Mario Götze najpoznatiji je od 60 njemačkih nogometnih bundesligaša koji bi mogli ostati bez posla. Njima, naime, ističe aktualni ugovor, a stručnjaci računaju da će financijska šteta koju je pandemija koronavirusa nanijela klubovima dovesti do toga da će oni smanjiti svoje momčadi, a igračima s novim ugovorima manje plaćati.

S pravom bi čovjek mogao pomisliti kako za financije profesionalnih nogometaša baš i ne treba strahovati. Reći ćete: “Ha,ha, baš me rastužilo da više neće zarađivati deset milijuna eura godišnje, nego samo osam milijuna!”. Ali sa svakom nižom ligom situacija postaje gora - u 2. njemačkoj ligi svakom četvrtom nogometašu prijeti gubitak posla, u 3. češće nego svakom trećem (36,4 posto).

Ako još uvijek mislite - što se može razumjeti - da je u nogometu toliko mnogo novca i da su plaće nogometaša bile prije korone toliko visoke da možda nije ni zgoreg da im se malo smanje, morate na umu imati da ono što pogađa nogometaše još jače pogađa druge profesionalne sportaše.Rukometaši u Njemačkoj zarađuju crkavicu u odnosu na nogometaše. Njemački su mediji prošle godine objavili da najbolje plaćeni njemački reprezentativac u njemačkoj Bundesligi Silvio Heinevettel u svom klubu Füchse Berlin zarađuje 30.000 eura (bruto) mjesečno. Nogometni reprezentativac Thomas Müller u Bayernu u istom je trenutku zarađivao više od milijun i 250 tisuća eura - mjesečno! Najbolje plaćeni njemački rukometni reprezentativac na radu u inozemstvu Uwe Gensheimer tada je u Paris Saint-Germainu zarađivao 52 tisuće eura mjesečno, a u isto vrijeme nogometaš Toni Kroos u madridskom je Realu zarađivao više od 1,7 milijuna eura mjesečno.

Ovdje govorimo o najboljima i najbolje plaćenim reprezentativcima u najjačim klubovima i ligama Europe. Jasno je da klubovi u manje jakim ligama i igrači koji nisu apsolutne zvijezde zarađuju manje - nakon što je sport pogodila kriza izazvana koronom i znatno manje. Marin Šipić, kružni napadač RK PPD Zagreb, za DW je rekao kako su on i njegovi suigrači pristali na smanjenje plaće od 50 posto.

Novac je u sportu važan, ali nije sve ni u njemu. Za profesionalne sportaše sport je život: treninzi su njihova svakodnevica, natjecanja njihov smisao, cilj i motivacija. Korona je prekinula natjecanja, otjerala sportaše u lockdown, bacila ih u neizvjesnost. Rukometaši su u Njemačkoj prekinuli sezonu prije vremena, prvak je, za zelenim stolom, postao THW Kiel. Održana je “svečanost” primopredaje prvenstvenog pokala - u praznoj dvorani, s maskama i poštivanjem rastojanja od 1,5 metara. “To je jednostavno bilo nadrealno, slaviti naslov prvaka pred praznim tribinama”, rekao je njemački reprezentativac Hendrik Pekeler.

I hrvatski reprezentativac Domagoj Duvnjak neće brzo zaboraviti proteklu sezonu. Da nije došla korona, ona bi za njega bila savršena: osvojio je srebro s “kaubojima” na europskom prvenstvu, proglašen najboljim igračem turnira, njegov THW Kiel ima titulu prvaka, a on je izabran za najvrednijeg igrača sezone. “Ovo nije bio lijep kraj, ali mislim da bismo ipak trebali biti ponosni na ono što smo ostvarili.”

Rukometaši se oprezno i polako vraćaju u dvorane. Natjecanja su im, kaže šef Njemačke rukometne lige Frank Bohman, prijeko potrebna za preživljavanje. On se boji da nakon ove krize rukomet više neće biti drugi najpopularniji sport u Njemačkoj, i nada se da će iduća sezona moći započeti, kako je planirano u jesen, najvjerojatnije bez publike. “Utakmice bez publike nisu lijepe, ali treba nam vidljivost u javnosti. I to ne samo klubovima, nego rukometu općenito.”

A što je sa sportovima broj tri, četiri, pet? Iako oni ne uživaju toliku popularnost, trud, rad i odricanja nisu ništa manji, ako se u njima želi doći do samoga vrha. Bugarske “zlatne” gimnastičarke tako su bile nekoliko tjedana u dvoranskoj karanteni. Da bi mogle trenirati i biti spremne za međunarodna natjecanja koja su pomaknuta na kraj godine, preselile su se u sportsku dvoranu i zatvorile vrata vanjskom svijetu.

Kruh profesionalnih sportaša mnogo je tvrđi nego što misle oni koji s njim imaju dodira samo preko televizijskih ekrana. Na njima se mogu vidjeti samo oni koji su stigli do samog vrha i njihov sjaj - tu i tamo poneki dramatični pad. Ali veliki, najveći broj sportskih priča ostaje neispričan pred kamerama. A kada nema natjecanja, nema ni televizijskih kamera - pa čak ni za najbolje.