O mobingu se tiho pripovijeda po kuloarima, malotko mu se suprotstavlja i još rjeđe se štite radnici kao žrtve nasilja, a pravni sustav često prešutno odobrava teror i nasilje nad pojedincima koji proživljavaju mobing. Tako u predgovoru svoje knjige "Moberi - psihopati i sociopati na radnome mjestu", objavljene u izdanju Školske knjige, odgovorno tvrdi Blaženka Rogan, autorica niza stručnih i znanstvenih radova, izlagačica na mnogim skupovima i stručnjakinja koja je u svome diplomskome radu dokazala, između ostaloga, i hipotezu da mobing - ubija.

Osim što je upoznata s temom mobinga na znanstvenoj razini, Blaženka Rogan ima i osobno, duboko traumatično, iskustvo s mobingom, tijekom kojega joj je ozbiljno narušeno zdravlje i ugrožen život. Bez obzira na teškoće, među kojima su u najgoroj fazi prednjačile suicidne misli, ta samohrana majka (magistra integralne sigurnosti, magistra međunarodnih odnosa i diplomacije, trenerica za poslovne procese i menadžerica ljudskih potencijala) nije posustala u sudskoj borbi za svoja prava.

Mobing ju je bacio na koljena, ali ona je uspješno transformirala negativno iskustvo: završila je još jedan fakultet i objavila knjigu o mobingu. Njezin popularno pisan znanstveni rad postao je nezaobilazno štivo studentima i stručnjacima iz područja prava, ali i najširoj javnosti zainteresiranoj za fenomen tihog i perfidnog ubojice. Autorica u knjizi razotkriva što se sve krije iza fenomena mobinga, savjetuje kako se učinkovito zaštititi od zlostavljanja, razvija strategije za borbu protiv nasilnika i upoznaje nas s osobinama mobera - psihopata i sociopata, koji svoje žrtve tjeraju u bolest i smrt, često prolazeći bez ikakvih sankcija za neetično ponašanje.

U uvodnom dijelu knjige upozoravate na tihu epidemiju nasilništva, koja u suvremenom društvu prolazi gotovo nezamijećeno. Kako je nasilje preraslo u naviku koju šutke toleriramo i hoćemo li, ako ne poduzmemo potrebne mjere, svjedočiti još jednoj pandemiji?


- Mislim da u Hrvatskoj nema osobe koja ne poznaje nekoga tko je proživio mobing ili je bar za njega čula. Mi već sada svjedočimo pandemiji mobinga, samo se to prikriva, žrtve se boje javno progovoriti, a ni pravosuđe često ne ide na ruku žrtvama, što je u suprotnosti s EU direktivama. U medijima se moglo čitati o slučajevima psihičkih zlostavljanja na radnim mjestima samo onda kada su žrtve skupile hrabrosti i podigle tužbu protiv zlostavljača ili firme u kojoj se zlostavljanje tolerira, no to je zanemarivo s obzirom na učestalost mobinga u našem društvu. Često se zna dogoditi da se sudski predmeti zatvaraju za javnost, tako da ne znamo pravo stanje tužbi za diskriminaciju i mobing, a, uz to, malo je žrtava koje smognu hrabrosti upustiti se u tu borbu.


Poljuljano povjerenje u pravosuđe i često neprimjeren način provođenja sudskih postupaka također su odvraćajući elementi za žrtve, koje radije biraju bijeg iz takve zatrovane sredine i od lošeg poslodavca u normalnije okruženje, ako nisu previše bolesni. Ako imaju bilo kakve uvjete, žrtve mobinga bježe u mirovinu, ili u inozemstvo ako su mlađi. Javnosti nije u dovoljnoj mjeri poznata težina patnje žrtve koja prolazi mobing. Čak ni obitelj žrtve ne može shvatiti tu težinu i bol.

Tko su najčešće žrtve mobinga? Stradavaju li više žene ili muškarci?


- Uvijek se mobingiraju najbolji radnici, empatični, omiljeni u kolektivu, oni koji se protive nezakonitim radnjama, oni koji žele i mogu više i bolje, oni koji se po nečemu izdvajaju. To su "čavli koji strše" i koje mobingom treba "zakucati". Mobingom se eliminira "zlatna nit" neke firme. Istraživanja pokazuju da više stradaju žene, a najosjetljivija su skupina samohrane majke, žene iznad 40-45 godina. Također su izložene kategorije mladi, tek zaposleni, radnici i oni stariji, koji su pred mirovinom. Kako je mobing vrlo raširen nitko nije amnestiran od toga da i on jednog dana postane žrtva. Moberi su uglavnom zavidni svojim žrtvama i oni ne napadaju žrtvu zbog nečega što je ona učinila ili nije učinila. Ne, moberi napadaju samu bit žrtve, ono što žrtva jest, njezinu osobnost! To je važno znati!

Koji su pouzdani znakovi postojanja mobinga u nekoj radnoj sredini?


