Piše: Danijel MIKLIĆ

Iako je The Gun Glub proizišao iz losanđeleske punk-scene, Jeffrey Lee Pierce, središnja figura benda, volio je mračnu romantiku močvara Louisiane i blues s delte Mississippija. Spojivši zbilju svoje grupe s vlastitom maštom on je stvorio zvuk kojim je izvršio veliki utjecaj ne samo na sastave nastale 80-ih godina prošloga stoljeća, nego i na čitave generacije izvođača do danas.

Sredinom 70-ih Pierce je bio u potrazi za glazbom ukorijenjenom u američke kulturu i tradiciju. Nakon što je uživo gledao Boba Marleya, zainteresiranost za reggae odvela ga je na Jamajku, iz koje se vratio pun utisaka i priča, ali s dozom razočaranja zbog nedovoljne suštinske povezanosti jamajčanske i američke glazbe. Tu je vezu ubrzo pronašao u delta bluesu, a paralelno s fascinacijom tradicionalnom glazbom, gajio je i veliku ljubav prema punku. Ključni susret za početak njegovog ozbiljnijeg bavljenja glazbom bio je onaj s gitaristom Brianom Tristanom. Obojica predsjednici fan-klubova - Pierce Blondie, a Tristan The Ramonesa - 1979. godine osnovali su Creeping Ritual, bend kojem će ubrzo promijeniti ime u The Gun Club.

Prije nego što su počeli sa snimanjem prvijenca "Fire of Love" (1981.), Tristan je napustio The Gun Club i otišao u The Cramps (i promijenio ime u Kid Congo Powers), a zamijenio ga je Ward Dotson. Ipak, osnove koje su on i Pierce postavili kreirajući zvuk benda ostale su iste, a album je predstavio The Gun Club u njihovom najčišćem i najnadahnutijem izdanju. Punkerskim verzijama blues pjesama poput "Preaching the Blues" Roberta Johnsona i žestokim originalima kao što je "She‘s Like Heroin to Me", redefinirali su punk kao voodoo glazbu koja se svira grlićem boce i priziva sablasti močvara i autoceste. Za snimanje vrlo dobrog albuma "Miami" iz sljedeće godine, kao producenta angažirali su Chrisa Steina iz Blondie, koji ih je usmjerio prema mekšem zvuku, naglašavajući Pierceove tekstove o grijehu i spasenju. Jak nastavak objavili su 1984. na albumu "The Las Vegas Story", zanimljivom projektu na kojemu se, iako se nisu odrekli fascinacije ruralnim temama, osjeća ritam urbane sredine i na kojemu je sudjelovao povratnik Powers. Međutim, do 1985. Pierceova vlastita mračna strana (alkohol i droga) progutala je ono najbolje u njemu, što je dovelo do raspada The Gun Cluba i početka njegove kratkotrajne samostalne karijere.

Dvije godine kasnije Pierce je ponovno okupio The Gun Club s Powersom (koji je paralelno svirao i u Caveovim The Bad Seedsima), a u postavi se našla i japanska basistica Romi Mori, s kojom se poslije i vjenčao. Bend je otišao u Berlin, gdje je s Robinom Guthriejem (Cocteau Twins), kao producentom snimio novi biser u svojoj diskografiji - "Mother Juno". Riječ je o njihovom najdotjeranijem albumu, koji je ujedno označio povratak vitalnosti koju su počeli gubiti na prethodnoj ploči. Obožavatelji, kojih se do tada sakupilo i u Engleskoj, jako su dobro prihvatili nove pjesme ("Thunderhead", "Port of Souls", "The Breaking Hands"...), i činilo se da The Gun Club očekuje veći uspjeh nego prije. No, umjesto toga njihova je izdavačka kuća bankrotirala povlačeći sve albume iz prodavaonica, a da stvar bude gora, Pierceovi problemi s alkoholom bili su sve teži.

Priča o grupi The Gun Club u 90-ima puna je uspona i padova. Kada je Pierce bio pri sebi i dobrog zdravlja, primjerice na snimanju albuma "Pastoral Hide & Seek" (1990.), i posljednjeg "Lucky Jim" (1993.), na kojem su se vratili težem blues zvuku s kojim su i počeli karijeru, stvarali su snažnu glazbu. Ipak, njegova konstantna borba s vlastitim demonima uzela je svoj danak, onemogućujući bendu da kontinuirano radi.

Posljednjeg dana ožujka 1996., Pierce je preminuo od moždanog udara u svojoj 37. godini, što je označilo kraj za The Gun Club. Njihova je glazba razotkrivala kako američka mainstream kultura može istovremeno biti perverzna i pokvarena, a s druge strane predivna i osjećajna. Nadahnula je mnoge buduće punkere da osvijeste svoje blues korijene te ih svrstala u nekolicinu onih koji su tijekom 80-ih godina rock‘n‘rollu vratili dostojanstvo.