Koronakriza ne popušta, ali život ide dalje, pa se i sport pokušava prilagoditi okolnostima koje mnogi zovu "nova normalnost". O temi sport u doba korone, razgovarali smo s prof. dr. sc. Renatom Barić, sportskom psihologinjom (Psihologija sporta i tjelesnog vježbanja, Kineziološki fakultet Sveučilišta u Zagrebu)
SPORT BEZ STRASTI
Uzimajući sve u obzir, koliko je aktualna kriza s pandemijom naštetila sportu općenito, i kojim sportovima najviše?
- Mislim da je ova situacija poprilično naštetila sportu i to se vidi na svim razinama. Vidi se na razini vrhunskog i profesionalnog sporta gdje se sportska natjecanja koliko-toliko održavaju, ali bez prisutnosti gledatelja, što nosi sa sobom znatne ekonomske, ali i motivacijske gubitke. Teško je održati sponzorske ugovore koji su nužni za ispunjavanje financijskih obveza sukladno profesionalnim ugovorima prema igračima; klubovi, osobito oni manji, prisiljeni su rezati sredstva, otpuštati kadrove, zatvarati sve "dodatne" programe i aktivnosti osim bazičnih. Isto se vidi na razini sportskih saveza, krovnih gradskih i županijskih sportskih udruga, pa čak i HOO-a, na svim se razinama režu troškovi, smanjuju sredstva, otkazuju i višegodišnji projekti od kojih su sportaši i šira sportska zajednica imali koristi. Takva sportska stvarnost odražava se i na motivaciju sportaša kojima je u određenoj mjeri narušen osjećaj sigurnosti. Iako mi se čini da su sportaši sretni što ima bar nekakvih natjecanja, nije isto igrati u uobičajenim i novonormalnim uvjetima - pred praznim tribinama. To nije isto ni gledateljima, osobito strastvenim navijačima koji su lišeni jednog dijela svakodnevice koji im je predstavljao strast i veselje. Nadalje, sve se ovo možda i više vidi na nižoj razini, pojedinačnih klubova. Promijenjeni su uvjeti, mnogi sportovi su limitirani prostornim kapacitetima, mnogi su ostali bez mjesta za treniranje jer rade u školama u koje su sada onemogućeni ući. Klubovi pokušavaju održati privid normalnog, djeca i mladi sportaši treniraju i vježbaju po livadama, vanjskim igralištima, društvenim i vatrogasnim domovima, treneri osmišljavaju zamjenske treninge češće kondicijske nego sportski specijalne, što nije isto. Time su osobito pogođeni sportovi koji traže posebne uvjete u smislu specijalnog terena ili opreme, što ne možete naći u parku ili na igralištu.
Mnogi ne vide smisao da se uopće više bave sportom, na nekoj višoj razini od amatarske...?
- Posljedično se javlja osipanje djece i mladih iz sporta, mnogi odustaju, gube motivaciju, rutinu sportskog života, a i roditelji gube tu sportsku rutinu odlazaka na trening što sve zajedno rezultira smanjenjem broja aktivne djece. To je osobito alarmantno jer je i u vremenu prije korone tjelesna neaktivnost bila značajan problem, koji je ovim dobio novu dimenziju, a podržan je i novom online organizacijom škole i nastave. Bojim se da će s vremenom sve više djece i mladih, ali i odraslih osoba imati neke psihološke simptome izazvane nedostatnim zadovoljenjem nekih osnovnih bioloških potreba, tj. sedentarnim načinom života i nedostatnom socijalizacijom. Ipak, sportski savezi, organizacije i sportaši pokušavaju preživjeti, mijenja se i prilagođava sustav i kalendar natjecanja, sportaši nastavljaju trenirati što sličnije mogu uobičajenim uvjetima, disciplinirano radeći kao da je natjecanje sutra. Međutim, to nije uvijek lako, osobito kad te susretne stvarnost i kad s vremena na vrijeme shvatiš da u biti ne znaš zašto to sve radiš tako naporno i ustrajno svaki dan i normalno je da im povremeno to nema smisla. Tada dobro dođe psihološka podrška i način rada s mojim sportašima koji se u ovo vrijeme tematski ipak nešto razlikuje od uobičajenog.
SPORTAŠI U “MIROVINI”
Nedavne nogometne utakmice Lige prvaka i Europske lige, kao i trenutačna završnica NBA-a, igrane su ili se igraju (NBA) bez publike. Igrači se trude, igraju, vesele i tuguju, ali taj faktor "bez publike", koliko to zapravo utječe na njihovu psihu, svjesno ili nesvjesno? Možemo li govoriti i o trajnim posljedicama takvog The Show Must Go On tretmana velikih natjecanja (sve je, dakako, biznis, pa i kad je korona u pitanju!)? Drugim riječima, imaju li sportska natjecanja uopće smisla bez nazočnosti publike?
- Mislim da sportska natjecanja, želimo li očuvati sport, ipak imaju smisla, iako bez publike nije isto. Mnogi sportovi, osobito oni "tehničke prirode" poput gimnastike, klizanja i sl., ne bi preživjeli još jedan lockdown, nemoguće je u takvoj pauzi dugoročno održati vještinu. U osnovi sporta jest natjecanje, prilika za nadmetanje s drugima, što odražava kompetitivan duh koji svoju puninu ostvaruje kroz pljesak i odobravanje navijača. Ovako je strast, usprkos intrinzičnoj motivaciji sportaša, čini mi se smanjena na nešto nižu razinu. Ostaje natjecanje sa samim sobom, no dugoročno, osjećaj uspjeha i priznanja ipak dolazi i od toga da tvoj trud i postignuće netko i prepozna i na licu mjesta nagradi. To nedostaje.
