Nakon albuma prvijenca Out of Nowhere riječki kantautor Marko Rogić, u glazbenim krugovima poznatiji kao White on White, sredinom prošloga mjeseca predstavio je novu pjesmu pod nazivom Mirrors. Najavni je to singl nadolazećeg albuma u nakladi Dallas Recordsa u kojem Rogić, koji je također odvjetnik i vlasnik kafića, nastavlja suradnju s multiinstrumentalistom i producentom Darkom Terlevićem (The Siids, Morso), i za čiji je prateći videospot zaslužan redatelj i scenarist Filip Gržinčić. U povodu toga Marku smo postavili nekoliko pitanja.

Za početak, kako izgleda život nekoga tko ima odvjetnički ured, vlasnik je kafića, i bavi se autorskom glazbom? Što za tebe predstavlja glazba u cijeloj toj priči?

- Izgleda prilično dinamično, ponekad teško spojivo, a najčešće kao složenac muke i zabave. Glazba je toj priči analgetik i kamilica, jednostavno gorivo s kojim je lakše živjeti. Inače ne mislim da je u današnjem svijetu moguće voditi linearan, isplaniran život uljuljkan u naručje sigurnosti i predvidivosti. Nije da se s takvim načinom najlakše slažem i mirim, ali svjestan sam da je to rotacija po kojoj se ovaj i ovakav svijet okreće. Imati u takvom vrtlogu glazbeno utočište i intimni svijet u kojem si ipak ti taj koji postavlja granice i pravila, ako ih uopće ima, razlog je i način pomoću kojih se sa svime nosim. I da, ponekad uživam tim putem.

Zašto si odabrao ovo umjetničko ime, i što se krije iza njega?

- Nema neke pretjerane mistike u imenu. Dijelom je to utisak i otisak Maljevičeve slike koja me i dalje obara jednostavnošću koncepta i ideje. Možda je razlog imenu i činjenica da vječito nosim bijele isprane majice. Najtočnije bi bilo da je to odraz nastojanja da intimistički, kantautorski koncept sakrijem iza simpatične igre riječi, izbjegavajući ime i prezime u radnom naslovu.

S obzirom na to da si zagazio u peto desetljeće života, je li ti bilo neobično krajem prošle godine primiti nagradu Ri Rock u kategoriji Nova nada? Kako to da si se tek relativno nedavno pojavio na glazbenoj sceni?

- I neobično, i obećavajuće, i zadužujuće u isto vrijeme. Lijepo je u 40-ima biti nada bilo kome i u bilo čemu, a kad takvo što stigne za autorsku glazbu od najstarijeg riječkog festivala rock i alternativne glazbe, dojam je jači, a i osmijeh nešto širi.

Moja nastojanja u glazbi do unazad četiri godine bila su isključivo pasivne naravi, dakle, s pozicije slušača i publike. Međutim, blagodat života u nadahnjujućem i vitalnom društvu ljudi od glazbe, ohrabrio me da nekakve prijelomne životne trenutke gubitaka i boli pretočim u glazbu i ostavim trag takvog duševnog stanja na albumu Out of Nowhere.

Kako s određenim vremenskim odmakom gledaš na Out of Nowhere?

- Ako je čovjek iole samokritičan, uvijek nalazi stvari, mjesta i trenutke koje bi rado doradio, ispolirao. No, s druge strane, ako je čovjek dovoljno iskren prema sebi i ljudima oko sebe, poslati u svijet dio nečega što je napravljeno iz srca i bez kalkulacija, upravo takvo kakvo jest, čini mi se jedino korektnim i mogućim, prepušteno testu vremena i okolnosti. Upravo tako ja i gledam na zbriku pjesama koje su svoje mjesto našle na albumu. Moje odnos prema njima upravo je takav.

Koliko su dugo nastajale pjesme koje su se našle na tom albumu? Kako nastaju tvoje pjesme, što te potiče da ih pišeš, i zašto su one na engleskom jeziku?

- Kako razgovaramo o albumu prvijencu teško mi je govoriti o nekakvom principu stvaranja glazbe, no, ono što sam osvijestio u dosadašnjem stvaralaštvu jest da mi pjesme dolaze relativno brzo, kao gotove ideje, u hipu i naletu inspiracije. Mahom prvo nastaju instrumentalne linije na akustičnoj gitari, na što dodajem vokalne linije, a tekstovi u konačnici poprate emociju i ambijent glazbe. Sve u svemu, čini mi se da od prvog dodira žice do nekakvog mobitelnog zapisa pjesme rijetko premašim sat vremena. To je, naime, baza, svojevrsna prva etapa nastanka materijala kojeg potom vjerno šaljem mom bratu po glazbi i emociji, Darku Terleviću, inače darovitom producentu i multiinstrumentalistu koji, dodajući svoje znanje, talent i magiju, cijeloj priči udahnjuje konačni glazbeni život i oblik. Rekao bih da su pjesme na Out of Nowhere naše zajedničko čedo, u kreativnom i svakom drugom smislu. Ta se suradnja nastavlja i na novim stvarima, i zbog toga sam nemjerljivo zadovoljan i ispunjen. Što se tiče pisanja na engleskom jeziku mislim da je posrijedi utjecaj glazbe koju inače slušam, odnosno lakšeg ocrtavanja emocija kroz fraze koje su mi bliske uhu.

