Ova nam je koronagodina manje-više zatvorena za zabave, dokolicu i putovanja. Zato smo, da bismo evocirali uspomene na ona drevna i nesputana vremena bez virusa, razgovarali s Vrbičanom Hrvojem Jurićem, koji je u posljednji trenutak prije lockdowna uspješno odradio biciklističku avanturu života.

Hrvoje je, da podsjetimo one koji to još ne znaju, električnim biciklom propedalirao svijet za 133 dana i šest sati! Vrijedno je to postignuće, zbog čega je osim slave zaslužio i kandidaturu za upis u elitno društvo svjetskih čudaka poznato kao Guinnessova knjiga rekorda. Tu počast treba svakako dobiti, ako ni zbog čega onda jer je fokusirano, neovisno o noći ili danu, kiši ili suncu, oluji ili tišini, tiskao sebe i svoj bicikl do granice pucanja. I to po svim tim stranim, pustim i nesigurnim cestama urezanima u plodne ravnice, stepe, tajge, pustinje, brda, planine, uz mora, jezera, rijeke, sela i gradove. Da bi u konačnici taj, nama običnim smrtnicima nezamislivo dug i zastrašujući put, od čak 30 tisuća kilometara, živ, zdrav i neoštećen završio gdje ga je i započeo. U Hrvatskoj, u Zagrebu.

Kako god, zadana ga je ruta u Euroaziji provezla kroz Mađarsku, Slovačku, Poljsku, Bjelorusiju, Litvu, Latviju i cijelu Rusiju... sve do Dalekog istoka. Iz Vladivostoka je zrakoplovom otišao projuriti kroz Australiju, a zatim je nakon novog leta biciklirao od Anchoragea kroz Aljasku te preko Kanade došao do Sjevernog Atlantika. Odakle je preletio u Portugal i kroz Španjolsku, Francusku, Italiju i Sloveniju stigao kući u Hrvatsku.

Rusija je, naravno, bila država kroz koju je Hrvoje najduže putovao. Više od 10.000 kilometara, osam vremenskih zona, 47 dana. I to po jedinoj asfaltiranoj cesti koja se provlači od zapada do istoka cijelom državom. Iako je krenuo iz Zagreba, putovanje je za njega počelo tek kad je ušao u Rusiju. Sve ono iza, Mađarska, Latvija, Poljska i ostale "mikrozemlje", bilo je samo zagrijavanje za "makroavanturu" koja će slijediti. No sam ulazak u Rusiju Hrvoju je bio dramatičan i otrežnjavajući. Tako se svi još živo sjećamo njegovih dramatičnih facebook-objava, opisa i vapaja za pomoć povezanih sa zabranom ulaska u Rusku Federaciju. Riječ je, naime, bila o tome da je kamper koji je našeg biciklista pratio na putu i osiguravao mu logistiku zaglavio na tvrdoj granici Europe i Rusije zbog nepotpunih papira. Zbog toga su ruski carinici Hrvoja zajedno s pratnjom i tehnikom nakon 14 sati čekanja i ispitivanja vratili u Latviju.

Slijedili su bezbrojni telefonski pozivi, poruke i chatovi koje je Hrvoje slao svojima za pomoć. U cijelu stvar uskočili su mnogi znani i neznani prijatelji te poneki pravnik i stvar je bila riješena i ovjerena okruglim pečatom Federalne carinske službe Ruske Federacije. Nakon čega se naš biciklist žurno zaputio na dug put prema istoku - u Vladivostok. Europski dio Rusije, do Urala, prošao mu je relativno brzo. U početku je osjećao strah i imao višak sumnji da će mu se nešto loše dogoditi, ali vrlo brzo je, djelomično zbog viđenog, djelomično zbog olakšanja, iz misli uklonio tu destruktivnu emociju. Jer Rusi su, prema njegovim riječima, dok ih ne diraš, jednostavan, bezopasan i gostoljubiv narod. I uvijek su spremni uskočiti i pomoći čovjeku na prašnom putu. Ipak, imaju jednu ali vrijednu manu. Svi Rusi piju votku! Puno votke! Promrmljao je Hrvoje to tiho, nekako sebi u bradu, da ga drugi, osim nas, ne čuju.

