Iseljavanje iz Hrvatske u inozemstvo već niz godina opća je društvena činjenica. Riječ je o gotovo svakodnevnom fenomenu koji izuzev svoje izrazite pojavnosti privlači pozornost i stoga što postavlja brojna pitanja o sadašnjosti društva u kojem živimo kao i njegovoj dugoročnoj perspektivi. Naime, snažni emigracijski valovi kojima smo svjedočili nekoliko posljednjih godina negativno su utjecali na brojne društvene i ekonomske procese. Također, negativno su utjecali i na funkcionalnost pojedinih društvenih sustava.

Dobar pokazatelj toga je posljednjih dana često isticani manjak djelatnika u zdravstvenom sustavu, posebice medicinskih sestara i tehničara. No dok je postojeća pandemija koronavirusa problem iseljavanja uglavnom izmaknula iz središta medijske pozornosti, sam interes za iseljavanje među hrvatskim građanima, posebice u pojedinim demografskim kategorijama, i u postojećim pandemijskim okolnostima nije opao. Na to upućuju podaci prikupljeni tijekom kolovoza u istraživanju hrvatskog migracijskog potencijala, a koji su prezentirani na međunarodnoj znanstvenoj konferenciji Gastarbajterska iseljenička poema - od stvarnosti do romantizma (Zagreb 19. i 20. listopada). (Istraživanje je provedeno metodom terenske ankete u kućanstvima na višeetapnom stratificiranom uzorku veličine 1000 ispitanika. Uzorak je reprezentativan po kriteriju spola, dobi, obrazovanja i regionalne pripadnosti. Podatke je prikupila agencija Ipsos).

Migracijski potencijal uglavnom je sinonim za očekivani intenzitet vjerojatnog iseljavanja iz neke države. Znanstvenici i stručnjaci koji se bave proučavanjem migracijskog potencijala uglavnom ga definiraju kao kombinaciju interesa za emigriranje i spremnosti na poduzimanje emigracijske aktivnosti. Primjerice, austrijski geografi Heinz Fassmann i Christiane Hintermann migracijski potencijal definiraju na osnovi uključenosti pojedinaca u sam proces migracija, tj.određuju ga na temelju konkretnog ponašanja nakon što osoba donese odluku o iseljavanju. S obzirom na to razlikuju tri vrste migracijskog potencijala ili tri vrste migracijskog kontingenta: ukupni, vjerojatni i sigurni.

Ako se trenutačni migracijski potencijal Hrvatske procjenjuje na temelju koncepta koje su razvili spomenuti znanstvenici, tada podaci iz kolovoza ove godine govore da se postojeći ukupni migracijski potencijal Hrvatske može procijeniti na 18,5 % stanovnika starijih od 16 i više godina. Toliko je onih koji su u posljednjih godinu dana razmišljali o mogućnosti iseljavanja. Vjerojatni migracijski potencijal svojstven je za 4,3 % ove populacije. Toliko njih smatra da će se u idućih pola godine ili godinu dana iseliti te tvrdi da su se informirali o pojedinim aspektima života u inozemstvu. Sigurni migracijski potencijal procijenjen je na 1 % populacije stare 16 i više godina. Toliko hrvatskih građana drži da će se u idućih pola godine ili godinu iseliti, smatraju to vjerojatnim ili vrlo vjerojatnim te navode da već imaju osiguran posao ili su poduzeli sve potrebne pripreme za iseljavanje.

