Prije 15 godina, preciznije 10. listopada 2005., u eter je izišao prvi Dnevnik Nove TV, središnja informativna emisija Nove TV, koja već 11. godinu zaredom drži titulu najgledanijeg dnevničkog izdanja u zemlji. Svake večeri u 19.15 ta emisija donosi više od sat vremena provjerenih informacija - temeljit i cjelovit pregled najvažnijih dnevnih događaja u zemlji i svijetu koje dodatno obogaćuje stavljajući ih u širi kontekst, važan za njihovo razumijevanje. Iza toga krije se cjelodnevna priprema i timski rad velikog broja ljudi, među kojima su i dvoje Slavonaca na pozicijama dnevnih urednika Informativnog programa Nove TV - Anita Martinović (od 2018.) i Branimir Felger (od 2012.), koje smo u povodu jubilarnog rođendana Dnevnika Nove TV upitali o njihovim putevima od osječkog dopisništva do sadašnje funkcije.

Kako ste ušli u svijet novinarstva i možete li se prisjetiti što vas je privuklo kod tog zanimanja?

MARTINOVIĆ: U svijet novinarstva ušla sam posve slučajno. Na prvoj godini prava prijavila sam se na audiciju. Vodila me je znatiželja i želja za promjenama društva nabolje. Novinarstvo mi je, uz studij, prvo bilo hobi, a potom ljubav i tek na kraju posao. Zbog toga sam sretna, jer nema ljepše stvari u životu od toga da radiš ono što voliš.

FELGER: Također posve slučajno. Sredinom 1994. godine javna je televizija objavila natječaj za novinare. Tog sam ljeta baš upisao Pravni fakultet u Osijeku i učinila mi se zgodnom ideja da honorarno paralelno radim kao novinar. Prijavio sam se na natječaj te nakon nekoliko krugova audicije i prošao. Od honorarnog posla, televizija je s vremenom postala moj izbor, profesija i velika ljubav.

Možete li našim čitateljima približiti kako je tekao vaš put od osječkog dopisništva do uredništva Informativnog programa Nove TV?

MARTINOVIĆ: Moj put na Novoj TV krenuo je 2005. u Zagrebu. No, metropola me u tom trenutku nije očarala, odnosno nisam joj dala priliku. Moj izbor je bio teren, iza sebe sam imala 11-godišnje iskustvo terenskog izvještavanja iz istočne Hrvatske. Kolega Branimir Felger je tada sam pokrivao pet slavonskih županija, BiH, Srbiju i Mađarsku. Najlogičnije je bilo da mu se pridružim. U osječkom dopisništvu Nove TV provela sam 12 prekrasnih godina. I tako, godina po godina i nabralo se dosta reporterskog iskustva. Osjetila sam da sam spremna za nove izazove, a to je definitivno urednički posao.

FELGER: U osječkom dopisništvu sam od početka, gradio sam ga s kolegama od nule. Prvo sam po oglasima tražio najbolji prostor za najam u koji bismo smjestili Dopisništvo. Nakon toga sam se bavio i kupnjom namještaja za urede. Kolege iz tehnike su paralelno spajali Dopisništvo na sustav Nove TV. Bilo je puno prašine i intenzivnog mirisa boja i lakova tih tjedana. Istodobno program nije smio stajati, pa sam paralelno radio i snimao priloge, prvo za emisiju 24sata, a od listopada 2005. za Dnevnik Nove TV. Sadržajno su to bili izazovni trenutci. Pokrivao sam veliko područje, od zapadne Slavonije do Podunavlja, ali i Srbiju, BiH te Mađarsku. Proputovao sam kao reporter puno zemalja, od Azije, preko Europe, do Amerike, upoznao puno zanimljivih ljudi. Bila su to turbulentna politička vremena, ali i vremena epidemija ptičje gripe, kravljeg ludila, svinjske kuge. Tako da sam karantene, maske, dezinficijense i skafandere iskusio već tada, danas mi to s koronavirusom u profesionalnom smislu nije ništa novo. Nakon sedam godina rada u Dopisništvu stigao je poziv da preuzmem uređivanje Dnevnika. I evo me na ovom mjestu gotovo jedno desetljeće.

Koliko se vaš život u Zagrebu razlikuje od onoga dok ste radili kao dopisnici? Koliko često dolazite u Osijek i Slavoniju?

MARTINOVIĆ: Život u Zagrebu potpuno je drukčiji. Nema terena, nema putovanja, radni dan provodiš na suhom, toplom i klimatiziranom.

Sa mnom se preselila i moja obitelj - suprug Ninoslav i sinovi Marko i Marin. I to iziskuje drukčiju organizaciju života jer nam bake i djedovi više nisu blizu. U Slavoniju dolazimo bar jednom mjesečno, ondje su naša obitelj i prijatelji. Još uvijek mi srce počne jače kucati kad ugledam ravnicu.