Kako god, cugati se i jesti može do mile volje duž cijele federalne doroge, glavne ceste koja prolazi kroz cijelu Rusiju. Za to je na raspolaganju niz restorana otvorenih 0 - 24. Tako je, kao i svi, naš Slavonac na putu kroz Rusiju dobro i kalorično jeo, dok su na istim mjestima, oplakujući svoju sudbinu, ruski šoferi eksirali votku. Gorivo je tamo relativno jeftino (3-4 kn litra), a na cesti je sljedno velik broj kamiona, jer, kao i u svim drugim siromašnim zemljama, ljudi transportom svaštarija i švercanjem pokušavaju zaraditi poneki dolar/euro/rublju više.

No kako je Hrvoje vožnju tempirao na 300 kilometara dnevno, unatoč brojnim objektima prehrane, imao je problema gdje pronaći konak, mjesto za noćenje i tuširanje. Velike udaljenosti između gradova, pogotovo kad je prešao Ural i ušao u Sibir, bile su mu znatan problem. Ponekad bi prevalio i više od 600 kilometara a da nije vidio grad. U kamperu se odmarao, u nuždi spavao, kuhao, a u rijetkim gradovima opskrbio bi se namirnicama, jer u malim naseljima kroz koje bi protutnjio nije bilo trgovina.

Nakon dolaska na Ruski daleki istok, u Vladivostok, naš biciklist i njegov snimatelj zrakoplovom su odletjeli u Australiju. S tim u vezi, upitao sam Hrvoja kako je uspio organizirati transfer opreme s kontinenta na kontinent:

- Za projekt sam se pripremao pune tri godine. Samo studiranje rute koju sam odredio za vožnju oduzelo mi je više od šest mjeseci učenja. Koristio sam se svime čime sam mogao - internet, razne programe i aplikacije za navigaciju, pratio sam druge putnike, čitao blogove i gledao dokumentarce. Puno vremena utrošio sam na taj dio, ali je logistika na samom putu morala biti usavršena do najsitnijih detalja. Za svaki kontinent dogovorio sam kamper, koji bismo pokupili prilikom dolaska i ostavili na završnoj točki te dionice. Do Vladivostoka me služio klasični ekonomični europski kamper, a u Sjevernoj Americi kamper nam je bio "zvijer" s 6,2-litrenim benzinskim motorom. To je doslovno bila kuća na kotačima i imali smo ga na korištenje 32 dana. Što je značilo da sam u tom vremenu morao prijeći 8600 kilometara. Inače su mi velik pritisak stvarali i avionski letovi, koje sam morao rezervirati, za sebe i snimatelja, što prije zbog velikih troškova. Međutim, na cesti se, na biciklu, nikada ne zna što se sve može dogoditi, a valjalo je uvijek računati i na nepredviđene situacije.

Sve u svemu, nakon Rusije, sa svim njezinim dražima i manama, na moje zaprepaštenje, Hrvoju je najdeprimantnije i najhladnije bilo u - Australiji! Misli da je to zbog grozne zime koja je tada vladala južnom Zemljinom polutkom.

- Zamislite kako prolazite kroz pustinju, kilometri i kilometri ravne ceste bez civilizacije, sunce prži od ranog jutra, ujutro je mraz, dnevna je temperatura 10 stupnjeva. K tomu, kako sam vozio od zapada prema istoku Australije, tako sam svakih nekoliko dana gubio jedan sat zbog vremenskih zona. Koliko god sam mislio da to neće stvarati teškoće, taj jedan sat koji bih izgubio najviše mi je nedostajao za odmor i spavanje. Nelagodu su mi stvarale i stotine lešina pregaženih klokana uz cestu i na njoj. Možda zbog toga nisam uživao u Australiji, a i australski cestovni vlakovi (road trains) i velike prometne gužve u gradovima i oko njih činili su mi znatne probleme. No zahvaljujući našim ljudima, koji su me u nekoliko gradova vrlo ljubazno dočekali, cjelokupan dojam o Australiji ipak je odličan - kazuje svoje dojmove Hrvoje.

I dok mi je hrabri slavonski avanturist prepričavao svoj doživljaj prelaska suhe Australije, ja sam samome sebi sa strahopoštovanjem (ne)hotimice evocirao kaotičnu distopiju Australije iz filma "Pobješnjeli Max", uključujući i posljednji iz serijala, Fury Road. Pomislio sam da bi u borbi za opstanak na tim cestama dočekao smrt baš poput prominentnih članova nomadske motociklističke bande podvojenog Nightridera, zlog Toecuttera, androgenog Bubbe Zanetija i bolesnog narkomana Johnny the Boya, koji su se iz puke objesti suprotstavili policijskom junaku Maxu Rockatanskom.