Kao jedna od sudionica projekta sveobuhvatnog istraživanja o psihološkom stanju nacije u vrijeme pandemije i nakon potresa u Zagrebu, prof. dr. sc. Željka Kamenov, socijalna psihologinja, redovita profesorica na Odsjeku za psihologiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, za ovotjedni Magazin izdvojila je neka od saznanja (rezultata) na koja valja posebno upozoriti, napose u sadašnjoj situaciji kad se broj zaraženih povećava, a i najave da bi jesen mogla biti još gora ne ulijevaju neku veliku nadu i optimizam...

O kakvom se istraživanju radi, i što nam govore rezultati do kojih ste došli...?

- Tijekom svibnja ove godine nas 12 znanstvenica s Odsjeka za psihologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu i jedna kolegica sa Zdravstvenog veleučilišta provele smo online istraživanje "Kako smo? Život u Hrvatskoj u doba korone", u kojemu je sudjelovalo više od 3500 hrvatskih građana i više od 800 djece školske dobi. Rezultati su pokazali da se život ljudi znatno promijenio, no da mu se više od polovine sudionika dobro prilagodilo i nastavilo dobro funkcionirati u privatnom, školskom i radnom aspektu života. Pokazale su se i najveće poteškoće koje su te promjene izazvale, a one su bile vezane uz sigurnost radnih mjesta, rad i školovanje od kuće, isprepletenost radnog i privatnog života, nemogućnost druženja s prijateljima i rodbinom, boravka u prirodi i bavljenja sportom, odvojenost baki i djedova od djece i unuka te neizvjesnost oko trajanja krize i budućnosti. Svaki peti sudionik našeg istraživanja pokazivao je simptome ozbiljno narušenog psihičkog zdravlja, a svaki četvrti blago narušenog.

Jedno međunarodno istraživanje pokazalo je da je ova nova situacija kod dijela ljudi smanjila njihovu povezanost s drugim ljudima, dok je kod dijela ljudi povećala tu povezanost. I u našem istraživanju trećina sudionika je odgovorila da je poboljšala svoje bliske odnose, naročito s članovima obitelji. Dakle, sva nova pravila ponašanja traže našu aktivnu prilagodbu i ulaganje truda kako fizička distanca ne bi bila i socijalna distanca. Naime, dok nas fizička distanca može zaštititi od prijenosa virusa, socijalna nam sigurno može samo naštetiti, i psihički, ali i fizički. Postoje brojni empirijski dokazi o pozitivnom djelovanju kvalitetnih međuljudskih odnosa na čovjekovo psihičko i tjelesno zdravlje, jer su oni jedan od najvažnijih zaštitnih faktora koji nas brane od stresa i time jačaju naš imunitet. U svijetu je već odavno kao ispravan prihvaćen biopsihosocijalni model zdravlja i bolesti, koji upućuje na zajedničko djelovanje bioloških, psihičkih i socijalnih činitelja koji mogu narušiti, ali i sačuvati čovjekovo zdravlje, a biomedicinski model, koji se usmjerava isključivo na objašnjenje bolesti biološkim uzročnicima, napušten je kao zastarjeli i neadekvatan.

Koje su zapravo skupine stanovništva najviše ugrožene ovom koronakrizom, mislim tu ne samo na fizičke nego i psihičke tegobe? Drugim riječima, kako se koronakriza odražava na mentalno zdravlje starijih, onih srednje dobi, a kako mlađih, postoje li o tim pitanjima suglasnost među stručnjacima kako u RH tako i u svijetu?

- Što se tiče same bolesti COVID-19, najviše su ugrožene osobe koje već boluju od drugih teških i kroničnih bolesti, kao i ostale osobe smanjenog imuniteta, koji im, u slučaju zaraze koronavirusom, može otežati uspješno nošenje s bolešću i ozdravljenje. Što se tiče psihičkih tegoba, sve skupine ljudi su jednako podložne - i među djecom, i među studentima, i među roditeljima i odraslim sudionicima, kao i među starijim građanima, ima oko 20 % osoba s izrazitim simptomima stresa, anksioznosti i depresije, a još oko 25 % njih s blagim simptomima. I podatci iz svijeta u skladu su s našima u pogledu toga da psihičke poteškoće "ne diskriminiraju" i možemo ih naći kod svih skupina ljudi, jedino su oblici teškoća i simptomi drukčiji. Ono po čemu se naši nalazi razlikuju od onih u svijetu (a dobiveni su istim psihološkim mjernim instrumentom!) izraženost je psihičkih tegoba koja je među našim stanovništvom veća nego u uzorcima sudionika iz Italije, Španjolske, Portugala, Njemačke ili Švedske. Naši rezultati prije pojave koronavirusa usporedivi su s njihovima u vrijeme lockdowna, dok su naši pokazatelji narušenog psihičkog zdravlja nakon lockdowna znatno viši nego u svim tim zemljama. Tome svakako pridonosi naša socijalna i ekonomska nesigurnost prisutna i ranije, ali i stres izazvan jakim potresom u Zagrebu u vrijeme koronakrize.

