"Kamen pravi smutnje velike" naslov je književne pouke Požežanina Antuna Kanižlića, kojemu je Osijek dao čast da njegovo ime nadjene ulici koja se smatra granicom Gornjeg grada i Retfale. Nije Kanižlić 1780. niti slutio da će jedan kamen, u ovom slučaju Eurokamen, biti kamen smutnje velike, i to kada je u pitanju nastavak gradnje ulice koja nosi njegovo ime. Saga o gradnji Kanižlićeve danas je slučaj koji se, kako kažu neki forumaši, čita uz kokice i pivo, zabava koju građani prate u nevjerici s pomnom pažnjom da se ne zagrcnu, i to od smijeha ili muke. Scenarij je to kojega se ne bi posramili ni pisci blockbustera "Glup i gluplji". Reći da je namještanje natječaja u Hrvatskoj postalo dio "običajnog prava" nije otkrivanje tople vode, ali ako ništa drugo, naš narod se ponosio da, kada to radi, onda to radi inteligentno, potiho, bar hineći transparentnost. Kada vas uhvate da mutite, onda odustanete, pa onome svome namjestite nekom drugom prilikom neki drugi posao i ne navlačite medije, političke oponente i javnost da vas razapnu. Kada uza sve još idete tako daleko da si na leđa navučete i pravosuđe i izgubite parnicu, e onda ste doista gadno zabrljali. Pametnom dosta! Svaku iole sličnu rabotu nakon toga izbjegavate i trudite se da se sve što prije zaboravi. Ali ne i Grad Osijek!

Grad Osijek će u borbi da Eurokamenu osigura da gradi Kanižlićevu ići protiv Zakona o javnoj nabavi, protiv građevinskih lobija, pravosuđa, medija. Zbog Eurokamena Grad će raspisivati čak osam natječaja za gradnju ceste, potpisivati i razvrgavati ugovore sa Školom nogometa, pronalaziti novac za natječaje onda kada ga zbog epidemije i rezanja troškova nema ni za što drugo... gotovo pa ljubavna priča za koju nema granica.


U slučaju da nije ljubav u pitanju, pitamo se što je to što tjera Grad da se sramoti i razvlači po medijima, a Eurokamenu dopušta takvu nonšalanciju da čak dva puta zezne (da ne budemo prostiji) javnu nabavu i na kraju opet dobije posao, jer Grad poput sluđene šiparice ne vidi ni jednu manu svome udvaraču.


Koliko samouvjeren moraš biti da Grad prvo zbog tebe spušta cijenu natječaja i raspisuje ga, pa poništava, i to tako četiri puta? Kakve li opuštenosti kada potom umjesto bankarske garancije dostaviš običnu zadužnicu. I ti znaš da to nije valjana dokumentacija, a Grad zatvara oči.
Kada vas drugi prokažu, tjeraš Grad da nađe načina da takva prijava bude pravovaljana. Ne zabrinjava te ni što je Grad na kraju izgubio tužbu na Visokom upravnom sudu. Ma, nema veze. Zbog tebe se poništava cijela javna nabava i gradnja ceste sada kasni već dobrih godinu dana, ali ide nova javna nabava i ti dobivaš posao. Ovaj put po nešto nižoj cijeni.

No opet nema veze jer, iako se Grad javnosti kune da će raditi skromniju cestu, samo za tebe raspisuje se još jedan natječaj.

Iako sada više nitko živ ne zna otkuda namiriti i ta sredstva. Konkurencija čak i ne pokušava ozbiljno sudjelovati u tom natječaju jer zna da je raspisan samo za ljubav tvojih očiju, ali ti iznova nehajno predaješ dokumentaciju s pogrešnim troškovnikom jer, što god da ti predaš, dobit ćeš natječaj. I ponovno dokumentacija nije valjana, ali tvoj zaljubljeni Grad samo za tebe poništava i ovu javnu nabavu. I svi sada već znaju za ovu ludu ljubav i svi vam se smiju, cesta sada kasni već dvije godine, ali koga briga. Koga briga kada gradonačelnik već godinu dana nije bio na Gradskom vijeću, kada nitko ne zna tko uopće u ovom trenutku vodi Grad i kada ga može voditi svatko i ne vodi ga nitko. A kada ga ne vodi nitko, onda se može raditi svašta. I ako ovo nije ljubav, brinemo se da nije ucjena ili nečija dobra zarada?                                          Piše: Nefreteta Z. Eberhard