Vezani članci
TEMA TJEDNA: DRUGI KORONAVAL: ALARMANTNO STANJE (I)
INTERVJU: SANJA MRŠIĆ JURINA
U prilogu za Magazin početkom travnja ove godine završna poruka psihologinje Ljubice Uvodić-Vranić glasila je: “Kriza se može slikovito prikazati kao da smo udarili o dno. Gore ne može. Prema tome, sve što slijedi bit će bolje. Moramo prati ruke. Ali čuvajmo i čist obraz...”
No događa nam se drugi val pandemije i stanje je dramatično loše...?
- Da, dobro se sjećam naše prethodne suradnje na početku koronakrize. Optimistična kakva jesam, zaista sam lakše prošla dva mjeseca boravka izvan svojeg posla i svakodnevne rutine. Bila sam gotovo sigurna, jer smo bolji od nekih susjeda po crnim brojkama, da ćemo se lijepo otvarati pomalo preko ljeta i ući u normalnu jesen. Ali sad znamo da nismo tako dobro razumjeli opasnost. Turizam nas je spašavao ekonomski, ali nas je povukao prečesto u proslave, u lako ćemo... Željni zabave i druženja, sretni što su nam turisti došli, svadbe, klubovi....uh, izgleda da je sve to utjecalo na drugi val. I sad se moramo ponovno zamisliti.
OPASNOST PORICANJA
Koliko stresni događaji uključujući i loše vijesti kojima smo medijski izloženi posljednjih mjeseci, utječu na mentalno zdravlje kako pojedinca tako i društva u cjelini? Suočavanja sa stresom traju već više od osam mjeseci, koliko pandemija traje...
- Vidim da se neki stručnjaci slažu s nekim ljudima koji zdravorazumski razmišljaju pa smatraju da nam brojne svakodnevne informacije nisu samo korisni podatci. Jasno nam je svima da ih moramo čuti da znamo gdje smo, što nam se događa i da nas ti podatci podsjećaju na zadana pravila. Ta smo pravila čuli, ali odrasli ljudi puno puta više nego djeca moraju čuti nešto da bi zapamtili. A kad su zapamtili, još ih onda treba podsjetiti da to što su čuli pa zapamtili nije dovoljno! To još treba uporno ponavljati da se tako i ponašaju! Svi znamo, ali svi ne primjenjuju naše znanje. Umjesto da slušamo tri ili pet puta na dan vijesti, bolje bi bilo da tri, pet ili koliko treba puta peremo ruke, da čuvamo higijenu ruku i nosa, da se ne približavamo nepoznatim ljudima, da nosimo maske, da poštujemo pravilo samoizolacije, da čuvamo starije osobe, da ne putujemo ako ne moramo, da radimo samo ono najnužnije - rad, nabava hrane, škola.
Stožer uz nove restriktivne mjere svakodnevno apelira na veću odgovornost, no dojam je da su ljudi već izmučeni svime što se događa. Kako se nositi sa sve težom situacijom u kojoj smo se našli izloženi pandemiji i svih problemima koje ona donosi?
- Mi se sa strahom od bolesti nosimo na dva načina: jedan je konstruktivan - slušamo, pamtimo i primjenjujemo! Drugi je očajnički, destruktivan i opasan. Kao što negiramo smrt drage osobe pa kažemo: Umro? Ma ne, nemoguće, pa jučer sam ga vidio! Treba vrijeme da iz faze negiranja, poricanja strašne informacije, uđemo u fazu žaljenja, ljutnje... Tako pred velikom opasnosti neki ljudi bježe neadekvatno u poricanje: Korona ne postoji! Nemoguće! To je urota onih koji nam žele prodati cjepivo i lijekove i koji nas žele kontrolirati. Nema virusa! Stariji ljudi bi ionako umrli, a mlađi ne umiru... Lažu nas i bombardiraju netočnim informacijama da bi nas držali pod kontrolom itd. Okupljanje destruktivnih ljudi daje im iluziju da nisu sami u svojim pogledima i da i drugi isto tako misle. Ima, nažalost, još uvijek ljudi koji se organiziraju u skupine koje tvrde da je zemlja ravna ploča?! Na taj način dobivaju za sebe jednu važnost. Oni jedini znaju kako stvari stoje, a golema većina koja već stoljećima misli drukčije je u zabludi. Nažalost za njih. Činjenice su neumoljive: voda vrije na 100 stupnjeva i zemlja je okrugla, a virus je opasan i proširio se po cijelom svijetu!
KAKO SE ČUVATI?
Uzimajući sve u obzir, kakva bi bila vaša poruka, kako da živimo i preživimo koronu, a da ostanemo koliko-toliko normalni...?
