Otkako je počela pandemija, mnogi analitičari, politolozi, sociolozi, stručnjaci za sigurnost... upozoravaju kako je koronakriza ugrozila međuljudske odnose i demokraciju u ime sigurnosti. No pitanje je bi li uopće bilo moguće provesti aktivnu borbu protiv takve globalne ugroze bez ponekad i radikalnih sigurnosnih državnih mjera poput prisilne karantene, zatvaranja granica, kontrole kontakata pučanstva... O toj važnoj temi razgovarali smo s prof. dr. sc. Marinkom Ogorecom, predavačem na Veleučilištu Velika Gorica i Visokoj školi međunarodnih odnosa i diplomacije Dag Hammarskjöld.

- Pandemija koronavirusa još uvijek je velika enigma za čovječanstvo i specifičan oblik ugrožavanja uobičajenog stila života u gotovo svim ljudskim zajednicama, bez obzira na društvene i civilizacijske različitosti. Jedna od specifičnosti te prijetnje je i velika prilagodljivost tog virusa u različitim okolnostima, pri čemu redovito izaziva prilična iznenađenja (uglavnom neugodna) unutar znanstvenog miljea, što dodatno otežava definiranje zakonitosti njegova funkcioniranja i ponašanja te samim time mogućnosti suprotstavljanja cjelokupnoj pandemiji. Mora se priznati kako čovječanstvo za sada nema relevantan odgovor na pandemiju koronavirusa, ni mogućnost učinkovitog liječenja posljedica koje taj virus izaziva, nego se pristupa uglavnom simptomatskom liječenju. Drugim riječima, radi se samo o krajnje nužnim, "vatrogasnim", mjerama, ovisno o individualnim slučajevima i težini tijeka bolesti. Jednako tako možemo protumačiti i sve preventivne mjere koje poduzimaju pojedine države na nacionalnoj razini kako bi spriječile ili bar smanjile širenje pandemije. Naravno, svako ograničavanje ljudskih prava i društvenih aktivnosti te nametanje restriktivnih mjera direktno je narušavanje dostignutih demokratskih razina u velikom broju zemalja, ali praksa pokazuje kako je to za sada jedini učinkovit oblik suprotstavljanja epidemiološkom širenju virusa. S druge strane, toliko restriktivne mjere u ozbiljnoj mjeri paraliziraju gospodarski i društveni život pojedine zajednice i samim time stvaraju vrlo opasne pretpostavke za dugoročnu recesiju s dalekosežnim i, u svakom slučaju, krajnje nepredvidljivim posljedicama za svaku pojedinu državu. U sadašnjem trenutku učinkovitost i kompetentnost svakog nacionalnog kriznog stožera može se ocjenjivati samo na temelju izbalansiranosti odnosa restriktivnih mjera koje trebaju smanjiti ekspanziju epidemije, s jedne strane, i mjera usmjerenih na normalizaciju funkcioniranja društva (posebno gospodarstva), s druge strane. Naime, živjeti se mora i društvo mora dalje raditi i proizvoditi unatoč opasnostima koje sa sobom donosi povećani broj osobnih kontakata. Kako uskladiti potrebu normalnog funkcioniranja društva i preventivnih mjera u sprječavanju daljnje eskalacije pandemije, sve više postaje globalni problem. Naravno, ni Republika Hrvatska nije izuzeta iz te osnovne dileme današnjice.

Nakon prvih radikalnih mjera slijedile su mjere popuštanja zbog ekonomskih razloga, pa se broj zaraženih naglo povećao. Sad je opet na dnevnom redu sigurnost, pojačana kontrola, čak i zatvaranje granica, no u tom slučaju trpjet će turizam. Kako tu pronaći neko kompromisno rješenje, da budu zadovoljeni i zdravstveni, i sigurnosni, i ekonomski aspekti?

- Dijelom sam na to pitanje već odgovorio, stoga mogu ponovo konstatirati kako je praksa do sada pokazala da su daleko bolje prošle društvene sredine koje su poslušale savjete (ponekad i ultimativne odluke) zdravstvene struke od onih u kojima je prevladavao liberalni pristup (uglavnom zbog političkih razloga). Opet se pokazalo kako primarnu riječ u kriznim situacijama mora imati struka, ako se kriza namjerava riješiti učinkovito i sa što je moguće manje posljedica. Sukladno s tim, potrebno je donošenje precizno izbalansiranih mjera koje bi mogle zadovoljiti i kolektivnu sigurnost, s jedne strane, i široku gospodarsku djelatnost, s druge. Na žalost, u ovoj situaciji ne postoji tzv. win - win situacija (koja se inače toliko često koristi u našem političkom žargonu). Kompromis koji se pred nas postavlja može biti učinkovit samo kao prihvatljivo izbalansirano nezadovoljstvo svih sudionika zahvaćenih krizom.

Ovog su ljeta razina sigurnosti i epidemiološka slika ključni faktori u odabiru turističke destinacije. Hrvatski jadranski turizam je u prednosti, vidimo da je turista sve više, unatoč i sve više oboljelih od korone. U kontekstu opće sigurnosti, uzimajući u obzir i okruženje u kojem je RH, možemo li turističku sezonu izgurati bez dodatnih sigurnosnih intervencija, o čemu to ovisi?

