Proteklih tjedana svjedočimo sasvim neravnopravnoj uličnoj borbi između mirnih prosvjednika, uglavnom je riječ o ženama, desetcima tisuća njih, i režimskih pendrekaša odjevenih u crno, s maskama na licu. Na ulicama Minska i drugih bjelaruskih gradova uskrsnuli su zaboravljeni nacionalni simboli poput bijelo-crveno-bijele zastave.

Građani siti diktatora koji vlada Bjelarusom od 1994. svoje nezadovoljstvo ukradenim predsjedničkim izborima izražavaju masovnim izlaskom na ulice, ali i pjevanjem folklornih, duhovnih i prosvjednih pjesama. Među onima koje su privukle pozornost svih koje zanima što se to događa u Bjelarusu je i “Mahutnji Bože” ili skraćeno “Maljitva”, neslužbena paralelna himna ove zemlje nastala 1947. Njezin tekst napisala je pjesnikinja, književna prevoditeljica i dramatičarka Natalja Arsenjeva. Nakon što je preživjela deportaciju u Kazahstan dvadesetih godina u metežu Drugog svjetskog rata prebjegla je iz Sovjetskog Saveza na Zapad. Tijekom emigracije piše za newyorški časopis Biełarus i surađuje s postajom Radio Liberty. Umrla je u 94. godini života 1997. Autor glazbe je Mikoła Ravjenski.

Kada se prvi puta popeo na vlast 1994. Aljaksandar Lukašenka odmah je ukinuo tradicionalnu trobojnicu i vratio staru zastavu iz sovjetskog vremena. Bio je to korak unatrag i smišljeni čin resovjetizacije po ruskom uzoru. Među represivnim tijelima koje je zadržao ističu se zloglasna tajna policija KGB, kojoj čak ni iz kozmetičkih razloga nije promijenio ime, i batinaška postrojba OMON iz vremena Sovjetskog Saveza. Cijela filozofija ovakvog načina vladavine je zadržati što više organizacijskih oblika i simbola iz sovjetskog vremena, držeći narod u neprestanom strahu. No, ljudima je pukao film, a najveću pokretačku snagu čine žene koje masovno sudjeluju u prosvjedima, ali i završavaju u policijskim maricama.

Prosvjednice često na ulicama i trgovima izvode nedužnu folklornu pjesmu “Kupaljinka” koja aludira na običaje vezane za predkršćanski kult Ivana Kupale što je ekvivalent Ivanjskih krijesova u našim krajevima. To im ne pomaže u smekšavanju čuvara autoritarnog poretka koji se zalijeću u masu prosvjednica kako bi jednu po jednu odvukli u policijske kamione.

Nezapamćeni val nezadovoljstva poslovično kulturnih, snošljivih pa čak i kukavičkih Bjelarusa prati cijeli niz pjesama koje su postale zaštitni znak pobune protiv izborne krađe i političke represije. Iako se smatra da je bjelaruski jezik (bjelaruskaja mova) na pragu izumiranja, što je posljedica intenzivne asimilacije iz vremena Sovjetskog Saveza, ali i manjka nacionalnog ponosa kod lokalnih ljudi, barem je tako bilo do sada, među pjesmama koje simboliziraju najnoviju građansku pobunu ima i onih koji se izvode i na zaboravljenom materinjem jeziku. Tako se među pjesmama koje prosvjednici smatraju sebi bliskima ističu one koje izvode skupina Nizkiz (“Pravilji”), Vladimir Pugač & Levon Volski (“Dihajem znou”) i Naviband (“Inšimi”). Ipak, jedna se posebno ističe, to je obrada kultne pjesme “Pjerjemjen” (Promjene) koja je obilježila pad komunizma i raspad Sovjetskog Saveza. Njezin pripjev: “Promjene! Svatko želi, svatko želi promjene” poruka je upućena “bacjku” (tati) Lukašenki koji se uz pomoć svakakvih mućki i trikova domogao sedmog predsjedničkog mandata.

Autor ove pjesme je legendarni ruski roker Viktor Coj koji je život skončao u sumnjivoj prometnoj nesreći 1991. Imao je samo 28 godina. Sa svojom skupinom Kino stekao je nevjerojatnu popularnost i utjecaj u tadašnjem Sovjetskom Savezu. Zazivajući promjene nekome je zacijelo smetao. I danas, gotovo trideset godina kasnije, Viktor Coj je kultna osoba na prostoru bivšeg Sovjetskog Saveza, a njegovo zazivanje političkih i društvenih promjena doživljava odjeke ne samo u Bjelarusu, nego i u samoj Rusiji pa čak i dalekom Kazakstanu. Dvojica bjelaruskih tehničara zvuka morala su pobjeći u Litvu jer su Cojevu pjesmu puštali preko zvučnika na provladinom skupu u Minsku zbog optužbi za “huliganizam i neposluh”.

Ne miruje ni druga strana. Tako je skupina prorežimskih glazbenika i njihovih ruskih kolega snimila pjesmu u maniri “band aida” s porukom upućenom diktatoru: “Nedaj se!”. Dakle, ožeži pendrekom po prosvjednicima, slomi im kičmu, neka skviče i uzdišu! Eto, upravo tako izgleda trenutna situacija u Bjelarusu kada je riječ o glazbenom repertoaru i eteru.
Piše: Draško CELING