Sigurno mladi Ivan Opačak, rođen 31. kolovoza 1940., danas stanovnik Kanade, Toronta, nije ni sanjao što će ga snaći nakon što šezdesetih godina prošlog stoljeća napusti svoj Osijek i Divaltovu ulicu, u kojoj je još kao dječak stekao mnogo prijatelja i poznanika.
Naime, koristeći donekle i iskustva s nogometnog terena "Kraj Lanare", gdje je nekoliko sezona bio vratar amaterske momčadi LIO-a u generaciji s Đuričićem, Ajhom, Marjanovićem, Salajom, Čokulićem, Heineom i ostalima, u posve novoj sredini (nakon kraćeg boravka u Austriji), uz ostalo, nastavivši golmansku karijeru u Croatiji Toronto, počeo se baviti i menadžerstvom. Sredinom sedamdesetih, o Opačku, kojeg danas pišu i kao John Opačak Lega, pročulo se u Osijeku kad je u nekoliko navrata pomogao osječkim legendama Ivanu Lukačeviću i Ivici Grnji da zaigraju u dresu Metros Croatije Toronto. I to u sastavu s planetarno proslavljenim Portugalcem Eusebiom, kad je u taj kanadski grad, prvi (i jedini) put, stigao i naslov prvaka Sjeverne Amerike!
IDEJNI SU ZAČETNICI
Ipak, najduže će ga se u našem nogometu pamtiti po zaslugama za odigravanje prve međudržavne utakmice naše reprezentacije u novijoj povijesti Hrvatske. Proteklih se tjedana u hrvatskim medijima opširno pisalo o nezaboravnom događaju u Maksimiru, 17. listopada 1990., kad još naša država nije bila međunarodno priznata. Malo tko je, u to nezahvalno vrijeme, ipak, pomišljao na to da će hrvatska izabrana vrsta u predvečerje Domovinskog rata odigrati međudržavnu utakmicu, i to protiv izabranika Sjedinjenih Američkih Država. A baš se to dogodilo!
Idejni su začetnici, uz Opačka, bili Mladen Vedriš, tada predsjednik Hrvatskog nogometnog saveza i Darko Tironi, novinar Sportskih novosti, Neven Kolić i još neki koji su potajno skrojili plan za utakmicu koja je, dakako, u to vrijeme bila mnogo više od sporta. Reprezentacija SAD-a stizala je na turneju po Europi, a poslije Poljske, gdje je u Varšavi pobijedila domaći sastav s 3:2, suprotstavila se Hrvatskoj. Za to je značajan, točnije ključni doprinos dao baš Ivan Opačak, kojem je američki nogometni savez (posredovanjem izvjesnog kongresnika u State Departmentu) prepustio autorizaciju ugovaranja utakmica selekcije SAD-a na turneji po Europi. To je kanadskom Esekeru omogućilo usmjeriti "Amere" u Zagreb, pa je susret odigran u sklopu obilježavanja povratka spomenika banu Josipu Jelačiću na središnji zagrebački trg. Prije toga se, dakako, moralo ishoditi "befel" FSJ-a, čiji je Statut, budući da je Savez bio udruženje nacionalnih saveza SFRJ, "omogućavao prava na međunarodna poslovanja, uključujući i mogućnost odigravanja utakmica". Kako je već tada neumorni Zorislav Srebrić (Hrvati ga često oslovljavaju po njegovoj uzrečici - Čestitam!) pronašao podatak o susretu Hrvatska - Indonezija iz 1956., poduzeti su konkretni koraci za realizaciju u to doba gotovo nezamislive ideje. No onaj posljednji potez, slanje pismenog odobrenja FSJ-a u FIFA-u, povukao je Ante Pavlović, tada glavni sekretar jugoslavenskog saveza, i to faksom u vrijeme kad je ostao sam u prostorijama krovne udruge YU nogometa tog doba. Dakako, bez znanja suradnika, koje je poslije toga čekala šokantna činjenica o odigravanju utakmice Hrvatska - SAD.
