Kardinala Vinka Puljića, vrhbosanskog nadbiskupa i metropolita, nemamo prilike često susresti u Osijeku te je stoga njegova nazočnost potpisivanju ugovora s novim članovima Zaklade Vrhbosanske nadbiskupije s područja Osječko-baranjske županije bila prava prilika da čitateljima Glasa Slavonije predstavimo situaciju u kojoj su Hrvati u Bosni i Hercegovini. Ovaj 75-godišnji kardinal najgorljiviji je zagovornik ravnopravnog opstanka Hrvata u susjednoj zemlji, a u kratkom razgovoru između dviju obveza najavio nam je i što će raditi u mirovini, prihvati li Papa njegov zahtjev koji mu je nedavno uputio.

U posljednje vrijeme vrlo ste aktivni oko Zaklade Vrhbosanske nadbiskupije, osnovane lani i sa sjedištem u Vukovaru.

- Osim socijalnog i humanitarnog djelovanja, uloga Zaklade je da uspostavi zajedništvo hrvatskog naroda i Katoličke Crkve u BiH i Hrvatskoj. Zaklada je, uz materijalnu potporu, još veća potpora ljudima koji se tamo bore za opstanak, da osjete kako nisu sami, nego da su s njima ljudi iz Hrvatske. Zahvalan sam svima koji su se uključili u njezin rad jer na taj način pomažu opstanku Hrvata u BiH i njihovu nastojanju da ostvare jednakopravnost s ostalim narodima u BiH.

Iz naše perspektive čini se da je Hrvatima u BiH danas teže nego prije, umjesto da je obrnuto, s obzirom na to da je Hrvatska članica Europske unije.

- Koincidencija je da su u BiH katolici gotovo svi Hrvati, samo mali broj katolika nisu Hrvati. Još od potpisa Daytonskog sporazuma ne postoji jednakopravnost za naš narod, a provođenjem Daytona još veća je nepravda načinjena malobrojnijem hrvatskom pučanstvu i danas se to na poseban način osjeća, bilo da se radi o Federaciji BiH, bilo o Republici Srpskoj. Zato je prevažno da hrvatska država, koja je potpisnica Dajtonskog sporazuma, ne da se miješa u unutardržavno uređenje, nego da zastupa jednaka prava svih triju konstitutivnih naroda. Teško je, naime, zaokružiti, ne zna se tko više stvari nateže, međunarodna zajednica ili lokalni političari. Lokalni političari nastupaju svaki iz svoje pozicije i žele što više pozicije dobiti. Međunarodna zajednica ide pod vidom čija će strana postići najviše utjecaja. Međutim, kako smo mi najmalobrojniji narod, najčešće smo na rubu događaja, ignorirani smo, jer majorizacija postoji. Posebno u Republici Srpskoj, ali i u Federaciji. Tako da je jako teško postići jednakopravnost. Europa ne razumije da ne može biti Bosna i Hercegovina građanska država, ona mora poštovati konstitutivnost naroda i mora se stvoriti uvjet da svaki narod može birati svoga predstavnika i da se može na neki način stvoriti zdravo ozračje demokracije. Znamo da taj neki građanski model ignorira identitet hrvatskog naroda.

Gdje su onda Hrvati danas?

- Ozbiljno nam prijeti ignoriranje, preglašavanje, a na neki način i stvaranje klime jedne nesigurnosti, u smislu političke nesigurnosti, da se ne uvaži njihova stvarnost.

I prije ste upozoravali, kao što i sada to činite, na nužnost promjena Daytonskog sporazuma jer su njime ozakonjeni progoni ljudi?

- Naime, od samog početka potpisivanja Daytonskog sporazuma mi biskupi odmah smo upozorili na nepravdu jer je Daytonski sporazum ozakonio etničko čišćenje. Međutim, daljnje mijenjanje Daytonskog sporazuma bilo je uvijek na štetu Hrvata. I, zapravo, to je velik problem. Da je Daytonski sporazum proveden kako je zapisano, vjerojatno ovolike nepravde ne bi bilo.

Jednom ste spomenuli da imate osjećaj kako se Hrvatska udaljila od Hrvata u BiH. Kada je to bilo najizraženije?

- Mislim da je to bilo nakon rata, u vrijeme raznih političkih previranja u Hrvatskoj, kada se borilo za ulazak u Europsku uniju. Tada se Hrvatska bojala prigovora Europske unije. Zbog nekih zemalja koje su htjele spriječiti ulazak Hrvatske u EU, bila je suzdržana prema svom narodu u BiH. U posljednje vrijeme Hrvatska ozbiljno nastupa s pozicije ne da se miješa u državnu strukturu, nego da zauzima stavove obrane Hrvata u njihovoj jednakopravnosti na području BiH.

