SANJA VUJAČIĆ

FRANCUSKA JOŠ BEZ DUGOROČNE STRATEGIJE BORBE PROTIV COVID-19

 

Početkom rujna najavljeno je kako Francuska ulaže 100 milijardi eura za obnovu svoje ekonomije, a predsjednik Macron izrazio je nadu da će se ekonomija vratiti na nivo prije koronakrize do 2022. godine. S obzirom na to da je nedavno Francuska prešla milijun zaraženih te da slijede nove restrikcije, doima li se optimizam Macrona u ovakvim okolnostima pretjeranim - pitali smo dr. sc. Sanju Vujačić, politologinju, analitičarku i dopisnicu iz Pariza.

- Drugi val koronavirusa Francusku je odveo direktno u drugi lockdown. Ni u gotovo godinu dana suživota s virusom francuska vlada nije uspjela razviti dugoročnu strategiju borbe protiv COVID-19. Prvi izgovor je onaj vječni - da bolja rješenja nema ni EU. A kako bi ju i imao kada se europski lideri, dogovorno, COVID-u suprotstavljaju rakovom politikom: dva koraka naprijed, dva unatrag! Tako se u Europi živi u ritmu ulazaka i izlazaka iz lockdowna. Što je ravno ekonomskom suicidu, u čijem sprječavanju 100 milijardi ima ulogu kapi u oceanu očaja koji je zahvatio francusku ekonomsku strukturu. Taj očaj vlastodršci objašnjavaju tako što nude drugi izgovor - tvrde da se suočavaju sa sanitarnom ugrozom bez presedana. Što pouzdane statistike ne potvrđuju, za razliku od njihovih proizvoljnih interpretacija. Prema službenim podatcima (INSEE), u Francuskoj smrtnost raste tijekom svake godišnje epizode gripe (siječanj, veljača). Tako je, u posljednjih pet godina, zabilježena najveća dnevna smrtnost u siječnju 2017.: 2200 umrlih. Ironija sudbine htjela je da broj smrtnih slučajeva u 2020. dosegne vrhunac 1. travnja - kada su evidentirana 2804 umrla. Da bi, u drugoj polovini travnja, prosječni dnevni broj umrlih pao na 1890.


No u Francuskoj, kao i u drugim zemljama, osim od COVID-19, umire se i od drugih bolesti...?

- Da, kako se može raditi o sanitarnoj ugrozi bez presedana kad su već oboljeli od raka predmetom posebne i skupe njege (ne trebaju im respiratori, ali im je nužna kemoterapija, zračenje itd.), unatoč čemu ih je 2017. preminulo 150.000 (FRM)? Iako rak nije zarazan, već desetljećima u Francuskoj prosječno dnevno od njega umire više od 400 osoba. I to u teškim bolovima, kao oboljeli od COVID-19. Dakle, politika lockdowna ne proizlazi samo iz ćudljivosti COVID-a, nego je direktna posljedica budžetarnih restrikcija - istina, diktiranih iz Bruxellesa, ali koje su izglasali nacionalni lideri. One su dovele do potkapacitiranosti javnih zdravstvenih ustanova; do kroničnog manjka ljudskih i materijalnih resursa za efikasnu borbu protiv svake nove epidemije. Iz kojeg razloga se, u Europi 21. stoljeća, u lockdown ulazi kako oboljeli ne bi umirali na ulicama jer se nisu uspjeli dokopati kreveta u bolnicama?

Nanovirus je učinio vidljivim u očima cijelog svijeta impakt neoliberalnog jednoumlja kojim su zaokupljeni svi europski lideri, a čiji koncept je sadržan u Washingtonskom koncenzusu koji je težio slabljenju država: striktna budžetarna disciplina, fiskalna reforma, monetarna stabilnost, usvajanje jedinstvenog i kompetitivnog tečaja, liberalizacija vanjske trgovine, uklanjanje prepreka izravnim stranim ulaganjima, privatizacija javnih poduzeća i deregulacija tržišta (kraj protekcionizma). Tako se dobiva dojam da EU funkcionira kao "Apsurdistan" (prema izjavi Marine LePen, koja je upravljanje francuskih vlasti krizom nazvala "putovanjem u Apsurdiju"). Umnogome su, naime, europski lideri izgubljeni otkako su im Angloamerikanci otkazali protekciju i posvetili se svojoj vlastitoj, u isto vrijeme kršeći sva pravila koja su im prethodno nametnuli. Još jedino u lockdownu nalaze priliku za predah u suočavanju s oceanom problema, 30 godina gomilanih, a koje više ne znaju sami rješavati. U "Apsurdistanu" smisao gubi svaka inicijativa, pa i Macronov optimizam.

Koji su zapravo sektori ekonomije najviše pogođeni koronakrizom? Govori se o sektorima industrije, izgradnje i transporta...?

