Tek će u idućim tjednima biti do kraja poznat rasplet političke drame u susjednoj nam Crnoj Gori. Podsjetimo, tamo su početkom rujna ove godine održani skupštinski izbori čiji je najvažniji ishod poraz do tada vladajuće Demokratske partije socijalista (DPS) Mile Đukanovića. S osvojenih samo 30 skupštinskih mandata (od 81, koliko čini Skupštinu Crne Gore) DPS je ostao u vidljivoj manjini u odnosu prema protuđukanovski orijentiranim koalicijama ("Za budućnost Crne Gore", "Mir je naša nacija" i "Crno na bijelo") s 51 osvojenim mandatom. S podosta je utemeljenja moguće zaključiti da je poraz Đukanovića ujedno i poraz protusrpskog crnogorstva, a da slijedi vladavina prosrpskog crnogorstva, uglavnom oličenog u koaliciji "Za budućnost Crne Gore" Zorana Krivokapića, i uz snažnu podršku Srpske pravoslavne crkve (SPC) u Crnoj Gori. Navodno su Đukanovićevi protivnici na pragu formiranja stručne vlade, međutim čelični će crnogorski vođa i dalje ostati na mjestu predsjednika države. Klatno se crnogorskih podjela tko zna koji put opet okrenulo.

Neke razloge ovakvog ishoda nedvojbeno bi trebalo tražiti u sljedećem. Prvo, Đukanovićev je DPS na vlasti u Crnoj Gori praktički od prosinca 1990., kada je pobijedio na prvim postkomunističkim izborima održanim u tada još samo jugoslavenskoj republici. Prema ustaljenom obrascu, mnogo puta potvrđenom u velikom dijelu istočne i jugoistočne Europe, radi se o klasičnoj stranci bivše komunističke nomenklature koja je u novim okolnostima jednostavno "presvukla mantil".

Nove je ideološke i političke motive DPS pronašao u svesrpskom nacionalizmu, protumanjinskoj politici (osobito protualbanskoj, protumuslimanskoj i protuhrvatskoj), uz prigodno odbacivanje zastarjelog komunističkog balasta poput Momira Bulatovića i, važnije, zanemarivanje crnogorskog nacionalnog identiteta. Međutim, kao i uvijek kada su u pitanju komunisti ili bivši komunisti, ideologije i programi lako se odbacuju, a sve kako bi se očuvao najvažniji motiv, tj. ostanak na vlasti. Kad je dakle samoubilačka politika Beograda i Slobodana Miloševića dovela Crnu Goru u svakojake teškoće (poput međunarodne izolacije, gospodarske propasti i dr.), dojučerašnji mlađi brat opet je "promijenio mantil". Selektivno bombardiranje Crne Gore 1997. trasiralo je drukčiju mogućnost od pasivnog prirepka Beograda, a posao je Đukanović zaključio gotovo deset godina poslije. Od 2006. je Crna Gora opet postala samostalna država. Vječni je Milo tek sada odlučio snažnije igrati na kartu crnogorske narodne i državne posebnosti. Vjerojatno nema ništa posebno čudno u činjenici da je bivši komunistički aparatčik počeo uvoditi Crnu Goru u zapadne političke, gospodarske i sigurnosne integracije. Ali nije bez cijene.

Novopronađenoj je ulozi prvog modernizatora Đukanović prionuo karakteristično agilno. U samo je nekoliko godina Crna Gora postala poželjnim odredištem europskog i svjetskog jet-seta. Doista, Đukanović i njegovi nisu gledali na troškove kad je o marketingu riječ. U godini neovisnosti najljepšom cestom Crne Gore provozao se James Bond (u početku s bocom šampanjca u ruci), a vjerojatno najzanimljivija partija ruleta koja je stavljena na filmsko platno odigrana je u Budvi. Ekskluzivni su hoteli počeli nicati kao gljive poslije kiše. S blagim porastom materijalnog standarda išla je naravno i korupcija, nečasno pogodovanje te drugo. Međutim, kako meni izgleda, jedan od ključeva za razumijevanje razloga Đukanovićeva poraza treba tražiti u onome što nije moguće vidjeti na prospektima za kakav vrhunski hotel ili na plakatu za Bondovo jurcanje po Crnoj Gori.

