Na osječkoj manifestaciji Barutana 020 prikazan je dokumentarni film redatelja Vladimira Gojuna "Times of Great Depression". Taj svojevrsni portret hrvatskog indie-blues glazbenika Adama Semijalca, poznatijeg pod imenom Bebè Na Volè, četvrti je režijski uradak poznatog dubrovačkog filmaša sa zagrebačkom adresom. Njegov posjet Osijeku iskoristili smo za ugodan razgovor.

Dokle u prošlost seže vaša fascinacija filmovima?

- Seže, vjerujem, otkad sam prvi put postao svjestan pokretnih slika. Čak i kad bih počeo kopati duboko u svojoj podsvijesti, teško bih pronašao period kad u mojoj percepciji nije bilo filmova i njihova dojma koji su ostavljali na mene. Moguće je da sam taj trenutak kvalitetno potisnuo jer ga se ne želim sjećati, pa sam se uvjerio da su filmovi bili uvijek tu za mene. Kao što me sve vezano uz film i njegove kreativne segmente oduvijek privlačilo i zanimalo, i gluma je ostavila pečat na meni, iako nikad nisam pomišljao baviti se njom. Kroz studij i nakon studija nerijetko sam statirao u studentskim vježbama i filmovima koje su snimali moji kolege i prijatelji jer je to bila neka vrsta podrške, ujedno i želje da sudjelujem u kolektivnom stvaranju, a, na kraju, i podrazumijevalo se samo od sebe. I ne samo kao glumac - znao sam biti i mikroman, pomoćnik režije, skript zadužen za kontinuitet, asistent montaže...

Sjećate li se koji su filmovi u doba vaše početne fascinacije na vas ostavili najjači dojam?

- Teško je to reći s preciznošću. Obožavao sam filmove strave i užasa, što nije uvijek bilo drago roditeljima, ali, osim uobičajenih dječjih noćnih mora, nije ostavilo neke veće posljedice na mene. (smijeh) Rano sam otkrio Hitchcocka i zavolio njegove filmove. Pogotovo su me fascinirale "Ptice" i "Psiho". A jedan je od filmova iz tog doba, koji sam vjerojatno pogledao najviše puta u životu, "Ratnici podzemlja". Mislim da još negdje imam sačuvanu, iako istrošenu od vrtnje, žutu Kodakovu VHS kasetu.

S obzirom na to da vam je prvotna ideja bila studirati režiju, kako iz današnje perspektive gledate na cijelu tu priču u kojoj ste slučajno završili na odsjeku montaže?

- Za mene je to bio slijed događaja u životu, koji su, da parafraziram Jean-Luca Godarda, slučajnost pretvorili u sudbinu. Mislim da ne bih ni sam bolje odabrao da sam još davno imao priliku birati. Sve ono što su meni važne osobe u životu od malih nogu usadile kao vrijednosti, kao i ljubav prema glazbi te umjetnosti, nadam se, uspio sam usmjeriti u svoj kreativni nerv, koji je u međuvremenu postao nešto poput poziva.

Može se reći da ste se specijalizirali za društveno angažirane filmove. Što vas privlači u tome i koliko je teško biti objektivan u procesu snimanja?

- Ne bih rekao da sam se specijalizirao, nego u našem društvu postoji toliko problema oko kojih bismo se svi morali društveno angažirati da uglavnom ne postoji film koji se na našim prostorima ne snima a da ne stavlja u fokus neki društveno osjetljiv aspekt. To je pogotovo izraženo kod nove generacije dokumentarista, koja se vrlo hrabro, neustrašivo dotiče tema koje u javnom prostoru nisu spominjane ili se nerijetko skrivaju pod tepih. Htjeli ili ne, to nas svakodnevno prati kao zla sjena. Kad se bavite ovim poslom, nemoguće je ostati ravnodušan na takve teme i sudbine, a ako pritom još imate nešto reći, onda se izrazite na najbolji način na koji to umijete. Sigurno je da u takav angažman krećete iz osobnih pobuda i interesa, ali je jako važno i nadasve odgovorno u takvim slučajevima postići objektivnost tijekom rada. Ne tvrdim da je to lako, ali je jedino pošteno i prema temi i prema liku.

Gostovali ste u Osijeku s filmom "Times of Great Depression", koji je na svoj način također društveno angažirani dokumentarac. Kako ste se odlučili snimiti film o Adamu Semijalcu?

- Prema mom mišljenju on je jedan od najoriginalnijih i najautentičnijih hrvatskih izvođača, koji doslovno može kreirati sve što zamisli, sve što čuje u svojoj glavi. Kod nas rijetke osobe postižu takvu vrstu simbioze srca i muda koja proizvede toliko snažan glas i izričaj. Pritom je njegov pristup djelovanju, bilo filozofski bilo sociološki, beskompromisan. Zbog toga se njega i ne može čuti na radiju, ne možete ga vidjeti na televiziji, rijetko ga i gledate na velikim pozornicama i u tome je njegova privlačnost i snaga. Tko to razumije i zna cijeniti takvu vrstu umjetnikova odabira, ima velik razlog da takvu individuu otkrije svijetu, jer je rijetkost.

