Tijekom prošlogodišnje sezone, točnije za vrijeme igranja prigodne božićne predstave Božićna panika, u svom matičnom Dječjem kazlištu Branka Mihaljevića, ali i godinama promatrajući druga kazališta koja također iznimno intenzivno igraju božićne naslove, 28-godišnja Ivana Vukićević zaključila je da je većina tih predstava vrlo nalik jedna na drugu, i poželjela je nešto promijeniti, ali ne tako da prekriženih ruku prigovara drugima, nego se sama prihvatila posla.

- Tih dana kroz kazalište prođe mnoštvo djece i njihovih roditelja, pa sam htjela dodati neku širu, dublju dimenziju tom božićnom sadržaju. Razmišljala sam kako bi tekst mogao biti božićni i poučan tako da ga publika nakon gledanja ne zaboravi (bar još koji trenutak nakon izlaska iz kazališta). Zanimalo me mogu li ja to - kaže mlada glumica lutkarica, koja je pred sebe stavila izazovan i kreativan zadatak, svjesna da ne će biti lako, no znala je da želi nešto poduzeti.

Iz razonode, ali i frustracije od tolikih "promašenih" predstava i naslova, počela je Ivana - do tada bez iskustva - pisanje. Zaigrala se, počela se zabavljati, priznaje nam, i u jednoj večeri, uz šalicu kave - nastao je tekst. Učinilo joj se da to i nije tako loše, a nakon što je dobila prolaznu ocjenu prvih čitatelja, porasla joj je i hrabrost, pa se temeljitije posvetila tekstu i pozabavila se njime, izvukavši glavnu liniju radnje, likove i što želi tekstom poručiti i postići.

- Bitno je da su ove božićne predstave svake godine sve bolje, jer u to vrijeme najviše roditelja i djece prođe kroz kazalište, i to je vrijeme kada možemo privući najviše publike. Vrijedi to za sva kazališta, a ne samo za naše. U te predstave treba uložiti malo više energije i truda. Voljela bih da ljudi koji ne prakticiraju redoviti odlazak u kazalište, osim u to doba, kao i djeca koja misle da ne vole kazalište, shvate da im je bilo lijepo i da se požele vratiti - pojašnjava Ivana, ne odbacujući mogućnost da predstava (ZAŽIVI LI) Što igračke žele živi i mimo blagdanskog razdoblja, jer se priča vrti oko igračaka koje u Božićnjakovu hangaru čekaju darivanje, tj. u ovom slučaju Božić. Ostatak godine igračke se druže međusobno, razgovaraju tko što želi, od čega je načinjen. Neobičan je moment u Ivaninu tekstu da pisma Djedu Božićnjaku ne pišu djeca, nego igračke, i one biraju komu žele biti poklonjene i u koju obitelj žele doći.

- No, ovoga je Božića Djedica uveo recikliranje, pa igračke pričaju vjeruju li u "reciklarnaciju" i prihvaćaju li opciju da postanu neka druga igračka. Htjela sam time poručiti djeci da i nakon što za Božić dobiju novu igračku, staru ne trebaju odbaciti, kao što se jeftinijoj, ili "lošijoj igrački", trebaju jednako veseliti kao i onoj skupoj - dodaje autorica, ne krijući šokiranost vrijednošću darova koje danas klinci dobivaju.

Kako baš nije osoba koju obuzme konzumerski duh u vrijeme blagdana, kaže da u tekstu nema autobiografskih elemenata. Mjesecima je skupljala hrabrost prije nego što je ravnatelju Ivici Lučiću ponudila tekst na čitanje, niti ne pomišljajući da bi mogao, ili trebao, odabrati baš njezin tekst za postavljanje na scenu.

- Jedva sam to protisnula kroz zube, ali ravnatelju se moj tekst svidio. S obzirom na nedostatak iskustva, bila sam otvorena za sve savjete iskusnijih kolega, posebice Ivice Lučića - danas s olakšanjem kaže Ivana Vukićević.

Tekst je završila sama, bez pomoći dramaturga, ali vjeruje da će - kada i ako tekst dođe na kazališne daske - svi zajedno raditi na stvaranju predstave.

- Ne bih voljela zvučati pretenciozno, niti se postavljati tako u odnosu na druge predstave, kazališta i kolege. Ovo je samo moj pokušaj prenošenja osobnog doživljaja božićnog duha. Uspjeh je još uvijek upitan, ali dobra namjera je zajamčena. Vidjet ćemo kako će proizvod ispasti i hoće li opravdati moju namjeru. U suštini mi je nebitno jesam li sve odradila sama, bitno mi je da ljudi iz kazališta izlaze sretni i ispunjeni i još važnije - da se vrate - kaže na kraju Ivana, priznajući da ovo nije prvi i jedini tekst, nego da ju je nakon ovog probijanja leda - krenulo. Omiljelo joj se pisanje, pa to češće i čini.