Đukanovićeva je modernizacija velikim dijelom zaobišla dio ruralne populacije izvan područja stare Crne Gore. Doista, što su izvan većih primorskih gradova ili Podgorice znali o vrhunskim automobilima ili skupim konjacima? Uglavnom je u graničnim područjima s istočnom Hercegovinom i Srbijom Đukanović izgubio presudne skupštinske mandate. U taj je politički prostor ušla u prvom Krivokapićeva prosrpska koalicija, a na krilima – za moderno europsko shvaćanje uloge vjerskih zajednica u političkom životu – nezamislivog propagandnog napora SPC-a. Ovu kršćansku crkvu s pravom valja promatrati jednim od posljednjih relikata nacionalističkog huškanja na prostoru jugoistočne Europe. Izbore je SPC u Crnoj Gori presudno okrenuo organizacijom brojnih litija, tj. okupljanjima tisuća vjernika oboružanih srpskim nacionalnim zastavama. U operaciji koju je jedna analitičarka usporedila sa silovanjem društva, SPC je prvo prepao birače, potom ih obmanuo i na kraju presudno oslabio ionako labilan crnogorski identitet. Đukanović je, istina, nešto ranije prepoznao opasnost i snažno udario SPC zakonom o preuzimanju imovine, ali uzalud. Danas mnogi komentatori taj čin smatraju uzrokom poraza. Slažem se, ali ne zato što ga je prouzročio, nego jer je došao kasno, daleko prekasno. Da je znao svoju povijest (a možda nije i zato što je tada bio na drugoj strani!), Đukanović bi u ljetnim litijama 2020. nedvojbeno prepoznao reprizu morbidnog ceremonijala prenošenja navodnih "mošti cara Lazara iz 1989." Opet u organizaciji SPC-a, i opet s jasnim političkim ciljem, tada je operacija služila mobilizaciji Srba u Hrvatskoj i BiH, a kao priprema njihove pobune. U ljeto 2020. Đukanović je morao drukčije odgovoriti neprijatelju samostalne Crne Gore.

Uzdrmani je predsjednik Crne Gore, međutim, propustio izvući još jednu važnu pouku iz povijesti do koje je lako mogao doći. Kako je još davnih 1960-ih Amerikance nastojao podučiti Henry Kissinger, jednostavno nije moguće modernizirati društvo, tj. učiniti ga više demokratskim, a da bi, uz ostalo, na izborima odbacilo natražne političke opcije, ako mu se kao mamac nudi samo materijalni čimbenik. Kissinger je naravno nastojao američke predsjednike (prije Richarda Nixona, jer je do tada već bilo kasno) uvjeriti da nije dovoljno u Vijetnam poslati tisuće savjetnika, brdo humanitarne pomoći, stotine tisuća memoranduma (u kojima je stajalo kako bi nešto trebalo učiniti) i milijune tona zapaljivih bombi. Naprotiv, nadirućoj komunističkoj propagandi moglo se parirati jedino jednako učinkovitom demokratskom. Praćenom uspostavom institucija, zemljišnom reformom itd., itd. U slučaju je Crne Gore Đukanović uspio u materijalnom smislu donekle poboljšati stvari, a državu izvući iz međunarodne izolacije. Kako Amerikanci nisu znali Vijetnamce uvjeriti u prednosti demokracije pred komunizmom, tako Đukanović nije uspio dovoljan broj svojih sugrađana uvjeriti da (ipak) nisu i Srbi, nego (samo) Crnogorci. Ideali su moćniji od novca, kako je Kissinger dobro znao.

