. Močvara je nešto divlje u zraku baranjskog talenta. Sanjanje kao mjesto sigurnosti i sanacije, vitalno-melankolična tjelesnost u raskrižjima panonizma, kolaži i matrice pop-kult povratka u budućnost.

Na afterpartiju programa, u offu, u noći između osječkog i baranjskog postava, nastupila je simulakrumska boy band skupina Tatlins, ostavljajući, nakon svirke, lebdećim - ledene plohe atonalnih slika zvuka.