- Vrlo je lako znati u kojoj se tvrtki provodi mobing. Mnogo je pokazatelja koji o tome govore. Neki od njih su: velika fluktuacija radnika, česta bolovanja, povećan broj ozljeda na radu, nezakonito poslovanje i tužbe zbog nezakonitog poslovanja, loša organizacijska kultura, loši međuljudski odnosi, loša reputacija firme, nedostatak društveno odgovornog poslovanja i ponašanja, favoriziranje, pogodovanje, korupcija, nepotizam, nedostatak transparentnih akata, nepostojanje korporativnog upravljanja, nepostojanje kompetentnih i educiranih menadžera u upravljanju ljudskim potencijalima, klevete, prijetnje, ucjene, strah i nezadovoljstvo radnika… Jednom riječju, stvara se pomutnja kako bi se lakše provodile nezakonitosti. U tvrtkama kojima su na čelu empatični, odgovorni i kompetentni lideri bitno je drukčija atmosfera i način vođenja poslovanja nego tamo gdje se provodi mobing. U uspješnim tvrtkama ne tolerira se zlostavljanje, a u neuspješnim organizacijama nekompetentno vodstvo koristi se mobingom kako bi zaposlenike držalo u strahu i pokornosti te prikrilo vlastitu nesposobnost, a često i nezakonita djela koja provode.

Osim vertikalnog mobinga, odnosno bosinga, koji šefovi provode nad podređenima, u knjizi "Moberi" navodite da je u Hrvatskoj vrlo popularan strateški mobing, u kojem kompanija, kako bi smanjila broj zaposlenih, angažira profesionalne mobere. Kako se ta priča dalje razvija?

(Blaženka Rogan na jednoj od promocija svoje knjige)

- Osim bosinga, kada šefovi i drugi na upravljačkim pozicijama, zlostavljaju podređene radnike, u Hrvatskoj postoji velik broj primjera strateškog mobinga, koji se provodi organizirano od samog vrha firme kako bi se eliminirale određene grupe nepoželjnih radnika i smanjio broj zaposlenih. Iako takve odluke nisu opravdane poslovnim potrebama, nego služe u sasvim druge svrhe, događa se da se radna mjesta očiste strateškim mobingom od nepoželjnih radnika i na njihova mjesta zapošljavaju podobni i poslušni, koji će pomagati u provođenju često nezakonitih djela. Nije rijetkost da se na najviša mjesta postavljaju ljudi upravo s osobinama psihopata i sociopata, koji će bezosjećajno očistiti firmu, ne vodeći računa o tome kolika se šteta pri tome stvara. Takvi menadžeri su, zapravo, profesionalni moberi. Oni koji ih imenuju i postavljaju vjerojatno nisu svjesni golemih ekonomskih gubitaka koje profesionalni moberi stvaraju. Ili ih, možda, upravo zbog tih loših karakteristika i postavljaju. Više o toj temi, i istraživanjima koja su provedena, čitatelji mogu saznati u knjizi "Moberi".

Gdje se mobing češće pojavljuje: u javnom ili privatnom sektoru?


- Mobing je češći u državnim i javnim poduzećima. Tomu se ne čudim, zapravo mi je čak i logično. U privatnim tvrtkama vlasnik je uglavnom zainteresiran za opstanak i boljitak svoje tvrtke, bitni su mu radnici jer donose dobit. U državnim i javnim poduzećima to nije tako. U posljednjih tridesetak godina brojne su tvrtke u Hrvatskoj uništene i opljačkane, a radnici protjerani na burzu. To se radilo ciljano i s namjerom. Mobing je bio sastavnica takvog poslovanja. Da bi se cilj mogao ostvariti, na vodeće pozicije postavljani su beskarakterni ljudi, ljudi bez morala i emocija koji su mogli bez grižnje savjesti eliminirati dobre, kvalitetne i vrijedne zaposlenike, pogotovo one radnike koji su se suprotstavili nezakonitim djelima. Eliminirani su na najgori mogući način, kako bi se druge ušutkalo. Za vodeća liderska mjesta u državnim i javnim poduzećima nisu bili kriteriji znanje, kompetentnost ni menadžerske vještine, nego upravo suprotno. Profesionalni moberi, psihopati i sociopati tada su stupali na scenu.

Je li radno mjesto još uvijek "jedino preostalo ratno polje gdje ljudi mogu ubijati jedni druge bez rizika da su privedeni pred lice pravde", kao što je tvrdio Heinz Leymann, prvi znanstvenik koji se sustavno počeo baviti proučavanjem mobinga, osamdesetih godina 20. stoljeća?