Nedovoljno upoznati s vanjskim svijetom, mnogi naši komentatori moderno hrvatsko društvo smatraju oglednim primjerom dubokih i nepremostivih podjela. Običan bi ih pogled u Crnu Goru ubrzo uvjerio da može biti i puno gore. Zato je ishod nedavnih izbora zapravo u presudnom stupnju rezultat nestabilne ravnoteže koja je tako snažno obilježila povijest Crne Gore i Crnogoraca. Ravnoteže između stare i tradicionalne crnogorske narodne i državne posebnosti s jedne strane te jednako starih i tradicionalnih srpskog identiteta te srpske državnosti među Crnogorcima. Obje su u nekoj vrsti nestabilne veze još iz vremena dok su Crnogorci bili samo zavađena plemena nad kojima su vladali metropoliti s Cetinja. Ti su prvi Crnogorci obožavali svoju posebnost, ali su istovremeno gajili i duboku svijest o vezama te, važnije, identifikaciji sa srpskim srednjovjekovnim carstvom Nemanjića. Kasnije nevolje nisu izazvali u tolikoj mjeri pravoslavni negatori crnogorske posebnosti iz Beograda ili Cetinja, nego neobuzdane ambicije prvih samostalnih svjetovnih vladara Crne Gore, knezova Danila i Nikole Petrovića (poslije kralja). Oni su osmislili i počeli provoditi nerealnu političku ambiciju okupljanja cjelokupnog srpstva, pri čemu se osobito kralj Nikola istovremeno vidio i u ulozi kralja svih Crnogoraca i ujedinitelja svih Srba. Svom unuku, princu Đorđu Karađorđeviću, kralj je jednom prilikom – ljutit jer su i Đorđe i mlađi mu brat Aleksandar (poslije kralj Srba, Hrvata i Slovenaca) – uporno odbijali prihvatiti da su Crnogorci, ovako govorio: "Dođi. Pričat ću ti o Srbima i Srbiji. Bit ćeš radostan što si Srbin, baš kao da si pravi Crnogorac." Jedan narod, a ujedno i dva. Ambicija prvenstva u srpskom svijetu slabila je naravno otpornost Crne Gore pred ekspanzionističkim projektom Kraljevine Srbije.

Vojna je sila mlađeg Nikolina unuka Aleksandra i vrhunsko umijeće manipulacije Nikole Pašića, uz izbornu podršku većine samih Crnogoraca, u studenom 1918. dokinula samostalnost Crne Gore. Srbijanski je nadzor potom uglavnom uspješno slomio pristaše neovisnosti ("zelenaši"), a sam je pokret u drugoj polovini 1920-ih napustio ideju samostalne države.

Nekadašnje pristaše kralja Nikole osnovale su Crnogorsku stranku koja se borila za autonomni položaj Crne Gore unutar Jugoslavije, ali ne i za narodnu posebnost Crnogoraca: prema vodećem teoretičaru stranke Sekuli Drljeviću, Crnogorci su bili "pravi Srbi". Kada su Sile Osovine okupirale Crnu Goru, Drljević će otići u drugu krajnost, tj. u neku vrstu rasnog mesijanstva tipičnog za Hitlerovu eru, tvrdeći da su Crnogorci samo po jeziku Slaveni, a po krvi Iliri. Komunisti su zapravo počeli ponovno uspostavljati poseban crnogorski narod, čija je nova nazovidržavnost (naravno, u okviru projekta komunističke Jugoslavije), oličena u posebnoj republici nakon rata. (Tu je vrijeme za jednu poredbu s Hrvatskom. Zbog kolaboracije je s Talijanima i Nijemcima ideja crnogorske državnosti gotovo potpuno odbačena. Sličan fenomen se dogodio i Hrvatima. Kako bi riješio problem, Franjo Tuđman je krajem 1980-ih osmislio ideju nacionalne pomirbe, učinivši tako projekt samostalne hrvatske države prihvatljiv i većini unutar Hrvatske i u nekim očima međunarodne zajednice. U Crnoj Gori takva se oportuna primjena povijesti nije dogodila.) U suton je Jugoslavije, a potom u svim zajedničkim državnim kombinacijama Srbije i Crne Gore, Đukanović bio više Crnogorac i Srbin, a ponekad i samo Srbin (primjerice, u vrijeme agresije na Hrvatsku i BiH), nego samo Crnogorac. Jedan narod, a ujedno i dva.