Hoće li i u kojoj mjeri koronakriza biti faktor "poticaja", da se tako izrazim, u smjeru više depresivnih stanja kod većeg broja ljudi, što bi onda moglo biti još jedan velik problem za društvo kad pandemija prođe? Drugim riječima, možemo li uopće podnijeti život u tzv. novoj normali i suživot s koronom, bez težih posljedica ne samo danas nego i sutra, u budućnosti?

- Produžavanje krize i neizvjesnosti sigurno neće pomoći smanjenju tih simptoma, nego ih samo može pojačati. Možemo očekivati i veći broj ljudi s PTSP-om. Sve to upućuje na veliku potrebu za organiziranjem bolje brige za psihičko zdravlje građana i veće konzultiranje psihologa prilikom uvođenja mjera i donošenje pravila ponašanja. To se odnosi upravo na uvažavanje važnosti biopsihosocijalnog modela zdravlja i nalaženje najboljih rješenja koja će uravnoteženo omogućiti ljudima zaštitu od virusa uz uvažavanje svih njihovih psiholoških i socijalnih potreba. Jedno od ozbiljnih rizičnih područja je višemjesečno zatvaranje štićenika domova za starije i nemoćne, koje nikako nije psihološki opravdano i predstavlja veliku ugrozu zdravlja upravo one populacije koja se tim mjerama nastoji zaštititi. Vidjeli smo da ih ta ekstremna mjera nije ni uspjela zaštititi od zaraze, a čujemo i njihov vapaj da ih se prestane držati pod ključem i omoguće normalni kontakti uz pridržavanje potrebnih mjera opreza. Ovako se osjećaju napušteni i zaboravljeni, što samo može još više narušiti njihovo zdravlje i smanjiti mogućnost nošenja s eventualnom zarazom.

Kao i na svaku promjenu, ljudima se teško naviknuti na nova pravila ponašanja koja nam se nameću i većini ljudi je teško prihvatiti da njihov način života više nije pod njihovom kontrolom. Ljudi imaju neke temeljne psihološke potrebe, od kojih je jedna potreba za povezanošću, a druga potreba za autonomijom. "Novo normalno" ugrožava obje te potrebe. Dodatni problem u ovoj situaciji su nejasne i nejednoznačne poruke nadležnih, koje nisu dovoljno argumentirane i djeluju nelegitimno. Ljudi se pitaju: zašto se od nekih ljudi zahtijeva strogo pridržavanje pravila, a od nekih ne? Ugrožavaju li sve nas onda ti koji su oslobođeni od pridržavanja novih normi ili se zapravo nije ni potrebno pridržavati tih normi jer nas one neće zaštititi od virusa? Ovakvo ograničavanje slobode ponašanja za koje se ne percipira legitimno obrazloženje kod ljudi izaziva tzv. psihološku reaktivnost - potrebu da se odupremo zahtjevu i tako zadržimo kontrolu nad svojim životom. Stoga možemo čuti i razne komentare na besmislenost nošenja maski, ali i vidjeti brojne ljude koji ih odbijaju nositi. Važno je, dakle, dobivati jasne, jednoznačne i obrazložene informacije o novim pravilima ponašanja, da bi ih ljudi razumjeli i prihvatili.

Zaključno, kako u svemu tome, toj svakodnevnoj izloženosti opasnosti od virusa, a time i straha za vlastito zdravlje, ali i posao, plaće... ostati koliko-toliko priseban, psihički stabilan i otporan na mentalne poremećaje, postoji li neki univerzalni "recept", recimo tako?

- Mislim da je većina ljudi shvatila i sve više shvaća da se ništa ne smije podrazumijevati i da sve što uzimamo "zdravo za gotovo" može u trenu nestati, no da bismo mogli živjeti s takvom spoznajom i iskoristiti je u pozitivnom smislu, potrebno je vratiti osobni doživljaj kontrole nad svojim životom. To znači da moramo naučiti raspoznati dijelove svog života na koje možemo utjecati i organizirati ih kako želimo od onih na koje ne možemo i koje moramo prihvatiti kao trenutnu realnost.

Najpogubniji je opći osjećaj nemoći i bespomoćnosti, koji nas može učiniti pasivnima i depresivnima. Stoga je važno, unutar općih okvira, uspostaviti kontrolu nad svojim svakodnevnim životom i pronaći načine da si omogućimo, na siguran način, sve do čega nam je stalo. (D.J.)