- Aktualna situacija sve više pokazuje kako se pandemija koronavirusa širi sebi svojstvenim zakonitostima, na što je za sada nemoguće utjecati. Republika Hrvatska je u ovu turističku sezonu ušla kao ozbiljna turistička destinacija, koja je svakako poduzela odgovarajuće nužne mjere u prevenciji širenja epidemije. To je bilo prepoznato i među inozemnim konzumentima turističkih usluga, zbog čega je zabilježen i znatno pojačan dolazak turista (posebno u tekućem mjesecu). No višestruko povećan broj ljudi na razmjerno malom prostoru (pogotovo iz destinacija koje su svojevremeno bile, ili još uvijek jesu, rasadnik epidemije) rezultirao je neizbježnim povećanjem broja zaraženih u Republici Hrvatskoj i samim time potrebama za novim zaoštravanjem sigurnosnih mjera. Za sada je teško prognozirati hoće li u dogledno vrijeme biti nužne dodatne restriktivne mjere, ali svakako možemo konstatirati kako nas očekuje prilično neizvjesna i vrlo turbulentna jesen.

Za kraj jedno, čini mi se, također intrigantno pitanje. Naime, još početkom travnja ministri obrane zemalja EU-a održali su prvu videokonferenciju posvećenu doprinosu obrambenog sektora u suočavanju s pandemijom, kojom je predsjedao visoki predstavnik Unije za vanjske poslove i sigurnosnu politiku Josep Borrelli. Naglašena je nužnost veće suradnje članica i oko sigurnosti, migracija, ugroza Schengena, krijumčarenja ljudi i dobara, čak je spomenuta (od RH) i, prema potrebi, uloga vojske. S tim svim u vezi pitanje - EU sigurnost u kontekstu koronakrize, kakva je, dobra ili loša, odgovara li na izazove i dr.?

- To pitanje otvara niz drugih pitanja i problema zbog kojih bi bilo nužno elaborirati cijelu strukturu različitih sigurnosnih segmenata funkcioniranja EU-a u uvjetima koronakrize, što svakako iziskuje znatno više prostora, stoga ću se fokusirati samo na najvažnije. Prije svega uloga oružanih snaga velikog broja zemalja u pandemiji koronavirusa pokazala se izuzetno korisnom, kako na logističkom tako i na neposredno operativnom području borbe protiv koronavirusa. Naravno, Oružane snage Republike Hrvatske također su dale svoj neprocjenjivo koristan doprinos borbi protiv te prijetnje. Ako se relativizira pitanje tog doprinosa, pokazatelji su uvijek vrlo konkretni - s logističkog aspekta vojska raspolaže dovoljnom pokretnom infrastrukturom (šatorima, montažnim barakama, poljskim kuhinjama, mobilnim bolnicama i sl.), koja je vrlo brzo stavljena na raspolaganje civilnom zdravstvenom sektoru s ciljem proširenja kapaciteta za smještaj oboljelih od koronavirusa u slučaju nagle eskalacije epidemije. Potrebno je naglasiti kako su ti kapaciteti još uvijek na raspolaganju civilnom sektoru. Osim toga, većina suvremenih oružanih snaga (pa tako i OS RH) u svom operativnom sastavu ima postrojbe atomsko-biološko-kemijske obrane (ABKO), koje su osposobljene, opremljene i uvježbane za dekontaminaciju i dezinfekciju raznih objekata i velikih površina, što može biti vrlo korisno u slučaju nagle eskalacije epidemije.

Migranti koji žele ući u EU, također su problem izražen i u kontekstu korona pandemije...?

- Problemi ilegalnih migracija i s time povezano ugrožavanje Schengenskog prostora samo dodatno kompliciraju ovu pandemijsku situaciju. Naime, pritisak ilegalnih migranata na europski prostor nije prestao niti se smanjio s eskalacijom pandemije, nego se samo u znatno manjoj mjeri o njemu izvješćuje. S druge strane, ilegalne migracije dodale su novi ugrožavajući faktor - nekontrolirano širenje zaraze. Zemlje na čijem se teritoriju nalaze migrantski kampovi rijetko objavljuju rezultate testiranja (ako ih provode) na koronavirus među migrantskom populacijom, zbog čega postoji razmjerno malo relevantnih podataka o stupnju njihove zaraženosti. Sukladno s navedenim, može se pretpostaviti kako kretanje ilegalnih migranata u novim okolnostima (osim do sada prepoznatih socioloških, kulturoloških i gospodarskih problema) sve više donosi novi oblik ugrožavanja - širenje zaraze koronavirusom.

Europska unija je i novu sigurnosnu prijetnju, pandemiju koronavirusa, kao i neke dosadašnje, uglavnom prepustila na rješavanje nacionalnim razinama zemalja članica. S druge strane pokazuje se i povećanje uzajamne pomoći unutar Unije na financijsko-gospodarskom planu (naravno, uz još uvijek postojeće nejasnoće i prijepore u pojedinim zemljama članicama), što je, u svakom slučaju, pozitivan pomak u multilateralnoj sigurnosnoj konstelaciji Europske unije. (D.J.)