Sunce, lijepe i visoke planine, šljunčane pustinje, azurne obale, pješčane plaže, tirkizno more, oaze, stari trgovački gradovi te umjereni i pobožni ljudi turistički su aduti Omana. Ipak, sve pobrojeno ne bi vrijedilo ništa da turistima u Omanu nije zajamčena potpuna i bezuvjetna sigurnost. Naime, bez nje nitko ne bi natjerao sumnjičave američke, europske, kineske i ostale turiste da doputuju u predivnu utopiju na jugoistočnoj obali arapskog poluotoka u jugozapadnoj Aziji.

U tom je smislu lavovski posao odradio nedavno preminuli sultan Omana Qaboos bin Said Al Said. On je do savršenstva ovladao tehnikom političkog uravnoteživanja sukobljenih strana kako u svojoj državi tako i u tom dijelu svijetu. Poradi takve politike Omanu su sva vrata bila otvorena, a mnogima je bio oličenje jednog od najvažnijih naloga Kurana, a koji kaže: "Neće ući u Džennet onaj od čije zlobe nije siguran njegov susjed." Međutim, ogolimo li srednjoistočne i ine prijepore i Omanovu neutralnost do kraja, ipak su sama geografija sultanata, ponešto povijest i najviše Velika Britanija odredili Omanu da postane "pošteni posrednik", odnosno "Švicarska Srednjeg istoka".

Sultanat Oman je u geografsko-društvenom smislu svojevrsna mješavina kozmopolitskih lučkih gradova izoliranih od ostatka zemlje visokim planinama i širokom pustinjskom unutrašnjosti. Od susjeda Saudijske Arabije, Jemena i Ujedinjenih Arapskih Emirata odvojen je planinama i pustinjama. Zbog takve topografije Omanci su se veći dio svoje povijesti integrirali i poistovjećivali sa zajednicama i klanovima uz Indijski ocean. Uz vrlo malo pitke vode i s izoliranim populacijskim centrima, geografija je i u unutrašnjem planu određivala tri različite društvene jezgre. Prvu čini kozmopolitska ekonomska elita koja je oduvijek obitavala u glavnom gradu Muscatu. Druga su plemenske skupine koje određuju politiku iz južnog grada Salalaha, a treća vjerska ibadistička jezgra koja živi u gradu Nizwi.

Muscat je najveća luka Omana te politički i gospodarski centar, planinom Al Hajar odvojen od ostatka zemlje. Južne planine Al Qamar okružuju Salalah, drugi grad po veličini u Omanu i regionalnu turističku destinaciju. Nekoć se upravo preko, trenutno turistički uspješne i mirne, pokrajine Dhofar s juga na sjever izvozio marksizam, a s njime i rat iz Jemena u Oman. Rat je, pak, sultan Qaboos bin Said Al Said uz pomoć prijatelja elegantno obuzdao i tako zaštitio rezerve nafte i plina koje se nalaze u povijesno turbulentnoj središnjoj pustinjskoj regiji. Iz koje je, uostalom, potekao treći, uz šijizam i sunizam, ogranak islama - ibadizam. Pri čemu su duboko religiozni ibadi sve do šezdesetih godina 20. stoljeća, odnosno prodora jemenskih marksista s juga, od pamtivijeka napadali, razvratni lokalni "babilon" Muskat.

Više je nego zadivljujuće kako je sultan Qaboos uspio ujediniti tvrdoglave beduinske klanove, ibadističku umu (zajednicu) te pomorske i trgovačke klanove u jednu stabilnu državu, koja se proteže od Perzijskog (Arapskog) do Adenskog zaljeva. Usput rečeno, kada je uspostavio unutarnji konsenzus, osigurao stabilnost na granicama, uz već postojeće pregovaračko i diplomatsko umijeće, Qaboos je omanskim elitama, nakon gotovo stoljeća i pol stagnacije, ponovno omogućio bitnost u regionalnom svijetu. Toga svega ne bi bilo da se u njihovu posjedu ne nalazi zemlja i pomorsko dobro eksklave Musandam, odnosno sam vrh Arapskog poluotoka okružen UAE-om i Iranom, a kojega nitko ne može zaobići na plovidbi iz Perzijskog (Arapskog) zaljeva u Omanski zaljev i dalje u svjetska mora. Što znači da preko poluotoka Musandam sultan u Muscatu upravlja gotovo cjelokupnim ulazom i izlazom, a time i pomorskim prometom kroz Hormuški tjesnac. Podsjetimo, tim pomorskim prolazom plove svi tankeri nakrcani naftom i plinom iz Perzijskog (Arapskog) zaljeva prema Indijskom oceanu te sva pomorska tehnika i ljudstvo za zaštitu industrije ugljikovodika. Navedeno znači da Oman posreduje u sporovima između arapskih sunita (S. Arabija, UAE, Katar, Bahrein, Kuvajt, Irak) i iranskih i ostalih šijita. Potporu im u tom zahtjevnom poslu daju države rimlanda predvođene Velikom Britanijom i Sjedinjenim Američkim Državama. Navedena savezništva nisu od jučer, ona sežu još u vremena trgovine bijelim robljem, odnosno u 17. stoljeće, kada se Oman oslobodio portugalskog jarma i preuzeo uhodane kanale trgovine robovima duž istočne obale Afrike. Glavni punkt za taj tada isplativ posao bio je Zanzibar, a njime je kao i cijelim priobaljem gospodario Ahmad bin Said al-Busaidi, čija loza i danas vlada Omanom.