- Malo manje slušajmo vijesti, a malo više radimo ono što smo već čuli da treba. Družimo se s pozitivnim ljudima. Nađimo neku dodatnu zanimaciju dok smo kod kuće u zatvorenom. Komunicirajmo s dragim ljudima - ali na daleko. Recite sebi - mi, ljudski rod, jači smo od virusa. I mnoge smo bolesti do sada svladali kad god smo koristili svoju inteligenciju, kad smo bili solidarni i čuvali sebe.
Kako se može sebe čuvati? Tako da se čuva ljude oko sebe. Recite sebi: možda imamo malo manje prilika za zabavu, ali imamo više vremena za učenje i za druženje s drugima telefonom, pismom, porukom. Ako ne možete kontrolirati strah i zabrinutost - savjetujte se prvo s rodbinom i prijateljima, a onda i sa stručnim ljudima kojima ćete ispričati što vam je na srcu.
Cjepivo je u procesu odobravanja na više strana našeg planeta.Lijekovi će se isto tako poboljšati i izumiti novi. Budimo jaki kao što su jaki ljudi koji su u bolnici, u zatvoru, u nepovoljnim uvjetima, ali ne gube nadu. Kad može Istra biti bez novooboljelih - može i svaki drugi dio naše zemlje.
(D.J.)
VLADIMIRA ŠIMIĆ
CIJELI JE SVIJET POSTAO ZATVOR
Od samoga početka ovoga koronacirkusa postavljam sebi pitanje: "Što se dogodilo? Gdje je pošlo po zlu?". Nažalost, odgovor nije jednostavan, jer je i problem iznimno složen, širi se i izvan domene zdravstva te ima svoju političku, ekonomsku, sociološku, pa i kulturološku dimenziju, uz pripadajuće posljedice.
SVI NAŠI DEMONI
Kaosu naveliko pridonosi infodemija, jer su upravo mediji i društvene mreže u najvećoj mjeri kumovali atmosferi straha, panike i agresije kojima svjedočimo ovih dana. Medijska mašinerija napokon je dobila materijala na pretek od kojeg se vrlo lako može složiti dramatična filmska priča. Tu možemo govoriti i o manjku zdravstvenih novinara s odgovarajućim iskustvom koje im omogućava razumijevanje stručne terminologije i medicinske tematike, o neetičnosti u vezi s pitanjima objavljivanja dezinformacija i poluinformacija, a bez naknadnih ispravaka ili nadopuna, o činjenici da je najvažnije objaviti nešto prvi, postići čim veću klikanost i doseg, neovisno o tome što se zapravo objavljuje i s kojim posljedicama, i tako dalje. S druge su, pak, strane stručni krugovi koji su se svih ovih godina malo bavili vještinom komuniciranja, ulaganjem u razvoj odnosa s javnošću i kvalitetom web-stranica, kanala na društvenim mrežama te ih je pandemija zatekla u velikoj mjeri nespremnima za kvalitetno, jasno i brzo informiranje šire javnosti. Na krizno komuniciranje posve sigurno nisu bili spremni.
U takvoj informacijskoj buci s lakoćom se stvaraju nepovjerenje i strah - ne sviđa vam se što se događa, s pravom se pitate čemu tolika panika, a do vas stižu kontradiktorne informacije. Više ne možete razlučiti istinu od laži, upliće se politika, ekonomske posljedice su teške i tako redom. Da ne duljim te ne ulazim u područje o kojem nisam pozvana govoriti, činjenica je da je, između ostaloga, stvoreno plodno tlo za strah.
Potaknuta tim, kako sam ih nazvala, demonima koronavirusa koje viđam na svakom koraku, napisala sam nedavno i blog za večernjakovu Blogosferu. Pokušala sam pobrojiti bar dio tih demona koji su se zavukli među ljude utječući na njihove odluke, od tjeskobe i depresije, preko paranoje, straha od smrti, strahova i fobija vezanih uz bolnice i liječnike (primjerice strah od igle, lijekova, ili sindrom bijele kute), egzistencijalnog straha (primarno izazvanog ekonomskom krizom i otkazima), straha od nepoznatog, od nevidljivog, od promjena, pa čak i gubitka jedinstvenosti, jer nas više ne promatraju kao jedinke, nego kao masu od koje se očekuje da sluša što joj se kaže.