SAMO ČETRNAESTORICA
Utakmica je protekla u najboljem redu, bez ijednog incidenta, od čega se, u tada već uzavrelom ozračju na ovim prostorima, opravdano strahovalo. Međutim, ispriječio se sasvim (ne)očekivani problem - nedostatak igrača voljnih i spremnih zaigrati za Hrvatsku! Istog je dana, naime, u Simferopolu igrana uzvratna finalna utakmica Europskog prvenstva mladih reprezentacija, između SSSR-a i Jugoslavije. Okosnicu gostujućeg sastava, koji je inače poražen s 3:1, činili su Jarni, Bokšić, Panadić, Prosinečki i Boban, a ukupnu situaciju pogoršale su ozljede nekolicine naših tada najboljih i najtalentiranijih igrača, pa se izborniku Dražanu Jerkoviću u maksimirskoj šumi nisu stavili na raspolaganje (i) Šuker, Štimac i još neki.
Srećom, bilo je i onih koji su, razvidno počašćeni pozivom, odjenuli dres s crveno-bijelim kvadratićima, koji su potom postali nadaleko poznato i prepoznatljivo znamenje CRO sporta. Kosovar Kujtim Shala i Slovenac Grega Židan ponosno su se našli uz rame Dražena Ladića, Zorana Vulića, Darka Dražića, Dragutina Čelića, Vlade Kasala, Saše Peršona, Zlatka Kranjčara, Ivana Cvjetkovića, Aljoše Asanovića te Tonćija Gabrića i Mladena Mladenovića, pa su se ta četrnaestorica hrabro upustila u ogled s ambicioznim Amerikancima, koji su nekoliko dana ranije slavili u Varšavi (3:2)… Ozračje u hladnoj listopadskoj večeri na krcatom Maksimiru bilo je neopisivo jer je promatračima, od prve do posljednje minute, bilo jasno da prate nogometnu utakmicu s nesagledivom političkom konotacijom.
Danas je mnogo onih koji za taj susret kažu da je simbolično bio pravi početak priznavanja samostalne Republike Hrvatske. Za koji je velik utjecaj imao Ivan Opačak, kanadski Eseker, iseljenik iz Divaltove ulice, s golemim doprinosom u realizaciji tog događaja. Koji već godinama jesen svog života provodi u dalekoj Kanadi boreći se s iskušenjima opake bolesti. Pri čemu mu snage da izdrži nadasve daju uspomene na ono što je učinio za Hrvatsku prije točno tri desetljeća.
Piše: Dragutin KERŽE
Posljednji potez, slanje pismenog odobrenja FSJ-a u FIFA-u, povukao je Ante Pavlović, i to faksom u vrijeme kad je ostao sam u prostorijama krovne udruge YU nogometa.
U to nezahvalno vrijeme malo je tko pomišljao da će hrvatska izabrana vrsta u predvečerje Domovinskog rata odigrati međudržavnu utakmicu, i to protiv izabranika SAD-a.
Ozračje u hladnoj listopadskoj večeri na krcatom Maksimiru bilo je neopisivo. Svima je bilo jasno da prate nogometnu utakmicu s nesagledivom političkom konotacijom.