Usput rečeno, i sada na otoku Zanzibaru, koji pripada većinom kršćanskoj Tanzaniji (Tanganjika + Zanzibar), obitavaju ibadi muslimani. Oni žive od turizma i posredovanja, pa je logično da se cjelokupno turističko upravljene megapopularnom destinacijom Zanzibar odredilo i marketinški postavilo na romantizirano-sladunjavoj verziji iščezlih sultansko-ibadijskih vremena. U tom se smislu turistima nude instant-pustolovine poput "sultanskog krstarenja" ili dokoličarenja u negdašnjoj palači, a sada Sultan Palace hotelu. Sve to otprilike znači da je davno prije turista iz Zanzibara omanski sultan kontrolirao sve trgovačke i društvene procese u priobalju istočne Afrike, od Svahilija do Arabije, te priobalje Perzije i južni dio Belučistana. Međutim, u 19. stoljeću sultanat ulazi u dekadenciju te se ubrzo raspada na Zanzibar i Muscat. U novonastali vakuum vlasti uskaču europski imperijalisti Nijemci i Englezi. Te potom Sultanat Oman, podijeljen među rođenom braćom, zahvaća sumorna i dugotrajna stagnacija te nazadnjaštvo.

Polovinom 20. stoljeća Omanu se iznova posrećilo s naftom te strahom naroda od širokopojasnog marksizma koji je dolazio iz sjevernog Jemena, strašeći pobožni narod nerazumljivim porukama. Znači, pojednostavljeno, nafta je donosila novac i razvijala Oman, a marksistička Narodna fronta za oslobođenje Omana (PFLO) poslužila je elitama kao izvrsno sredstvo za homogenizaciju razjedinjenih obitelji i klanova na cjelokupnom teritoriju Omana. Zanimljivo u svemu tome je da sultan Said bin Taimur, otac sultana Qaboosa, nije želio da država krene u smjeru Zapada. Zbog toga ga je tridesetogodišnji sin 23. srpnja 1970. maknuo i preuzeo vlast. Inače je Qaboos bin Said Al Said završio englesku Kraljevsku vojnu akademiji Sandhurst, nakon čega je služio vojsku u 1. bataljunu Kamerunaca (Scottish Rifles) i potom apsolvirao javno upravljanje u Edinburgu. U svemu tome mentorsku pomoć mu je većinom davao specijalist i diplomat Laslie Channcy. On mu je na kraju krajeva pomogao da izvrši coup d etat i osvoji vlast te ju zadrži. Kako god da je bilo, sve se zasluge ionako pripisuju sultanu Qaboosu. To s pravom misle mnogi, jer je odmah po ustoličenju proveo sve potrebne reforme. Što su odreda bile preduvjeti za sigurniji i bolji život Omanaca te amortizaciju nezadovoljstva u narodu koje se akumuliralo u vrijeme sultanovanja oca Saida. Neosporno je, unatoč kritičarima, da je sultan Qaboos u pedeset godina vladavine učinio puno za državu i narod. Oman se na očigled modernizirao, izgradile su se autoceste, škole, hoteli, trgovački centri, a znatna količina prihoda od nafte ide u obrazovanje mladih i zdravstvo.

Veliko istraživanje po ovom pitanju proveo je politolog Joseph A. Kéchichian, koji je napisao knjigu "Oman i svijet: rađanje nezavisne vanjske politike". U tom je svojem djelu objavio niz intervjua s istaknutim vladinim dužnosnicima, kao i sa samim sultanom Qaboosom.

Uspjeh Omana je danas vidljiv - od nerazvijene, izolirane zemlje prožete sukobom, postao je primjer stabilnosti i lider globalne diplomacije, piše Kéchichian. No postavlja se pitanje - hoće li tako ostati i nakon Qaboosove smrti? Većina analitičara misli da hoće jer je tranzicija vlasti dobro pripremljena i još bolje obavljena. Novi sultan postao je Qaboosov rođak, Haitham bin Tariq Al Said, petnaesti iz dinastije Al Bu Said. On je do ulaska u palaču Al Alam bio ministar kulture i državne baštine i dobro je upućen u sve javne i tajne poslove jer je predsjedao odborom "Vizija 2040"., koji ima za cilj stvoriti održivu ekonomiju neovisnu o poniranju cijena nafte. Baš poput ove povezane s COVID-19 ili pak kao 2014., kada je Oman, koji ima najmanje zaliha nafte od svih zaljevskih država, pogodila vrlo visoka stopa nezaposlenosti i prenapregnutost državnog proračuna.

Novi sultan Haitham, u dobi od 65 godina, diplomirao je na Oxfordu 1979. i, osim što je bio ministar baštine i kulture, službovao je i kao glavni tajnik u Ministarstvu vanjskih poslova od 1994. do 2002. On je također, što je vrlo neuobičajeno za Arabiju, ljubitelj sporta. Njegova retorika o sportu i duhovita zezancija možda daje nadu u ovoživotni smisao mladim nezaposlenim Omancima, ali starije generacije i vjernici se vjerojatno zbog toga osjećaju loše. Baš kao nekada naftni magnati iz Bakua u Azerbajdžanu, koji su također djecu s povjerenjem slali na školovanje i životno osposobljavanje u uvijek suvremenu Veliku Britaniju, sve dok se sin jednog od njih nije vratio u domovinu s navučenim hlačama do pupka i pričama o sportu kao o sudbonosno važnoj stvari.