Jedan od najvećih hrvatskih umjetnika, kipar Ivan Kožarić svojim velikim i svestranim opusom, koji je prije svega obilježen konceptualnim pristupom umjetnosti koji ga je kroz dugo umjetničko stvaralaštvo, odvajajući ga od uvriježenih i tradicionalnih shvaćanja. Mnoga su mu djela antologijska - skulpture poput Prizemljenog sunca i A. G. Matoša postale su jednima od simbola našeg glavnog grada - i ostaju nam vječiti podsjetnici na ingenioznost osebujnog i neponovljivog umjetnika.


U našem Muzeju likovnih umjetnosti, tadašnjoj Galeriji, izlagao je prije točno 35 godina. Izložba je tada nastojala prikazati gdje su četvorica slikara i kipar 20 godina nakon prestanka djelovanja grupe Gorgona (1959. - 1965.), koja je okupljala neka od najjačih imena suvremene hrvatske umjetnosti: Ivan Kožarić sa slikarima Marijanom Jevšovarom, Julijem Kniferom, Đurom Sederom i Josipom Vaništom, arhitektom Miljenkom Horvatom, povjesničarom umjetnosti i konceptualnim umjetnikom Dimitrijem Bašičevićem Mangelosom, te kritičarima Matkom Meštrovićem i Radoslavom Putarom bio je dio malene, i u to vrijeme slabo poznate široj javnosti, grupacije umjetnika zajedničkih duhovni sklonosti.


Gorgona se javlja u vremenu kad je čovjek duboko svjestan svoje osamljenost i isključenost, dva pojma koja su uz uz apsurd, nihilizam, ironija i tjeskoba ključni za razumijevanje neoavangarde kao odraz krize modernog čovjeka. Za prigodu izložbe u MLU, 1985. krajem listopada, list Glas Slavonije izvještava s otvorenja i u nekoliko kratkih crtica koje ujedno predstavljaju


ekstrakt Kožarićeva stvaralaštva piše: Svakako će nekonvencionalna i provokativna biti "kiparska instalacija" Ivana Kožarića, nešto sasvim neuobičajeno za umjetničko iskustvo osječke publike. Njegov izložak nastaje ‘na licu mjesta‘, posebno za tu izložbu. Iskoristili smo umjetnikovu prisutnost - da pojasni svoj nastup na izložbi i rad grupe Gorgona:


"Rad i okupljanje Gorgone (u starogrčkoj mitologiji strašno žensko biće od čijeg su se pogleda ljudi skamenjivali) potaknuo je Vaništa, stvarajući posebnu duhovnu klimu stvaralaštva najšireg raspona. Bez obzira na ‘službene trendove‘, slijedeći snagu unutrašnjeg izraza. U Galeriji izlažem elementarni materijal (nešto slično - pliticu sa zemljom sam izlagao u Kölnu). Humka zemlje iz dvorišta Galerije, nekoliko greda i proglas ‘Kipari svijeta, načinimo i odljev Zemljine kugle" - poručuje Kožarić nudeći svojim izloškom, osim likovnog doživljaja, i nepatvoreni miris zemlje. Njegova je kiparska instalacija u primarnom je obliku prolaznosti, a likovno će biti sačuvana fotografijom. Doista, ono što je Ivana Kožarića činilo uistinu velikanom je njegova težnja nekonvencionalnom, ili u riječima Igora Zidića: da se nevrijednim nadomjesti vrijedno, da se uzvisi sitno i neznatno, da se rehabilitira i spasi ono nedostojno (otpad, viškovi, odbačeno); da se otkrije užitak u nevještom, u prolaznom, u beznačajnom i da se sličnim trenutcima života posveti iskrena pozornost. Spajanje nespojivog; „prizemljivanje„ zlatnog sjaja samog Sunca i priljubljivanje ga uz smrtnu materiju; proizvoljne i trenutne „hrpe“ koje su odskočne daske u dubine kreacije; ideja vječnog djeteta koji kroz svaki uzdisaj života stvara; sloboda življenja i sloboda stvaranja koja je sama srž svega bitnoga... Umjetnik koji je prepoznatljiv po neprepoznatljivom – po stalnim mijenama i organiziranim kaosom, no u svakom segmentu toliko blisko i toliko srčano i živo. Neka mu je seoba na nebeske proplanke sretna, pogledi široki i dodir zlatan. Počivao u miru.