Da je Narodna Republika Kina ozbiljna zemlja koja pomno skrbi o svojoj slici u svijetu svjedoči i nedavno otkazivanje izložbe o mongolskom osvajaču Džingis-kanu u francuskom gradu Nantesu. Ono što je Kinezima bilo sporno to su notorni pojmovi iz opće kulture kao što su "Džingis-kan", "Mongolci" i "carstvo". Kineski Ured za kulturnu baštinu je francusko poigravanje s kineskim temama nazvao pokušajem "prekrajanja povijesti".

Kina je druga najmoćnija zemlja na svijetu, spremna da u vrlo kratkom roku zamijeni Sjedinjene Države i tako preuzme ulogu vrhovne sile koja će dijeliti pravdu na globalnoj razini. Samo bi se nemudar i neodgovoran netko nepotrebno suprostavljavao takvoj moći. U muzeju Château des ducs de Bretagne u Nantesu su ponizno spomenutu izložbu odgodili za tri godine, dok se srdžba iz Pekinga ne stiša. Pametnije je tako nego zbog tamo nekih Mongolaca zaratiti s Kinom na kulturnom polju. Francuzi su narod koji još ima povijesno sjećanje na ne tako davno vrijeme kada su glavnim gradom Parizom odjekivale revolucionarne maoističke krilatice, što je bio izravni import iz Kine i jedan je od dokaza da je globalizam trajno stanje svijesti u kome se nalazi čovječanstvo još od putešestvija Marka Pola u daleki Kitaj. Bilo je to dakako 1968. kada je malo nedostajalo da izbije krvoproliće na pariškim ulicama, o čemu svjedoči i bijeg helikopterom predsjednika Charlesa de Gaullea u francusku bazu u Baden-Badenu u Njemačkoj. Bilo je to vrijeme kada je Velika proleterska kulturna revolucija u Kini bila na svome vrhuncu, a njezini su odjeci stizali sve do Europe.

Dakle, šale s Kinom nema ni kada je udaljena tisućama kilometara. Ako Kinezi kažu da nema više Mongolaca i njihovog Džingis-kana onda to treba tako i prihvatiti. U Nantesu su ispravno shvatili poruku iz Pekinga. Valjalo bi se pitati što bi Hrvatska trebala učiniti glede toga s obzirom na krajnje subverzivni naziv dječjeg lektirskog djela "Mačak Džingiskan i Miki Trasi", romana u stihovima koji je 1968. neoprezno napisala Vesna Parun. Izbacivanje ove knjige iz kurikula bio bi najelegantniji način da se nekako izvučemo iz tog međunarodnog skandala.

Zvuči malo neobično da u Kini još uvijek postoji duboka trauma koju je izazvao ovaj mongolski vojskovođa svojom invazijom iz 13. stoljeća. A što da kažu stanovnici srednje i istočne Europe uključujući i Hrvate koji su također pretrpjeli strašnu tatarsku (mongolsku) invaziju? Hrvati, Poljaci i Ukrajinci u svome jeziku imaju posebno pogrdnu riječ za okrutne Tatare (pasoglavci, psiogłowy, песиголовці) što je uspomena na mješavinu straha i mržnje prema opasnom neprijatelju zastrašujućeg izgleda i ćudi. Ništa boljim riječima ih ne opisuje ni Ivan Kukuljević Sakcinski u svome djelu "Borba Hrvatah s Mongoli i Tatari" iz 1863.

Dakako da ta priča o višestoljetnom zlopamćenju Kineza nije istinita, riječ je o "novokomponiranom" nacionalizmu većinskog naroda Han koji ima unutarnjopolitičku svrhu. Bez obzira na dostupnost povijesnih informacija, zahvaljujući internetu, ostalim medijima i dostupnosti literature, naši suvremenici su ipak prilično kratkog pamćenja koje se odnosi uglavnom na ono što su sami proživjeli. Podgrijavanje narativa o strašnim Mongolcima ili Tatarima danas nalikuju pričama za malu djecu. Naravno, u Hrvatskoj, ali ne i u Kini. Jedan članak iz kineskih novina na engleskom jeziku Global Times iz 2018. otkriva nam što tamošnji režim propovijeda o Džingis-kanu i Mongolima. U tekstu se spominje opiranje nacionalističke skupine Huanghan slavljenju spomenutog mongolskog vojskovođe zbog činjenice da je kriv za smrt više milijuna pripadnika većinskog kineskog naroda Han. Isticanje samo lošega što je vezano za Džingis-kana otklon je od dosadašnjeg narativa Komunističke partije Kine o tom povijesnom poglavlju. Naime, poznato je da je vođa kineske revolucije Mao Zedong svog slavnog i ništa manje nemilosrdnog prethodnika nazivao "ponosnim sinom neba".

Razlog zašto je Peking zaoštrio svoje stajalište prema manjinskim Mongolcima iz provincije koja se zove Unutarnja Mongolija i njihovim nacionalnim junacima, poznavaoci stanja povezuju s pojačanom politikom asimilacije. Smanjivanje nastave na mongolskom jeziku dovelo je do javnih prosvjeda, a neki od uhićenih završili su u zloglasnim "logorima za preodgoj" u autonomnoj regiji Xinjiang na istoku Kine, u kojima se trenutno prema nekim procjenama nalazi čak milijun i pol pripadnika muslimanske manjine Ujguraca. Na djelu je politika kakva se već uspješno provodi u Xinjiangu i na Tibetu. Namjera je od Ujguraca, Tibetanaca i Mongolaca učiniti isto što je već napravljeno s Mandžurcima. Od deset milijuna pripadnika ovog naroda, koji je skoro tri stoljeća (1636. - 1912.) vladao Kinom za vrijeme dinastije Qing, danas mandžurskim jezikom govori njih tek 18! Riječ je o osamdesetogodišnjim starcima. Ako se izuzme nekoliko tisuća Mandžuraca koji ponešto materinskog jezika razumiju, ostatak naroda govori mandarinski. To i jest namjera kineskog režima - potpuna asimilacija etničkih manjina. Jedna od uspješnih metoda uništenja mongolske tradicije je i zabrana uzgajanja stoke te prisilno preseljenje Mongolaca u gradove. Mongolci čine samo 17,11 posto stanovništva u Unutarnjoj Mongoliji što znači da je u gradovima zajamčena njihova "sinizacija" (pokinezivanje). Slična politika se provodi i na Tibetu, a kao razlog razbijanja tradicionalnih zajednica navode se "ekološki" argumenti. Kineski čelnik Xi Jinping nedavno je u jednom govoru rekao kako pripadnici svih etničkih manjina moraju "čvrsto probuditi svijest o zajedništvu među kineskim narodom".

Ono što sada vidimo na djelu u Kini je tvrdokorno inzistiranje na politici asimilacijskog "lonca za taljenje", unatoč ustavom zajamčenim pravima na kulturnu autonomiju 56 poimenično navedenih etničkih manjina. Zaguljeni nedemokratski režim iz Pekinga slavodobitno može sve jer državom upravlja dekretima. Posrijedi je sirovi nacionalizam najbrojnijeg kineskog naroda Han. Izaziva čuđenje to što je uprava francuskog muzeja za partnere izabrala vladu iz Pekinga umjesto da je poslala e-mail u Ulaanbaatar, glavni grad samostalne države Republike Mongolije, odakle je također mogla dobiti pomoć za svoju izložbu o strašnome Džingis-kanu.