Ukupno uzevši, neizvjesnost se čini najveći problem i za sportaše, napose na psihološkom planu. Nitko sa sigurnošću ne može jamčiti ni da će iduće godine biti Olimpijade, svjetskih i europskih prvenstava... Kako se u toj situaciji uopće pripremati, održavati formu, biti psihički stabilan... kad se ne zna kraj pandemije i povratak "u staru normalu"?
- Ono što uočavam kod sportaša - povratnika na sportske terene koji imaju tu sreću da se trenutno natječu jest da su u određenoj mjeri izgubili "osjećaj za natjecanje". Dani bez treninga i mjeseci bez natjecanja potpuno su im nepoznato iskustvo i neobično je što izjavljuju da sad ne osjećaju ono poznato natjecateljsko uzbuđenje, onu glad za rezultatom, nekako igraju u drugoj motivacijskoj dimenziji bez pravog žara. Osjećaju se nekako zbunjeno, kao da sve to ipak "nije zapravo", jer se ne zna što će dugoročno biti, kako će se skupljati bodovi, hoće li se turniri na jesen otkazati, čemu služe kvalifikacije ako se ne zna hoće li biti velikih natjecanja… očito je potrebno neko vrijeme za povratak i prilagodbu. Ima sportaša koji si pomažu motivirajući se dugoročnijim ciljevima, gledajući na ovu sezonu kao priliku za miran rad na sebi i svojim nedostatcima, što je racionalan pristup. Oni vrhunski sportaši koji prežive ovaj period s vremenom će se sigurno vratiti u sportsku normalu, bogatiji za jedno iskustvo, no to svi neće dočekati, vjerojatno neće stariji sportaši od kojih će se mnogi "umiroviti" prije planiranog vremena. Nitko ne može jamčiti što će biti sljedećeg tjedna vezano uz COVID i pandemiju, a kamoli za nekoliko mjeseci ili sljedeće godine... upravo je ta neizvjesnost ono što rađa sumnje koje potiču brige i anksioznost i nitko ne želi da njegov uloženi trud padne u vodu. No nad tim nemamo kontrolu, stoga se takvim promišljanjima ne trebamo previše baviti jer iako nam se čini da nešto planiramo, mi u biti ruminiramo brige, a to nije produktivno i troši energiju. No, sportaši su tough guys, naučili su na borbu i takav je njihov mentalni stav. Ovo je u biti jedan prisutan, ali nevidljiv protivnik, protiv kojeg se mogu boriti onako kao što su i naučili - radnom rutinom i ustrajnošću, vjerom u sebe i u pozitivno i ulaganjem u svoj osnovni alat - svoje tijelo, koje će im vratiti povećanim sposobnostima, ali i pozitivnim kemijskim promjenama koje podižu raspoloženje te snažnijim imunitetom. Isto vrijedi i za opću populaciju.
Usprkos zaštitnim mjerama, važno je (p)ostati pozitivan i tjelesno aktivan, mijenjati neke životne navike i zdravstvena ponašanja i uživati u malim životnim trenutcima i tako trenirati sreću svaki dan. To je gorivo za optimizam i dobro mentalno zdravlje koje uz tjelesno značajno doprinosi doživljaju kvalitete života pojedinca.
Razgovarao: Darko JERKOVIĆ
Ono što uočavam kod sportaša - povratnika na sportske terene koji imaju tu sreću da se trenutno natječu, jest da su u određenoj mjeri izgubili “osjećaj za natjecanje”...
Djeca i mladi sportaši treniraju i vježbaju po livadama, vanjskim igralištima, društvenim i vatrogasnim domovima, treneri osmišljavaju zamjenske treninge...
Oni vrhunski sportaši koji prežive ovaj period s vremenom će se sigurno vratiti u sportsku normalu, bogatiji za jedno iskustvo, no to svi neće dočekati...
Inicijativa HOO-a i EK
Na prijedlog Hrvatskog olimpijskog odbora (HOO), Europska komisija pokrenula je izradu studije o ekonomskom utjecaju pandemije COVID-19 na sektor sporta u Europskoj uniji. U tu svrhu međunarodna tvrtka za istraživanje, savjetovanje upravljanje programima i komunikacijske usluge - Ecorys, u suradnji s partnerom u istraživanju - tvrtkom SpEA, prikupljala je podatke za ovo ispitivanje, na čijim će se rezultatima temeljiti nalazi i preporuke. Hrvatski olimpijski odbor pozivao je sve sportske dionike iz Hrvatske da se uključe u istraživanje, odnosno da ispune upitnik te da zamole sve svoje kontakte da učine isto. Rok za ispunjavanje upitnika istekao je jučer, 11. rujna 2020. godine. (HOO/DJ)
O sugovornici...
Dr. sc. Renata Barić ima bogato iskustvo u praktičnom radu, niz godina radi kao sportski psiholog, surađuje sa brojnim sportašima i trenerima različitih sportova na području psihološke pripreme. Bila je članica stručnog stožera za pripremu četverca na pariće za OI u Londonu 2012 (srebrna medalja), hrvatske vaterpolske reprezentacije za OI u Riu (srebrna medalja), te je bila sportski psiholog više sportaša individualnih sportova za Rio 2016. Službeni je sportski psiholog hrvatskog vaterpolskog saveza gdje radi na psihološkoj pripremi seniorske muške reprezentacije (zlato na SP 2017), U-20 muške vaterpolsko reprezentacije (srebro na SP 2017), te ženske seniorske reprezentacije. Osim što sudjeluje kao pozvani predavač na različitim konferencijama, stručnim skupovima i licencnim sportskim seminarima, pokretač je i organizator te predsjednica Programskog odbora 3. Međunarodnog simpozija psihologije sporta u Hrvatskoj.