FELGER: Profesionalno se ne razlikuje puno, samo su nešto drukčiji izazovi. Osobno, lijepo je meni i u Zagrebu gdje sam stekao nove, i u Osijeku, gdje imam puno starih prijatelja. Svaki grad ima svoje posebnosti i čari. Ugodno se osjećam u oba grada. U Osijek bih volio i češće dolaziti.

Kakav je osjećaj nakon uloge reportera naći se u ulozi urednika Dnevnika Nove TV? Koliko je teško nositi se s odgovornošću koju nosi osmišljavanje i realizacija takve jedne emisije?

MARTINOVIĆ: Velika je odgovornost - prvo prema gledateljima, pa prema svima koji taj dan skupa sa mnom stvaraju Dnevnik, kao i svim drugim kolegama koji su ga učinili najgledanijim u državi.

FELGER: I jedna i druga uloga nose veliku odgovornost. Svakoj pristupam s maksimalnom koncentracijom, dobrim namjerama, vođen profesionalnim i etičkim načelima.

Koji su po vama glavni razlozi zbog kojih je Dnevnik Nove TV jedanaestu godinu zaredom najgledanija informativna emisija u zemlji?

MARTINOVIĆ: Ljudi, ljudi i ljudi. Uigran tim, prepoznatljiva lica kojima gledatelji vjeruju.

FELGER: Puno je razloga, ali i ja bih rekao - ljudi. Ljudi su ključ uspjeha. Ljudi koji rade posao koji vole. Rade ga, kako je rekao moj kolega Saša Kopljar, hladne glave i vruća srca. Ljudi koji puno ulažu u ovaj veliki mozaik pod nazivom Dnevnik Nove TV.

Nedostaje li vam što iz terenskog dijela posla? Možete li izdvojiti neke terene ili anegdotu koje nikada nećete zaboraviti?

MARTINOVIĆ: Nedostaje mi osječka ekipa - snimatelji Zlatko Romanović, Goran Šantar i Davorin Tram. Bez njihova truda i vrhunskih kadrova ne bi bilo ni mojih dobrih reportaža. Nedostaje mi i “glas naroda” na terenu. Često oni jasnije od samih političara vide što se događa na Markovu trgu. Od terena izdvojila bih poplave u županjskoj Posavini. Prvi smo javnosti poslali snimke iz zraka koje su pokazale razmjere katastrofe. Sjećam se da sam danima radila bez odmora, a da nisam osjećala ni umor ni glad. Jednostavno te ponesu takvi tereni koji se događaju jednom u životu. Ponosna sam na Novu TV što je, i kada se voda povukla i poplava više nije bila prva vijest u državi, odlučila da mi ondje ostanemo. Neću pretjerati, ali idućih pola godine svaki dan smo bili ondje i izvještavali o problemima ljudi nakon poplave. Gledatelji su to prepoznali i nagradili.

FELGER: Pa ako je anegdota da sam snimajući poplave u brodskoj Posavini pao u vodenu bujicu, ili ako sam usred Beograda gurao taksi-vozilo koje je stalo na najprometnijem raskrižju, ili ako mi je akreditaciju za ulazak iza oltara pape Beneditka u Köelnu dala jedna svjetski poznata pjevačica, ili ako me je tijekom snimanja u Japanu uzdrmao potres, ili… Puno ih je, neću više nabrajati. Ali, da, nedostaje mi taj adrenalin. No nadoknadio sam ga s drugom količinom i vrstom adrenalina na uredničkoj funkciji.

Koji biste savjet dali mladim novinarima koji tek počinju svoju karijeru? Koje preduvjete smatrate ključnima za njihov uspjeh?

MARTINOVIĆ: Savjet mladim novinarima je - budite svoji! Najlošiji original bolji je od najbolje kopije. Na događaju na kojemu su sve novinarske ekipe pronađi nešto što nikom drugom nije upalo u oko, u kadar - i imaš svoju priču. Sve su priče velike ako ih se zna takvima ispričati.

FELGER: Svako vrijeme nosi svoje izazove. Tehnika se mijenja, ali profesionalna načela novinarstva ostaju ista.

Kako najčešće provodite svoje slobodno vrijeme i što vas najbolje opušta?

MARTINOVIĆ: Slobodno vrijeme provodim s obitelji. Volimo putovati, boraviti u prirodi, družiti se s prijateljima. Kad nismo u Slavoniji, istražujemo Zagreb i brege oko njega.

FELGER: Trenutačno pišem posljednje retke disertacije na osječkom sveučilištu, pa imam nešto manje slobodnoga vremena, ali svaki slobodan trenutak iskoristim povući do Osijeka posjetiti obitelj, vježbam, vozim bicikl i - “binđam” serije.