Zapravo sam pritom zaboravila navesti jedan vrlo važan strah koji postaje posebno izražen pri svakoj "prijetnji" pooštravanjem mjera, a to je strah od zatvorenosti i izolacije. Ne govoreći o ekonomskom aspektu tog straha, ne bi bilo loše prisjetiti se Stanfordskog zatvorskog pokusa iz 1971., odnosno psihološkog eksperimenta tijekom kojeg su inače mirni ljudi pokazali da itekako mogu promijeniti narav u zlim okolnostima. Ukratko, pokus je prekinut nakon šest dana zato što je atmosfera u "zatvoru" dovedena do usijanja. Ljudi ne podnose zatvorenost, ograničavanje kretanja, a k tome možete dodati i narušene obiteljske odnose, kao i obiteljsko nasilje, a na koje se upozoravalo i tijekom karantene.
No, cijeli svijet je zapravo postao zatvor, jer gotovo da i ne postoji kutak na Zemlji gdje se korona nije zavukla te stvorila kaos u državi. Zavladala je slična atmosfera onoj koja prati svjetske ratove. Tu je i krizni umor sa svojom trećom fazom u kojoj se nalazimo, kada ljudi reagiraju, ili odbijanjem prihvaćanja ozbiljnosti situacije, pa čak i negiranjem da kriza postoji (što i predstavlja najveću opasnost), ili iznimnom preosjetljivošću i iritiranošću. Ta "faza razočaranja" koja nastupa nakon prve "herojske faze", i druge faze "medenog mjeseca" (sjećate li se pjevanja i pljeskanja na balkonima?), traje najduže i najteže se podnosi. Nažalost, u takvim okolnostima ne bi nas trebala začuditi ni eskalacija raznih oblika nasilja i socijalnih nemira, odnosno sukoba, protesta, štrajkova i drugog.
SVE PROLAZI...
Naravno, postavlja se pitanje gdje smo sad, što nam slijedi i što možemo učiniti da lakše prebrodimo ovu krizu. Kao dugogodišnja zdravstvena novinarka i urednica, svakako bih apelirala da se slijede preporuke stručnjaka, uz svijest o tome da ovo nije trajno stanje. Neće nas ova pandemija toliko promijeniti, pa nije ni Španjolska gripa, iako se odvijala tijekom i nakon Prvoga svjetskog rata te pobila više od 50 milijuna ljudi. Ali zato nas je naučila mnogo vrijednih lekcija, kao što ćemo naučiti i od SARS-CoV-2 te biti spremniji za neki novi mikroorganizam koji će u budućnosti navaliti na čovječanstvo. Možda bi nas mogao već ove godine iznenaditi i mnogo manji broj oboljelih od gripe, upravo zato jer se većinom ipak pridržavamo preporučenih mjera prevencije, a koje djeluju i kod virusa influence.
Kao odgovor na otpor prema novom normalnom, mogu samo citirati velikog Petra Preradovića: "Od svih stvari na tom svijetu, samo stalna mijena jest". Uzmite time-out od vijesti i nemojte se gubiti u brojevima - za vaše je zdravlje mnogo bolje uživati u žarkim bojama jeseni i na svježem zraku u prirodi, nego se iz sata u sat puniti vijestima o koroni. Proći će i to, zar ne? Tako bar kaže mudra poruka iz kineskog kolačića sudbine.
Piše: Vladimira ŠIMIĆ
IDA JURANIĆ
MIJENJATI MOŽEMO SAMO SEBE
Od priloga u Magazinu početkom ožujka do danas, što se u međuvremenu događalo u udruzi Stres Protekt iz Zagreba, uzimajući u obzir i eskalaciju koronakrize, pitali smo Idu Juranić, mag. psych., voditeljicu te udruge?
- Koronakriza je, nažalost, potaknula ne samo stres već i porast anksioznih i depresivnih stanja kako kod ranjivih skupina tako i kod opće populacije, stoga primamo mnogo upita. Zbog korone pružamo online savjetovanja i webinare te smo sada dostupni svima u Hrvatskoj i regiji, što je vjerojatno također utjecalo na porast upita... Ljudi su samosvjesniji, a mi im nudimo sadržaj koji trebaju. Također nam se čini da su ljudi sve slobodniji obratiti se psihologu za pomoć što nam je izuzetno drago. Prepoznali su dobrobiti stručnog savjeta i koriste usluge psihologa ne samo kada se osjećaju loše, već i kada žele unaprijediti svoj život. Stoga smo Self Knowledge webinare mentalne higijene koncipirali na način da budu dostupni svima. Kroz njih polaznici uče o psihologiji i o sebi, što se pokazalo vrlo korisnim za razvoj otpornosti na stres, ali i osobni razvoj u mnogim aspektima (razvoj samopoštovanja, razvoj emocionalne otpornosti, unaprjeđivanje odnosa...). Ovim putem želimo pozvati sve zainteresirane da se pridruže našim radionicama mentalne higijene o kojima se može informirati preko maila ida@stresprotekt.com.