Ako se navedeni postoci izraze u apsolutnim brojevima, tada se okvirno vjerojatni migracijski potencijal može procijeniti kao svojstven za 148.000 stanovnika, a sigurni migracijski potencijal kao svojstven za cca. 34.000 stanovnika. Budući da se radi o procjenama s uzorka na populaciju, valjanija procjena podrazumijeva računanje tzv. intervala pouzdanosti. Ako se on izračuna na razini vjerojatnosti od 95 %, tada se vrijednost vjerojatnog migracijskog potencijala može potražiti u rasponu od 104.000 do 191.000, a sigurnog migracijskog potencijala u rasponu od 13.000 do 56.000. Drugim riječima, rezultati istraživanja sugeriraju da se u okvirnom razdoblju od idućih godinu dana može očekivati da će iz Hrvatske iseliti minimalno 13.000, a maksimalno 56.000 građana starih 16 i više godina. Normalno, riječ je o procjeni na čiju će valjanost utjecati niz različitih faktora, prije svega intenzitet postojeće pandemije, tj. njezin utjecaj na stanje gospodarstva u Hrvatskoj i destinacijskim zemljama. Naime, u slučaju bržeg normaliziranja javnozdravstvene situacije u europskim državama i njihova bržeg ekonomskog oporavka u odnosu prema Hrvatskoj, može se očekivati da će broj iseljenih u 2021. biti bliži drugoj polovici procijenjenog intervala. U suprotnom, ako se stanje postojeće društvene zatvorenosti u najznačajnijim imigracijskim zemljama produži, moguće je očekivati daljnje pogoršanje stanja njihova gospodarstva, a time i manju ponudu poslova za potencijalne imigrante. U tom slučaju stvarni broj iseljenika iz Hrvatske bit će bliže donjoj granici procijenjenog intervala. To znači da pandemija virusa CVOD-19 u 2021. godini može djelovati ili kao pokretač ili kao barijera iseljavanja iz Hrvatske.

Bez obzira na to u kojoj mjeri će se navedene predikcije intenziteta iseljavanja pokazati kao valjane, rezultati istraživanja nedvojbeno upozoravaju kako i u trenutačnim okolnostima društvene zatvorenosti brojnih europskih zemalja, okolnostima epidemijskog rizika, ekonomske nestabilnosti i poremećaja na tržištu rada, hrvatsko društvo još uvijek odlikuje relevantan migracijski potencijal. Dakle, bez obzira na to što pojedini statistički podaci indiciraju smanjenje iseljavanja iz Hrvatske u nekoliko posljednjih godina, na iseljavanje kao masovni društveni fenomen treba i dalje računati.

Drugo, evidentne su znatne razlike u demografskim obilježjima građana sklonih migriranju u odnosu prema demografskim obilježjima građana koji su bili skloni iz Hrvatske se iseliti 2004. i 2013. Prema istraživanjima migracijskog potencijala koje je autor ovog teksta proveo u suradnji s dr. sc. Sašom Božićem, početkom ovog stoljeća, kao i u godini ulaska Hrvatske u Europsku uniju, među mogućim emigrantima dominirali su muškarci, osobe sa završenim fakultetskim obrazovanjem, osobe najnižeg socioekonomskog statusa te nezaposlene osobe. Također, natprosječno su bili zastupljeni stanovnici Slavonije i Sjeverne Hrvatske (rezultati istraživanja provedenog 2004. objavljeni su u znanstvenom časopisu Migracijske teme).

Za razliku od tog vremena, demografska obilježja građana koji 2020. iskazuju afinitet iseljavanju iz Hrvatske znatno su drukčija. Ove godine žene čine znatno veći udio među mogućim migrantima nego što je to bilo 2004. Udio muškaraca 2004. bio je dominantan (64 %), a danas više nije toliko izražen (53 %). Još uvijek među onima koji su skloni migriranju prevladavaju osobe u dobi između 16 i 30 godina starosti (41 %), no u odnosu prema 2004. (49 %) njihov udio se smanjio. Najveći interes za emigriranje 2004. i 2013. iskazivale su osobe sa završenim fakultetom/višom školom (2004.: 73 % potencijalnih migranata, 2013. - 63 % potencijalnih migranata). U 2020. najveći interes za migriranjem izražavaju osobe sa srednjom stručnom spremom (66 % od svih koji iskazuju interes za migriranjem). U odnosu prema 2004. ove je godine porastao udio zaposlenih među onim koji su skloni migriranju (porast s 46 % 2004. na 54 % 2020.). 2004. i 2013. zainteresiraniji za iseljavanje bili su građani s najnižim socioekonomskim statusom, ove godine veći interes pokazuju osobe s prosječnim socioekonomskim statusom. Najveći broj onih koji pokazuju interes za migriranje živi u Zagrebu i okolici (35 % od svih onih koji pokazuju interes za emigriranje su iz Zagreba i okolice). Zbog intenzivnog iseljavanja tijekom nekoliko posljednjih godina migracijski potencijal u Slavoniji je oslabio. Trenutačno je u korpusu građana sklonih iseljavanju njih 14% iz Slavonije, dok ih je 2004. bilo 19%.

