Ervin Kovač zaljubljenik je u karting i odltimer motore. Priču o kartingu smo ispričali prije nekoliko godina, no ovo drugo je posebna bajka iz radionice majstora Ervina. Ovaj neumorni 72-godišnjak u svojim garažama i šupama ima čak 11 oldtimer motora koje ljubomorna čuva, glanca i rado pokazuje onima koje to zanima. Njegova ljubav prema motorima počela je u ranoj mladosti:

- Prvi motor mi je kupio moj pokojni otac kada sam krenuo učiti zanat za automehaničara. Naime, zanat sam učio kod majstora Josipa Selešija u Zdencima, a tada sam imao samo bicikl i nije bilo lako putovati njime svaki dan. Tako mi je otac kupio Tomos T 11 i mogu reći da sam s njime bio pravi frajer. Bio je to sjajan motor, a dokaz tome je da i danas pali od prve. Dobro, danas je on kombinacija dvaju sličnih motora, moj prvi je iz 1971., a imam dijelove od jednoga iz 1967. Ima 49 cm³, tri brzine i povuče do 50 km/h. Danas ga s ponosom čuvam jer, osim što je oldtimer, ima veliku sentimentalnu vrijednost - započinje Ervin, koji uz tog Tomos ima još deset oldtimera. Jedan mu je poseban.

- Pravi ljepotan je Garelli, naravno Talijan iz 1971. S četiri brzine i jačine 50 cm³, taj povuče i do 70 km/h. Iznimno samo ponosan i na svoj motor Panonia, podrijetlom iz Mađarske. To je najstariji koji imam, proizvodnje 1968. Ima 250 m³ i s četiri brzine vuče na čak 120 km/h. Motore sam nabavljao svakako, većinu sam dobivao kada ih nitko nije htio, bili su vlasnicima samo krš i smetnja i dovezu ga meni. Naravno, ja prionem poslu, uredim prvo motor i pogon, a zatim i limariju. Neke sam dobio iz Rijeke, Osijeka od vlasnika i direktora komunalnih poduzeća, i sve to sad stoji u mojoj garaži i volim ih pokazati onima koje to doista zanima - kaže Ervin, koji je u mladosti bio strastveni vozač motora, imao je svoju ekipu prijatelja koji su gotovo svaki vikend organizirali neku utrku:

- Sjećam se te strašne ekipe, Ivan Stojić-Buco, Ivica Starčević, Milan Sebenji, Milan Bukovac, Tomislav Sobodić, Franjo Patek, naš mehaničar bio je Branko Vrkić, ali i sami smo sve znali popraviti. Bile su to lude utrke, organizirane, ali najzanimljivije i najzahtjevnije su bile one naše interne. Tu je uvijek vladao rivalitet, naboj. Mi smo s običnim motorima vozili cross po prirodi, pa je tu bilo svega. Sjećam se Ivana Stojića, koji je u jednoj utrci pao i slomio nogu, no dan nakon što je zagipsan, vratio se k nama, sjeo na motor i rekao: ‘‘Ajd‘ da vidim ‘ko je brži." Redovna staza nam je bila iznad starog hotela kod jezera pa starom prugom i tako. Imali smo i tzv. ispit spretnosti koji smo svi morali položiti na našem poligonu, tko to prođe, može u utrku - sjetno se prisjeća Ervin, čijim je stopama u kartingu i na motoru krenuo njegov sin Kristijan, a posebno je ponosan danas na svoje unuke Niku i Tonija.

- Obojica obožavaju motore, posebno mlađi Niko. Imaju punu cross opremu i vozaju se gore iznad kuće po baščama i šumskim stazama baš kao i mi nekada. Presretan sam kad ih vidim, jedino baka, moja žena, malo strahuje, ali dobro, tako je nekad i za mene, pa je, hvala Bogu, sve dobro prošlo. Dva puta sam imao gadne nezgode, ali sam Bog me sačuvao - zaključuje Ervin Kovač.