Što smatrate ključnim razlogom koji je doveo do toga da se otvori pred kamerom?

- Njegova je reakcija otpočetka bila sasvim prirodna i afirmativna. Bez obzira na naše dotadašnje, makar površno, poznanstvo, moja je zadaća bila osigurati da se i Adam osjeća dobro u krugu filmske ekipe, da ima povjerenje u mene kao autora. Ponekad to podrazumijeva i određene kompromise, ali mislim da smo vrlo brzo stekli taj nivo otvorenosti. Iskreno sam i s potpunim uvjerenjem pristupio toj priči jer sam i vjerovao u nju, bio sam strastven u tom smislu. Mislim da je to Adam prepoznao i to je bilo ključno u našem odnosu, a istovremeno u njegovu pristupu filmu.

Koliko je ukupno trajao rad na filmu? Koja je uloga Baranje u filmu?

- Snimanje je počelo 2011. i zapravo smo najveći dio materijala snimili u prvih godinu dana, što je, između ostalog, uključivalo Adamove brojne koncertne nastupe diljem Hrvatske te njegove regularne autorske večeri koje je ponedjeljkom organizirao u zagrebačkom klubu "Soba". Cijeli segment u Baranji snimali smo u ljeto 2012. Onda je nastupila velika pauza, kada sam se bavio drugim projektima, i pokušavao smisliti strukturu za film, u čemu mi je uveliko pomogla moja kolegica montažerka Ana Štulina. Adam je snimao svoje videodnevnike nešto poslije, i posljednji intervjui odrađeni su negdje 2015., a na kraju je film, dok se montirao, strukturirao i polirao, izišao 2018. Pritom uvijek u tom periodu tražite dodatne izvore financiranja jer se u našem slučaju radilo o mnogo putovanja izvan Zagreba, a čim ste dislocirani, troškovi rastu. Tako da smo i u trenutku snimanja u Baranji uspjeli najviše uz podršku i pomoć roditelja moje djevojke Maje, koja je iz Meca. A Baranja je moje autorsko viđenje sigurnog utočišta, koje u ovom slučaju postaje Adamov bijeg od surovosti realiteta. Od početka razvijanja ideje o filmu Baranja se sama nametnula kao inspiracija, gdje jako dugo vremena provodim više od desetljeća i smatram ju svojim drugim domom. Ujedno, Adam svira blues, glazbu koja dolazi s obala rijeke Mississippi, pa mislim da nema bolje i prirodnije replike takvog krajolika od Baranje, Kopačkog rita, nepreglednih rukavaca Drave i Dunava, pustara i šuma. Nedavno sam provjeravao geografske podudarnosti Mississippija i Baranje te se, zbog svoje veličine i prostornosti, jednim svojim tokom rijeka Mississippi i Baranja nalaze na istoj geografskoj širini. U svakom slučaju, da nije bilo Baranje, vjerojatno se ne bi ni dogodio ovaj film.

S obzirom na epidemiju, kakva je situacija u hrvatskoj kinematografiji?

- Katastrofalna je kao i svagdje, iako se pokrenulo nekolikor projekata koji daju nadu za popravljanje situacije. Međutim, većina projekata koja se trebala pokrenuti ili je bili taman pred početkom snimanja zaustavljena je zbog epidemiološke krize. Većina mojih kolega i prijatelja koji su namjeravali snimati u ovo vrijeme jednostavno je sve prebacila na sljedeću godinu, što je porazno ako uzmete u obzir da od ove profesije živi velik broj filmskih radnika, koji su trenutno bez posla i stabilnog izvora prihoda. Do ove krize hrvatski se film jako dobro držao, unatoč problemima, podmetanjima i spinovima. S određenim promjenama osjetio se i pad vidljivosti na velikim festivalima, ali i dalje hrvatski film donosi nagrade i priznanja iz cijelog svijeta te s renomiranih festivala, pogotovo dokumentarni i animirani film.

Što kod vas najčešće presudi u odabiru projekta na kojem ćete raditi? Spremate li već sada neki novi projekt?

- Najčešće je to scenarij, priča koja me dovoljno snažno otrgne iz vlastite zone komfora. Još ako u svemu tome postoji i neki ideološki uzorak koji mi je blizak ili važan, onda sam vrlo zainteresiran za suradnju. Pogotovo ako mi se sviđa rad autorice ili autora i ako uskladimo termine, onda nitko nije sretniji od mene. U vezi s novim projektima, ne pripremam ništa autorsko. Već sam previše zauzet raznim projektima koji se moraju dovršiti unatoč koroni. Nadam se da će i ovo uskoro biti iza nas te da ćemo se vratiti normalnom ritmu života.