- Da, to je istina.Teško je vjerovati, ali mi u Hrvatskoj još uvijek nemamo zakon o mobingu iako ga sve zemlje u okruženju imaju, pa i one koje nisu članice EU-a. Na sudovima se često predmeti koji se odnose na mobing zatvaraju za javnost, tako da nemamo dovoljno saznanja koliko je takvih slučajeva. Kako Hrvatska ima problem s korumpiranim pravosuđem, uvjerena sam da iz nekih drugih interesa, a ne zbog interesa istine, pravde i pravičnosti sudci ponekad donose presude u interesu poslodavca, a ne radnika. Ne poštuju se često direktive koje propisuju kako se treba provoditi suđenje u postupcima diskriminacije, a uvijek u mobingu postoji i diskriminacija. U takvim slučajevima treba doći do obrtaja tereta dokazivanja, što znači da poslodavac mora dokazivati da nije bilo diskriminacije prema radniku žrtvi. Na žalost, na našim sudovima vrijedi obratno: ispaćen i često bolestan radnik žrtva još jednom mora proživljavati teške traume na sudu dokazujući da ga je poslodavac diskriminirao, odnosno zlostavljao mobingom. Uz to, sudska je praksa u Hrvatskoj u presudama zbog mobnga slaba, a imam dojam da sudci nisu svjesni strahota koje žrtve proživljavaju. Pokušajte zamisliti koliko su to teške patnje: potpuno normalna i zdrava osobe u samo nekoliko mjeseci razvije psihičke smetnje i fizičke bolesti, ponekad opasne za život. U najtežim slučajevima žrtva postane toliko izbezumljena i ispaćena da više ne može izdržati tu novonastalu situaciju i oduzme si život.



Osobno ste prošli kroz kalvariju mobinga i izabrali teži put - borbu za svoje radno mjesto i sudski proces kojim, između ostaloga, želite očuvati ljudsko i profesionalno dostojanstvo. Je li bilo trenutaka kad ste mislili odustati i što vas je motiviralo da ustrajete?


- Da, na žalost, i sama sam žrtva izuzetno teškog i dugotrajnog mobinga. Pomišljala sam i na samoubojstvo, ali odgovornost prema djetetu i neki inat spriječili su me da to ostvarim. Mobing sam proučavala niz godina, pisala sam stručne i znanstvene članke na tu temu, neke i s međunarodnim recenzijama, no nisam znala kolika je to strahota dok ga nisam osjetila na svojoj koži. Kako je u tijeku sudski postupak koji je zatvoren za javnost, ne mogu u medijima iznositi detalje sudskog spora. Pravo na dostojanstvo i zdrav život zajamčeni su Ustavom i imam pravo, rekla bih, i osobnu obavezu, pokušati se izboriti za zaštitu svog dostojanstva, kako ljudskog tako i profesionalnog.


U osobnoj teškoj patnji trebalo mi je dosta vremena da shvatim i osvijestim što mi se događa. Kako poslu pristupam profesionalno, bila sam vrlo savjesna, odgovorna i empatična menadžerica, a svojim predanim radom na razne sam načine pridonijela tvrtki, o čemu postoje mnogi dokazi. Kada se mobing počeo događati, moja su znanja, kompetencije i osobne ljudske kvalitete bili nepoželjni, postali su smetnja. Užasne patnje kroz koje sam prolazila loše su utjecale na moje fizičko i psihičko zdravlje, i s vremenom su me dovele do razmišljanja o samoubojstvu. I tako sam jednog dana hodala uz prugu, u iščekivanju vlaka pod koji ću se baciti.
Što vas je zaustavilo?

- Ridajući zbog jada, patnje i nemoći, nešto se dogodilo u meni, našla sam se na prekretnici. Ne znam koji put tražila sam odgovore na pitanja: Zašto? Otkud nekome pravo da se tako ponaša prema meni? Otkud im pravo tjerati me na samoubojstvo? Otkud im pravo to raditi mome djetetu? Odjednom, spoznala sam pravi odgovor: nitko nema pravo to činiti! Nakon tih misli nekako sam u sebi pronašla mir. Prestala sam plakati, vlak je došao i prošao, a ja sam odlučila da ću se boriti. Tada se u meni sve promijenilo i više nisam razmišljala emocionalno, nego razumski. Shvatila sam da se mobing ne događa zbog neke moje pogreške. Nakon te odluke više me nikad nisu mučile misli o samoubojstvu. Imala sam noćne more, vrištala bih u snu, sanjala da me ubijaju, gaze, melju bagerom… Budila bih se vrišteći u suzama, znojna, ruke bi mi se tresle, teško sam i isprekidano disala. Imala sam mnogo zdravstvenih problema, ali nisam odustajala. Odlučila sam dokazati da mobing nisam ničim izazvala. Tako je počela moja borba.

U razdoblju najtežeg mobinga upisala sam drugi fakultet. Doma bih povraćala, vrtjelo bi mi se u glavi, ali nisam propuštala predavanja. Nisam odustajala. U učenju sam našla utjehu i bijeg od svakodnevnih užasa. Magistrirala sam četvrta u generaciji s prosjekom 4,0. Cijelo vrijeme studiranja proučavala sam mobing, a tema mog završnog rada bile su štete koje mobing stvara žrtvama, tvrtkama, pa i nacionalnim gospodarstvima. Imala sam jako dobre profesore i kolege studente, među kojima sam se osjećala prihvaćena, bila sam dio zajednice. Tu je počeo moj oporavak. Paralelno sam odlazila na grupne podrške žrtvama mobinga, svjedočila mnogim potresnim pričama i shvatila da nisam jedina. Bilo je mnogo takvih i sličnih slučajeva. Kada je moj završni rad bio gotov, mnogi su pokazali interes i željeli su ga pročitati. Tada sam dobila nekoliko prijedloga da ga pretočim u knjigu, što sam i učinila.