Znači, aktualna vlast na čelu s premijerom Andrejom Plenkovićem promijenila je taj odnos prema našim ljudima u BiH? Kakva je uloga u tome samog premijera?

- Mislim da je njegov jako važan moment. On je vrlo ozbiljno nastupao u tome. Snažan je zato što u Europi ima značajnu poziciju. Ima uporište u Europi i njegov glas u Europi itekako znači, zato nam je stalo da on, ne samo kao osoba nego i kao predsjednik Vlade, zapravo zastupa i naša prava u BiH.

Kakva je onda budućnost Hrvata u BiH? Hrvata je sve manje u Srednjoj Bosni, ali i Posavini. Prijeti li im zatvaranje u entitet Hercegovine?

- Problem iseljavanja Hrvata nije problem samo u Srednjoj Bosni i Posavini nego i u Hercegovini. Iseljavanje je zbog te klime koja postoji, ali pomalo i zbog pomodarstva. Međutim, kako vidim, prevažno je našem narodu dati jedno ohrabrenje, da bude solidaran, da bude složan i da se, jasno, ne stidi svojih korijena. I da budemo uporni u traženju jednakih prava.

Nedavno ste se susreli s predstavnikom međunarodne zajednice u BiH Valentinom Inzkom. O čemu ste razgovarali?

- Ne bih se htio uvlačiti u politička rješenja jer je to vrlo delikatno, nego sam tražio zaštitu imovine. Često pojedini zakoni koje donose entiteti ili kantoni zapravo ugrožavaju privatnu imovinu. Prvo, nije donesen zakon o povratu imovine, drugo, ljudima koji su otišli ili su prognani često se događa da im se imovina preknjižava i otuđuje. Zagovarao sam da se mora zaštititi pravo na imovinu, privatnu imovinu, pogotovo kada je u pitanju donošenje zakona koji na neki način idu k jednom novom gruntocidu, oduzimanju imovine. Ne samo crkvene nego i, pogotovo, privatne imovine. Nekidan je čovjek došao na svoju njivu i vidio da na njoj netko pravi kuću. Kaže - čovječe, pa to je moja zemlja. Nije više, ako treba dokaz, idem u kuću po pušku. Eto, takav je mentalitet. Tražio sam - ako ste već predstavnik međunarodne zajednice, zaštitite privatnu imovinu.

Je li to slučaj iz Republike Srpske?

- Jest, nažalost, većinom se to događa u Republici Srpskoj, međutim isti je proces i u Federaciji. Tamo imamo primjer da je crkvena imovina već sedam puta mijenjala vlasnika, a nije proveden Zakon o povratu imovine.

Napomenuli ste nedavno da je Crkva u BiH pred izazovom prilagodbe novim zahtjevima vremena. Što ste pod tim mislili?

- Mi moramo biti ozbiljno jaki u obrani identiteta vjere i nacionalnih korijena, jezika i kulture. To znači, na neki način, ne damo se ispolitizirati, ne damo se manipulirati, nego uporno svjedočiti obranu ljudskih prava, prava vjerskih sloboda i stvaranje jednakopravnosti.

Stavili ste svoju službu na raspolaganje Papi, kakvi su vaši planovi za dalje?

- Da se razumijemo, ja sam pismo poslao prema crkvenom zakonu i sada, kada će Papa reagirati, to ne znam. Tko će prvi reagirati, dragi Bog ili Papa, to ne znam, međutim ja ostajem pastoralac. Sveti Otac živo prati sva zbivanja, posebno preko svoga veleposlanika, odnosno nuncija. Vidjeli smo i po tome što imenuje nove biskupe, i nadam se da će i dalje dizati glas za mir, za jednaka prava i dostojanstvo svakog čovjeka, što je zapravo i osnovni temelj jednog stabilnog mira. Vjerojatno ću se povući iz rezidencije u kojoj sada živim, prepustit ću novom nadbiskupu sve mogućnosti djelovanja, a ja ostajem pastoralac, što znači da ću djelovati slaveći mise, ispovijedajući, propovijedajući tamo gdje me budu pozvali.

I ostajete uz hrvatski narod u BiH?

- Jasno da ostajem, itekako, ne daj Bože da drukčije bude.