Predstavi nam svoj najnoviji singl Mirrors. Što nam možeš reći o znakovitom posljednjem stihu “I’m finishing this life”?

- Pjesma Mirrors vjesnik je onoga što se radilo, i još uvijek se radi, od izlaska prvog albuma krajem 2018. Pjesma je to o grču i presiji svijeta koji proživljavamo u zadnjim mjesecima. Posve sam siguran da se većini čini kao težak, zapravo negledljiv film, zbog kojeg bi najradije pokidali kinoulaznicu i išetali se iz kinodvorane. Nažalost, trenutačno je to nemoguće, a kako se s takvim nečim teško miriti, napisao sam pjesmu da bih bar dijelom kanalizirao bijes i nemoć. Posljednji stih je figura, indikativna u smislu definicije i načina života. Ako je život ono što nam se servira ovih dana, rado bih ga završio.

Kako je bilo na snimanju videospota, i jesi li u potpunosti zadovoljan kako je ispao na kraju? Kakve su dosadašnje reakcije na pjesmu i videospot?

- Za video i način rada mladog i talentiranog redatelja Filipa Gržinčića imam samo riječi hvale. Jednostavno je čovjek videomedijem prikazao sve ono o čemu pjesma govori, a pogodio je u milimetar. Imao je potpunu slobodu i podršku s moje strane, no, ideja, estetika, dramaturgija i sve drugo što se dade vidjeti i osjetiti u videu, njegovih je ruku i oka djelo. Imao sam sreću da su na videu entuzijastično pristali raditi i plesači iz riječke Plesne grupe Flame, i pritom me pošteno izudarali. S nemalim oduševljenjem rado ću reći da su reakcije na pjesmu i video redom pozitivne i ohrabrujuće. Aranžmanski pjesma ponešto odstupa od dosadašnjih skladbi, jer je zamotana u nešto čvršće, sirovije platno, no, baza je još uvijek tu.

Što slušaš u posljednje vrijeme? Otkrivaš li novu glazbu, ili si više okrenut korijenima? Ako uopće stigneš slušati, otkrivati... Za koje glazbenike možeš reći da su izvršili najjači utjecaj na tvoj glazbeni izričaj?

- Slušam glazbu kada i koliko stignem od života. U tom je tempu teško pratiti nalet novih produkcija, pa se nekako držim poznatog, oprobanog zvuka na tragu Waitsa, Younga, Dylana te drugih kantautora bliskih mi po načinu i izričaju. Naravno da je ta glazba ostavila i najdublji trag kada je u pitanju stvaranje autorske glazbe. Slušaju se i novije stvari The Tallest Man on Eartha, The Nationala i Matta Berningera, Andrewa Birda… Ma ima genijalne nove glazbe, samo je nedovoljno vremena svemu dati dovoljno pozornosti i gušta. Srećpm, Radio Rijeka HRT-a petkom u predvečernjim satima već neko vrijeme emitira odličnu edukativnu emisiju/slušaonicu dizajnera i glazbenog poznavatelja Mladena Stipanovića - Stipe, koji naše žedne uši i manjak glazbenog znanja redovito opskrbljuje i krijepi pregledom novih zbivanja na svjetskoj glazbenoj alternativnoj sceni.

Koji su planovi za budućnost kada je u pitanju White on White? Kada možemo očekivati novi album, i prema čemu će se on razlikovati od Out of Nowhere?

- U ovo nelijepo doba nezahvalno je bilo što konkretnije planirati, jer je glazba, u mom slučaju, ponajprije namijenjena publici i živom izvođenju. Kako mi se stvari čine dotjeranim na prilično tanak led, čovjeku ne preostaje ništa drugo doli okrenuti se sebi i stvaranju, naravno, ako se ima što za dati i ponuditi. Srećom, kod White on White i dalje postoji kreativni zamašnjak, kvalitetni glazbeni prijatelji i suradnici s kojim bi za sada sirovi materijal mogao dobiti svoju cjelinu, nadam se, do kraja godine. U tom smislu ne smijem propustiti istaknuti moje kolege iz benda Radoslava Tičića - Pafa (bas), Edina Botića (bubanj), i Antoniju Braut (vokal), koji svojim bićem, odnosom i suradnjom itekako utječu da glazba White on Whitea, napose u koncertnom formatu, zvuči kako već zvuči. Hvala im što su tu.