Dakle, interes za iseljavanje kao životnu opciju ne samo da ne jenjava nego više nije isključivo vezan uz specifične demografske kategorije. Promjene u sociodemografskim obilježjima osoba koje su sklone migriranju upućuju na to da interes za iseljavanje postoji u svim društvenim segmentima. Drugim riječima, sociodemografska struktura potencijalnih migranata s vremenom je postala slična strukturi opće populacije. To znači da iseljavanje postaje životna opcija i za građane koji su po glavnim demografskim obilježjima bliski društvenom prosjeku. Osim što naznačuje jedan novi moment u fenomenu iseljavanja iz Hrvatske, ova konstatacija apostrofira i jedan važan strukturni problem hrvatskog društva. To je problem suodnosa obrazovne strukture i mogućnosti uzlazne društvene pokretljivosti. Naime, kao i u općoj populaciji, i u radnoaktivnom kontingentu stanovništva daleko su najzastupljenije osobe sa završenim srednjim obrazovanjem. Ujedno to su oni koji ne samo da su u najvećoj mjeri pogođeni ekonomskim posljedicama pandemije, nego i oni kojima su i inače kanali društvene pokretljivosti najmanje otvoreni. Mogućnost značajnijeg socioekonomskog uspinjanja i u normalnim okolnostima je najmanja upravo za ovu društvenu većinu - za građane sa srednjom stručnom spremom. Ako nisu konjunkturno traženi majstori ili afirmirani obrtnici, većina građana sa srednjim obrazovanjem može se eventualno nadati "puzajućoj" uzlaznoj mobilnosti. Pritom je njihov plafon, posebice onaj u pogledu maksimalne visine osobnih prihoda, relativno nisko postavljen.

Slično je i s ponudom poslova na koje mogu aplicirati. Naime, prema istraživanju ekonomistica Marine Tkalec, Ive Tomić i Ivane Žilić, čiji su rezultati nedavno objavljeni u časopisu Ekonomski pregled, ponuda poslova u Hrvatskoj upravo najmanja je za osobe sa završenom srednjom školom. Dakle, očito je da se Hrvatska nalazi u svojevrsnoj zamci srednjeg obrazovanja. Jedan od načina izlaska iz te zamke je iseljavanje. U postojećim okolnostima izgledno je kako je društvenoj većini, a ne isključivo specifičnim segmentima stanovništva, iseljavanje racionalnu strategija pronalaženja otvorenih kanala socioekonomske pokretljivosti. Zbog toga u skoroj budućnosti ne treba niti očekivati drastičnije slabljenje hrvatskog migracijskog potencijala. Dok god značajni dio društvenog korpusa ne pronalazi mogućnosti za realizaciju svojih aspiracija i životnih planova u društvu u kojem žive, njegovo fizičko napuštanje je realnost. Sukladno tome, da bi došlo do slabljenja migracijskog potencijala, u Hrvatskoj bi trebao biti otvoren znatno veći broj kanala društvene pokretljivosti upravo za dominantni segment radno-aktivnog stanovništva, a to su osobe sa završenom srednjom školom.

Međutim, u postojećoj konstelaciji društvenih i ekonomskih odnosa teško je očekivati da će se to uskoro dogoditi. To je moguće tek u situaciji intenzivnije ekonomske dinamike, jedne drukčije strukture hrvatskog gospodarstva, ali i hrvatskog društva u cijelosti, povišene razine njegove inovativnosti i ambicioznosti, vjerojatno tek nakon uspostave jednog novog odnosa između države i ekonomije kao i u vremenu znatno učinkovitijeg rada društvenih institucija.