Značajan doprinos Esekera
U kontekstu doista povijesne utakmice, odigrane prije tek nešto više od tri desetljeća, javiše se i razmišljanja o dosadašnjem doprinosu osječkih igrača uspjesima hrvatskog nogometa, kad su reprezentativni nastupi u pitanju. Pogotovo zato što se o tom dijelu povijesti nogometa grada na Dravi često piše i priča s nedovoljno preciznih argumenata. Dakako, zavirivanje u dokumentaciju HNS-a odvest će nas, prvo, u pretpotopno razdoblje četrdesetih godina prošlog stoljeća. Tada su značajan pečat u dresu s kvadratićima utiskivali Franjo Glaser, Gustav Lechner i Ernest Dubac, o kojima smo, dakako, samo slušali hvalospjeve, s mogućnošću da ih tek prepoznajemo na požutjelim fotografijama. Sve ostale, pak, ili smo ponosno gledali uživo, ili u manje-više uspješnim filmskim zapisima… Nudimo vam zato popis igrača koji su na bilo koji način vezani uz osječki nogomet, ili su poniknuli u gradu na Dravi, pa onda nadogradili karijeru u većim klubovima, ili su stizali iz drugih sredina pa kraće ili duže vrijeme nosili bijelo-plavi dres, ili su, doista minimalno, našli svoje ime među reprezentativcima. U samostalnoj Hrvatskoj, u dresu s nacionalnim grbom, nakon Vlade Kasala iz ‘90., zauvijek su kao značajni reprezentativci ostali zapamćeni (s ipak nešto manje ili više uspjeha) Davor Šuker, Domagoj Vida, Robert Špehar, Petar Krpan, Goran Vlaović, Igor Cvitanović, Jurica Vranješ, Marko Babić, Nenad Bjelica, Miroslav Bičanić, Danijel Pranjić, Tomislav Rukavina, Igor Pamić, Mato Neretljak, ali i Željko Vuković, Josip Balatinac, Stanko Bubalo, Hrvoje Milić, Jozo Gašpar, Marko Lešković, Ivan Vargić, Mario Galinović, Nikola Matas, Ivo Ergović,Miroslav Žitnjak, Ivan Turina, Josip Bulat, a (objektivno) Mile Škorić, Borna Barišić, Dino Perić, ili (možebitno) i Mateo Barać, Josip Mišić, Antonio Perošević, Jakov Filipović i Mirko Marić (jer još igraju) uskoro možda nadodaju još koju “kapicu” u svoj zasad sasvim skroman broj nastupa za Hrvatsku. Inače, na popisu hrvatskih nogometnih reprezentativaca, ukupno, dosad su 302 imena!
Prva u novijoj povijesti
U osvrtu na 30. obljetnicu odigravanja, utakmica Hrvatska - SAD u nekim našim medijima označavana je kao “prva međudržavna utakmica naših najboljih nogometaša”. No najpreciznije je taj događaj titulirati kao “prvu međudržavnu utakmicu naše reprezentacije u novijoj povijesti Hrvatske”. Jer davno prije listopadske večeri 1990. u Maksimiru, istina u drukčijim, prethodnim društveno-političkim uređenjima, Hrvati su već imali 20 samostalnih nastupa. Tako su, od 2. travnja 1940. do 9. travnja 1944. (u vrijeme Kraljevine Jugoslavije, odnosno NDH), odigrali 19 međudržavnih susreta, a 12. rujna 1956. hrvatski su nogometaši u prijateljskom ogledu nadmašili Indoneziju s 5:2. Susret s Amerikancima organiziran je dok još Hrvatska nije bila međunarodno priznata država, pa su organizacija i njezina izvedba u tim burnim vremenima najblaže rečeno bili nezahvalan zadatak Mladena Vedriša, tada predsjednika HNS-a, te najužeg kruga njemu lojalnih suradnika. Iako je FSJ nastojao spriječiti taj događaj, FIFA je (nakon lukavog poteza Ante Pavlovića, tada generalnog sekretara Saveza) odobrila odigravanje te utakmice, ali uz strogu napomenu da će, “bude li incidenata u Zagrebu - ispaštati cijela Jugoslavija”!). Susret je odigran u neponovljivom ambijentu, nabijenom nacionalnom emocijama oko 30.000 hrvatskih navijača, koji su oduševljeno pozdravili pobjedu Hrvata S 2:1 (2:0), a strijelci su bili Aljoša Asanović u 29. i Ivan Cvjetković četiri minute kasnije. Pogodak za SAD postigao je Troy Dayak (80). Važno je spomenuti da je američki sastav, nekoliko dana prije Zagreba, igrao i u Varšavi, gdje je svladao Poljsku s 3:2. Izborniku Dražanu Jerkoviću, u stručnom su stožeru pomagali Ivica Grnja, Vladimir Lukarić i Zdenko Kobešćak, a nastupili su Dražen Ladić, Zoran Vulić, Darko Dražić, Dragutin Čelić, Vlado Kasalo, Saša Peršon, Kujtim Shala, Zlatko Kranjčar, Ivan Cvjetković, Aljoša Asanović i Marko Mlinarić, te Tonći Gabrić, Grega Židan i Mladen Mladenović.