Koronakriza je potaknula mnoge naše strahove na višu razinu, da se tako izrazim. Koliko stresni događaji, uključujući i loše vijesti kojima smo medijski izloženi posljednjih mjeseci, utječu na mentalno zdravlje kako pojedinca tako i društva u cjelini?
- Suočavanja sa stresom traju već više od osam mjeseci, koliko pandemija traje. Tako je, koronakriza potaknula je mnoge strahove. Socijalna izolacija, ekonomska kriza, držanje fizičke distance, nošenje maski... sve su to stresori koji zahtijevaju prilagodbu. Kada smo dugo vremena izloženi stresorima i kada ih ima više, narušava se naš kapacitet tolerancije na stres. Tada događaj za nas postane stresan, osjećamo tjelesnu, emocionalnu i mentalnu napetost. Osmomjesečna izloženost stresorima smanjuje naš kapacitet tolerancije na stres, a usto izloženost dramatičnim informacijama dodatno negativno djeluje na mentalno zdravlje. Zbog potrebnih mjera, posebice starija populacija, osjeća usamljenost i neizvjesnost. Dakle, realna situacija u kojoj se trenutno nalazimo je stresna. I umjesto da se ljude smiruje, uz pandemiju je zavladala infodemija, pretjerano širenje (dez)informacija, čime se potencira tjeskoba. Izloženi stalnim katastrofičnim informacijama ljudi razmišljaju o najgorem i često razmišljaju o problemima umjesto na mogućnosti njihova rješavanja ili prilagodbe. Zaboravljamo da se trenutno nalazimo u situaciji koju je potrebno prihvatiti, slijediti upute za očuvanje zdravlja i biti optimističan jer je pandemija koju proživljavamo ipak jedna od blažih u našoj povijesti.
S obzirom na drastično povećan broj inficiranih, ušli smo u drugi val pandemije, pa je Stožer reagirao donošenjem novih restriktivnih mjera. Gledajući širu sliku stanja, koliko je u ovoj krizi poremećena psihička stabilnost građana, njihovo mentalno zdravlje?
- Prema istraživanju Filozofskog fakulteta u Zagrebu, psihološko zdravlje Hrvata u prvom valu pandemije narušenije je nego u ostatku Europe. Mnogi osjećaju pogoršanja bez obzira na to jesu li ili nisu prije imali smetnje. Trebamo biti realni, psihičko zdravlje našeg naroda već je narušeno što ratom, što neimaštinom, što razočaranjima i gubitkom optimizma. Osobe koje donose odluke kako se ponašati tijekom pandemije ponekad ih same ne slijede. Ta nedosljednost i nejasna pravila u ljudima izazivaju ljutnju ili strah. Pravila koja ponekad nisu za sve jednaka izazivaju ljutnju; strah izazivaju nejasna pravila koja se često mijenjaju jer se ostavlja dojam da ni sami ne znaju zašto ih donose. Strah može motivirati na rezigniranost ili ignoriranje opasnosti, a ljutnja na pobunu. Zato je za upravljanje u krizama najvažnije biti dosljedan. Ne možemo od naroda očekivati veću odgovornost ako se vodeći ne ponašaju odgovorno i dosljedno slijedeći jasna pravila. Jedino dosljedni i stručni primjeri mogu potaknuti dobrovoljno odgovorno ponašanje.
Kakva bi bila vaša poruka, kako da se nosimo sa situacijom, kako da živimo i preživimo koronu, u tzv. novo normalnoj stvarnosti, kako podići optimizam?
- Uvođenje rutine svakako može doprinijeti predvidivosti i smanjiti stres. Ako radite od kuće, nastojite pronaći mjesto na kojemu ćete imati mir. Svakako ograničite izloženost vijestima, na taj ćete način smanjiti katastrofične misli. Prepoznajte znakove stresa, jedan od prvih znakova je osjećaj umora. Poslušajte svoje tijelo i odmorite se. Svoje ciljeve definirajte u pozitivnim terminima, usmjerite se na uspjehe koje ste do sada postigli i nemojte predviđati budućnost. Ljutnju kontrolirajte tehnikom semafor: kada vas emocija preplavi, na vašem semaforu je crveno i potrebno je pričekati da prođe žuto, a reagirati tek kada dođete na zeleno! Nastojte ne reagirati na tuđu ljutnju, a pomoći sebi možete ako ljutitog čovjeka zamislite kao ljutito dijete. Zdravije odluke donosimo kada smo mirni. Brinite se o sebi, brinuti se o drugima možete tek kada ste vi dobro. Ostanimo mirni, birajmo bitke i ne izvlačimo najjače oružje za sitnice. Mijenjati možemo samo sebe. (D.J.)