O proteklim američkim izborima, izabranom predsjedniku Bidenu, Trumpovom odbijanju da prizna poraz, općoj situaciji u SAD-u, odnosima između republikanaca i demokrata te svim drugim pitanjima vezanima za iduće napeto razdoblje do inauguracije Bidena, razgovarali smo s doc. dr. sc. Petrom Popovićem sa Fakulteta političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu.

Nakon svega što se događalo s izborima u SAD-u, ali i u danima nakon izbora, može li se zaključiti kako će pobjeda Bidena biti zapravo Pirova pobjeda? Za republikance je važno da zadrže većinu u Senatu... no Trump je posebna priča jer i dalje odbija priznati poraz...

- Demokratska stranka u biti je politički veoma slaba stranka. Realna moć lijevoliberalne ideologije prije svega se utemeljuje i dominira izvan institucija, u kulturno-društvenoj sferi. Liberali drže medije, Hollywood, akademsku zajednicu, kontroliraju javni diskurs putem političke korektnosti itd. Međutim, kao politički pokret poprilično su neučinkoviti, čemu u prilog govori činjenica da republikanci drže većinu u Senatu, šest od devet sudaca Vrhovnog suda, te su u posljednje četiri godine postavili čak 217 okružnih sudaca. Iako nisu osvojili Predstavnički dom na nedavnim izborima, ozbiljna su opozicija tijesnoj većini demokrata. Teško je sada predvidjeti do koje će mjere Senat blokirati Bidenove prijedloge. Suradnja je moguća oko nekih javnih politika poput državnih poticaja ili ulaganja u infrastrukturu, ali oko krupnih stvari poput poreza, klimatskih promjena ili zdravstvenog osiguranja mislim da će Biden u najboljem slučaju biti prisiljen na kompromise i ustupke republikancima. Uostalom, Biden je u svom pobjedničkom govoru već najavio da je voljan surađivati s republikanskim senatorima. On je po mnogočemu bliži umjerenim konzervativcima, poput Mitta Romneyja, nego vlastitim stranačkim suborcima poput socijalista Bernieja Sandersa. Lijevo krilo Demokratske stranke koje sada trijumfalno slavi očekuju mnoga razočaranja. Doduše, Biden može zaobići Kongres i potpisati niz izvršnih naloga. Međutim, zakoni koji ne prođu Kongres ruše se relativno lako. U tom slučaju Bidenovo "osvajanje" Bijele kuće doista će biti Pirova pobjeda. Također, budućnost odnosa izvršne i zakonodavne vlasti ovisit će i o Republikanskoj stranci.

U tom kontekstu, hoće li trampizam preživjeti kao dominantna struja u Republikanskoj stranci?

- Trampizam kao doktrina ne postoji; postoji samo tehnika vladanja za koju vjerujem da je s obzirom na Trumpov osebujni stil neponovljiva. Političku ideju koju povezuju s trampizmom oblikovao je i artikulirao Steve Bannon. Njegovim riječima, to je ideja "nacionalnog populizma" ili "populističke revolucije", čiji su osnovni postulati povlačenje SAD-a iz multilateralnih institucija, obuzdavanje imigracije i vraćanje poslova u Ameriku. Politički projekt počinje s internetskim portalom Breitbart News, neposredno nakon financijskog kraha 2008. godine. Za mnoge republikance na čelu s Bannonom tadašnje konzervativno vodstvo pod Georgeom W. Bushom ne samo da je odgovorno za potonuće SAD-a nego su određeni postupci bili ravni izdaji američkog naroda. Trump je bio prirodni izbor s obzirom na njegovu popularnost i dosljedni ekonomski nacionalizam, kojega je isticao još kao mladi poduzetnik osamdesetih. Nakon Trumpova poraza na ovim izborima, mislim da će frakcija nacionalnog populizma ostati dominantna idejna snaga u stranci. Druge struje su jednostavno ili neorganizirane ili prevladane. Umjereni konzervativizam Mitta Romneyja je atomiziran. Neokonzervativizam je odavno propao, a trampizam ga je dokrajčio optužbama za nepopravljive štete američkom društvu; od Iraka i Afganistana kao "novih Vijetnama", do financijskog kraha i recesije 2008. godine. Pokret na čelu s Trumpom nastao je kao reakcija na ozbiljnu društvenu krizu i proturječja oko američke pozicije u svijetu, koja ni približno nisu prevladana. Konačno, ne smije se zanemariti činjenica da ovaj gubitak izbora nije posljedica poraza jednog političkog projekta kao što je bio slučaj s Bushovom administracijom. Trump je bar dvije trećine svojih zacrtanih ciljeva iz izbornog programa ‘16. ostvario i gotovo bi sigurno dobio izbore da nije izbila koronakriza.

Nakon izbora slušamo tirade o izbornoj prijevari. Koliko bi žalbe i tužbe koje će poduzeti Trumpov stožer mogle odgoditi službenu potvrdu rezultata? Ili će sudovi sve brzo riješiti...?