- Nakon prvog lockdowna, u prvoj polovini 2020., kao nikad prije u Francuskoj, uništeno je 715.000 radnih mjesta. To je dvostruko više nego za ekonomske krize s početka 2009. godine. U hotelijerstvu i ugostiteljstvu uništeno je 83.000 radnih mjesta; potom u industriji namještaja, odjeće i obuće; u automobilskoj industriji, u medijima (pad prihoda od oglašavanja) i u industriji zabave (Disnayland Paris). Zahvaljujući pravovremenim vladinim mjerama (osiguranim plaćama tijekom lockdowna), zaposlenost u građevinskom sektoru nije bitno oscilirala. Iz kojeg se razloga ni upućeni radnici s istoka Europe, među kojima su najbrojniji upravo oni koji rade u tom sektoru, uglavnom nisu vraćali kući. A građevinarstvu je namijenjen i veliki broj mjera u planu oporavka (France Relance), vrijednom 100 milijardi eura, usmjerenom prema ekološkoj tranziciji, proizvodnji, socijalnoj i teritorijalnoj koheziji.

Mogućnost novog lockdowna ugrađena je u plan oporavka, a njegov impakt u projekcije francuskog ministra gospodarstva (Bruno LeMaire). Prema njima, BDP bi mogao ponovno pasti krajem godine (negativan rast u četvrtom tromjesečju), a potenciraju ga i brojne međunarodne neizvjesnosti (izbori u SAD-u i Brexit). Dakle, Bruno LeMaire ne skriva da Europljani čekaju idući potez Washingtona i Londona.

In fine, puno se govori o europskim milijardama za oporavak opustošenih ekonomija, iako su one neznatne u odnosu na nerazmjerno bogaćenje milijardera tijekom krize, koje je dovelo do polarizacije i u njihovim redovima. Prema studiji švicarske banke, UBS-a i revizijske i konzultantske tvrtke PwC, nastavlja se trend zamijećen 2018. godine. Bogatstvo milijardera iz tehnoloških redova poraslo je za 42,5 % te se kumulativno procjenjuje na 1,8 bilijuna dolara (npr. Elon Musk). Najviše su se obogatili milijarderi u zdravstvenom sektoru (50,3 %). Kumulativna vrijednost njihova bogatstva procjenjuje se na 658,6 milijardi dolara. Odakle i opasnost od utjecaja u rukovođenje sanitarnom krizom predstavnika tog "dobitnog" sektora. Na drugom kraju milijarderskog spektra nalaze se oni koji su "na pogrešnoj strani ekonomskih, tehnoloških, društvenih i ekoloških trendova" (industrije poput zabavne, financijske usluge ili promet nekretnina), pa im se bogatstvo smanjuje. Utjecajem ta dva milijarderska spektra premrežen je "europski Apsurdistan".

EU je dogovorio golemu financijsku pomoć svojim članicama, no francusko-njemačku inicijativu za ekonomski oporavak neke članice EU-a i dalje ne gledaju s odobravanjem. Koliko je zapravo za spas EU-a od ekonomskog kolapsa ključna uloga Francuske i Njemačke, njihov politički i interesni dogovor? Drugim riječima, može li njemačko-francuski savez i dalje usmjeravati cijeli EU? Kakvo je sadašnje stanje u Francuskoj, i ekonomsko, i političko (buni li se oporba?), ali i među običnim ljudima, da se tako izrazim? Vjerojatno se mnogi plaše novog totalnog lockdowna...?

- U geopolitičkom i geoekonomskom smislu, koronavirusna kriza djeluje kao prirodni switchoff neoliberalnog globalizacijskog ciklusa. Brexit i Trump su 2105. izvršili preustroj prema neorealizmu. Iako se znalo da je 2020. godina prelaska u idući tridesetogodišnji globalizacijski ciklus, s predvidljivim turbulentnim periodom tranzicije moći 2000. - 2005., nisu odrađene nužne reforme EU-a, a niti je EU radio na svom repozicioniranju unutar NATO-a, onako kako je to predlagao francuski predsjednik Macron prilikom dolaska na vlast 2017. Prije COVID-19 odbijanje zajedničkih europskih protekcionističkih inicijativa prema divovima interneta, nedostatak zajedničke akcije protiv izbjegavanja plaćanja poreza najbogatijih europskih poreznih obveznika ili nedostatak volje za djelomičnu relokalizaciju industrije učinili su od EU-a "Apsurdistan" u kojemu se uporno održava neodrživo (ultraliberalizam).

Victor Hugo je rekao da je Njemačka srce, a Francuska glava Europe. Ono što trenutačno proživljavamo u EU-u je situacija u kojoj srce ne sluša glavu. Iako je Europi glava već ispod vode, Njemačka se opire svim Macronovim konstruktivnim prijedlozima kojima bi se osigurao minimum strateške autonomije Europske unije kako bi se konačno sama uspješno nosila s vanjskim sigurnosnim ugrozama; poglavito turskim prijetnjama invazijama migranata i ratnim brodovima, a sada i poticanjem terorističkih akcija. Pobornici talibana i čečenskog kalifata u Francuskoj (domovini prosvjetiteljstva, ljudskih prava i slobode govora) odrubljuju glave, odnosno provode u djelo prijetnje pristigle iz Turske, Bliskog istoka i dalekog Pakistana. Za to vrijeme, u srcu Europe - Njemačkoj - "čuje se" zaglušujuća tišina! Nije bilo tako 11. rujna 2001., kada su se digli NATO avioni - obrane radi simbola financijskog kapitalizma. Europljani nisu spremni braniti principe na kojima se grade europsko jedinstvo i civilizacija. A opasno bi bilo glavu Europe odvojiti od njezina tijela (Frexit). Dakle, opstojnost EU-a i dalje ovisi o francusko-njemačkom pogonskom motoru, koji je neprestano u kvaru.


Što je s odnosom Francuske i članica Inicijative tri mora...?

- Unatoč činjenici da se upravo Francuska borila za solidarnu pomoć svim članicama EU-a, dakle i onim "neuspješnim", te je u tom smislu otvorila svoju novčarku, članice Inicijative tri mora ponašaju se kao da ih se događanja u Francuskoj ne tiču. Iako su najrevnije podržavale kako američku politiku otvaranja tako i napuštanja svjetskih bojišnica s kojih pristižu radikalizirani migranti. One vjeruju da nekim čudom, za razliku od zapadnoeuropskih država, nisu odgovorne za čarke s talibanima, ili islamistima u Siriji i Iraku, te da ne moraju snositi posljedice NATO intervencija u kojima su činjenjem ili nečinjenjem sudjelovale (udomljivanje izbjeglica). Štoviše, upravo su zaokupljene idejom gradnje distribucijske platforme za plasman skupe američke nafte, koja će dodatno zaoštriti odnose s Rusijom - drugom europskom državom od koje ih ne dijeli ocean kao od prekoatlantskog uzora kojemu opraštaju sve greške.

Reklo bi se da u tim državama nije zaživjelo geslo slobode govora izraslo iz Voltaireova učenja: "Ne slažem se s onim što govorite, ali borit ću se do posljednjeg daha kako biste imali pravo to reći." Naprotiv, nakon 50 godina komunističkog bezbožništva, te su države danas spremne izvornim latinima, Francuzima katolicima, dijeliti lekcije. Stoga je u europskom "Apsurdistanu", nakon izlaska iz drugog lockdowna, svašta moguće očekivati. (D.J.)

MAJA VEHOVEC

JAVNI JE SEKTOR ZASLUŽAN ZA FUNKCIONIRANJE DRŽAVE

 

Prije šest mjeseci u prilogu za Magazin, dr. sc. Maja Vehovec (redovita profesorica, savjetnica rektorice, Sveučilište u Rijeci), između ostaloga rekla je kako se do sada generalno znalo da se u svakoj krizi EU sporije oporavljao od SAD-a, a da Kina pokazuje jake sposobnosti brzog oporavka. U međuvremenu se događa drugi val pandemije i svjetska je ekonomija u još većim problemima, uzimajući u obzir i uvođenje novih lockdowna u nekim zemljama (Slovenija, ali i Njemačka, Francuska...)...

Vaš komentar na sadašnje umnogome dramatično stanje?

- Ova pandemijska kriza drukčija je od onih kriza koje smo do sada preživljavali. Najveća je u posljednjih nekoliko desetljeća i pogodila je jako puno zemalja, a njezine karakteristike prilično su nepoznate. Suočavamo se s uzrokom krize koji nije potpuno poznat (karakteristike virusa, trajanje imuniteta, cjepivo i sl.) i, drugo, kriza dolazi u valovima, pa kad se malo i oporavimo, potonemo još dublje. Posljednja financijsko-nekretninska kriza bila je oštra i jasna od samog početka. Što se tiče oporavka zemalja, još uvijek se vjeruje u optimističnu varijantu oporavka, koji bi trebao početi na proljeće, čim se odobri cjepivo protiv COVID-19. No jesmo li sigurni? Naravno da nismo i samo se možemo spašavati, odnosno "plutati" kroz iduće, recimo, šestomjesečno razdoblje. Napor države da preuzme krizu u privatnom sektoru ne može trajati predugo. U proljeće 2020. mnoge su zemlje uskočile i pružile pomoć poduzetnicima, ali manevarskog prostora sve je manje i manje.