- Po svoj prilici ovaj će se proces razvlačiti, ali od svega toga u konačnici neće biti ništa. Međutim, zanimljivija su obrazloženja ove situacije. Ljevičarski mediji grme o Trumpovim "diktatorskim sklonostima" i uništenju američke demokracije. Desnica preplavljuje javni prostor trivijalnim izbornim prekršajima kao dokazu o kompleksnoj zavjeri izborne prijevare u šest država. No čini se da su razlozi ove situacije puno banalniji. Naime, jedini razlog zašto Trump ne priznaje poraz jest što u trenutku kad napusti Bijelu kuću otvara se realna mogućnost njegova kaznenog progona. Tereti ga se za niz stvari, od zloporabe sredstava kampanje, sukoba interesa i ometanja pravde do utaje poreza. No sve su to kaznene radnje koje za godinu-dvije padaju u zastaru. Kada je posebni istražitelj pravosuđa Robert Muller podnio izvještaj istrage o dosluhu Trumpova izbornog stožera i Rusije, indikativno je naglasio da, iako dosluh nije utvrđen, otkriven je niz drugih nezakonitih djela. Tada je jedan od najžešćih Trumpovih oponenata u Kongresu Adam Schiff otvoreno u jednom intervjuu zaprijetio da će Trump biti gonjen ako izgubi izbore. Nedavno je otkriveno da okružni tužitelj New Yorka Cyrus Vance jr. već ima spremnu optužnicu koju je godinama sastavljao. Pritom treba imati na umu da je Trumpovo predsjedništvo od samih početaka predmetom istraga te da je čak devet bliskih Trumpovih suradnika iz kampanje ’16 ili završilo u zatvoru ili im se sudi. Je li ovdje riječ o neovisnim institucijama koje rade svoj posao ili o obračunu "duboke države" s političkim outsiderom otvoreno je pitanje.

Kako god bilo, po čemu ćemo najvažnijem pamtiti protekle četiri Trumpove godine?

- Kada se ideološke strasti smire i sva politička podmetanja i skandali izblijede u kolektivnom sjećanju, na Trumpov će se mandat gledati kao na unutarnju zapadnu reakciju i opomenu neobuzdanom liberalizmu, koji se od kraja hladnog rata agresivno nametao čitavom svijetu. Trampizam je doista pokrenuo političku revoluciju onkraj lijevo-desnih ideoloških podjela. Tradicionalno je desnica zagovarala niske poreze, ljevica državnu potrošnju, a Federalne rezerve (središnja banka) bile su neovisne u donošenju odluka. Trump se obrušio na sve tri ustaljene politike, pa su i republikanci i demokrati bili složni da je rezanje poreza, povećanje potrošnje i pritisci na Federalne rezerve da drže kamatne stope na 0 % opasno i neodgovorno. Ipak, rezultat je bila najniža nezaposlenost u povijesti i financijsko jačanje na burzi. U vanjskoj politici odustao je od Obamina multilateralnog hiperglobalizma, slobodno trgovinskih ugovora (poput Transpacifičkog partnerstva) i neokonzervativne prakse vojnog interveniranja protiv tzv. odmetnutih režima. No mislim da u ocjeni mandata naglasak treba staviti na Trumpovo nastojanje da preokrene smjer kretanja jednog epohalnog procesa slabljenja Zapada i jačanja Kine. Trgovinskim ratom s Kinom Trump je doista preusmjerio lance opskrbe i rekonstruirao američki trgovinski deficit. Da nije izbila koronakriza, provođenjem tzv. prve faze ugovora kojim je završen trgovinski rat početkom siječnja, Kina bi bila donekle obuzdana. To bi otvorilo mogućnost za daljnje političko, tehnološko i ekonomsko obuzdavanje njezine svjetske hegemonije.

Kakav bi Biden mogao biti predsjednik i koje će probleme u SAD-u pokušati prvo rješavati?

- Biden, kako je i sam najavio, ima za cilj najprije borbu s epidemijom koronavirusa. Ishod te borbe velikim će dijelom odrediti njegov daljnji mandat. No čini se da je Trumpova revolucija nepovratno pokrenula neke procese koje Biden mora ili nastaviti ili biti još radikalniji. U suprotnom, otići će u povijest kao neuspješan predsjednik. Njegovo predizborno obećanje o povratku na staro "normalno" naprosto je nemoguće. To vrijedi i za vanjsku politiku (u odnosima s Kinom ili unutar NATO-a) i za unutarnju. Konačno, ne stvaraju samo pojedinci povijest, nego i povijest stvara pojedince. Bill Clinton i Bush bili su odraz vremena jednog unipolarnog svijeta u kojem dominiraju liberalne vrijednosti. Barak Obama naslijedio je liberalnu hegemoniju u padu nakon kraha 2008. god. te se grčevito borio da bi održao neodrživo.

Trump ne samo da je odustao od liberalne hegemonije nego je pokušao rekonstruirati poredak na sasvim novim vrijednosnim temeljima. Bidenovo predsjedništvo na pragu je jednog sasvim novog doba, post COVID-19 svijeta za koji već sad neki od najeminentnijih stručnjaka procjenjuju da će biti obilježeno novom velikom depresijom i deglobalizacijom. Stoga, neovisno o svim spekulacijama o tome kakav će Biden biti predsjednik, mislim da jedini kriterij kojim ćemo ga ocjenjivati u budućnosti jest koliko je bio sposoban prepoznati i prilagoditi se novonastaloj situaciji. (D.J.)