Zašto je slučaj Hrvatske posebno problematičan? Jednostavno zbog toga što je prošla kriza koja je izazvala recesiju najduže trajala kod nas, zato što nismo u međuvremenu ništa napravili na strani proračunskih rashoda i zato što nam je pozitivan rast bio vrlo kratak i blag, što znači da je stvoren i blagi fiskalni prostor za sljedeću krizu. Ukratko, nismo bitno popravili situaciju s javnim dugom, jer su sve reforme bile usmjerene na prihodnu stranu proračuna umjesto da su se istovremeno odvijale i na rashodnoj strani. Sve što nas je sada, na primjer, stiglo u zdravstvu nije samo zbog COVID-a nego i zbog nečinjenja pravih reformi u zdravstvu posljednja dva desetljeća.

Uzimajući u obzir razmjere pandemije, hoće li i može li uopće plan financijske pomoći EU-a zemljama članicama biti dostatan za prevladavanje krize? Kad smo kod tog kriznog novca, RH računa na čak 20 milijardi eura pomoći, ali tek od iduće godine. Zašto se s izvlačenjem novca iz paketa pomoći kasni, ne samo u RH nego i u drugim članicama EU-a?

- Zaista ne znam hoće li novca biti dovoljno. Korupcija je u Hrvatskoj lepezasto raširena u glavnom i kapilarnom sustavu društva, zbog čega se iznjedrilo jako puno nesposobnih i nekompetentnih dionika pa je legitimno pitanje hoće li oni htjeti i znati efikasno upravljati europskim novcem. Mislim da se s tim novcem pomoći ne kasni, jer je taj plan ugrađen u proračun EU-a za 2021. godinu, a nije mogao biti u proračunu za 2020. jer se o krizi prethodno nije ništa znalo. Radi se o velikom iznosu i samo je manje preraspodjele bilo moguće napraviti u 2020. godini.

Gledajući razmjere krize nastale pandemijom, stoji li tvrdnja nekih analitičara da živimo u vremenu najvećih intervencija u ekonomiju, gospodarstvo i društvo u modernoj povijesti? Može li se zaključiti da bi bez državnih intervencija nastupio kolaps društva? Drugim riječima, koliko je kriza nastala zbog koronavirusa ojačala ulogu države, napose na ekonomskom, a time i na političkom planu? Hoće li EU, kao zajednica država, izići iz ove koronakrize jači ili slabiji, i o čemu to najviše ovisi?

- To su prava pitanja s pogledom na budućnost pa je zato kvalitetne odgovore i najteže dati. Mi u ovom trenutku ne znamo koliko će kriza trajati te je nemoguće dati preciznije procjene oporavka. Očekuje se oporavak u ljeto 2021., ali to nitko sa sigurnošću ne može znati. Svjedočimo najobilnijim državnim intervencijama u modernoj ekonomskoj povijesti i znamo kako bi, da nema tih mjera državne pomoći, dio poduzeća već nestao ili bio u restrukturiranju. Točno je da je kriza ojačalu ulogu države u političkom i socioekonomskom smislu. Međutim, tu se mora istaknuti jedna vrlo jasna činjenica, da je javni sektor (zdravstvo, obrazovanje i ostale javne službe) zaslužan za funkcioniranje države u posebnim okolnostima. Time nisam osporila ulogu privatnog sektora kao dinamičnog i važnog motora rasta i razvoja društva, nego sam istaknula važnost uloge javnog sektora u kriznim vremenima.


Je li to jasno građanima Hrvatske...?

- Mislim da nije sasvim jasno, zbog opravdanih razloga. Naime, u Hrvatskoj je godinama državni i javni sektor generator širenja korupcije te svjedočimo vrlo često aferama u kojima se nađu milijuni kuna za koje ne znamo gdje završe, a oni koji su te milijune zatajili ili napuste zemlju na vrijeme, ili uđu u dug proces pravosuđa s neizvjesnim sudskim presudama. Zbog takvih okolnosti građani imaju nisko povjerenje u sposobnost i namjeru službi u državnom i javnom sektoru da svoj posao odrađuju efikasno i ispravno. Oni pojedinci koji tako rade ulaze u sporedni fokus jedne vrlo generalizirane slike o lošem upravljanju državnim i javnim sektorom. Hrvatska u tom smislu ima prethodnu dijagnozu nevezano uz problem COVID-19 te je zaista veliko pitanje hoće li ona iz ove koronakrize izići jača ili slabija.

Ja se nadam da će joj ova kriza pomoći da resetira prije svega sebe i javni sektor iako ne mogu reći da imam prevelik optimizam, jer je imala niz prilika (raznih vlada) koje nije iskoristila. Teško je biti optimističan u koronakrizi uz ovakav stupanj nezrele demokracije i proširenu lifestyle korupciju s kojom živimo. (D.J.)