Tenjanin Zdenko Mazur prošao je sva hrvatska ratišta, od Vukovara do Dubrovnika, no krunom svog ratnog puta smatra sudjelovanje i doprinos u Oluji. Bio je student osječkog Poljoprivrednog fakulteta kada se, 28. lipnja 1991., prijavio u 1. policijsku postaju.

"Nakon jednog sam ispita otišao s Fakulteta u prvu postaju i prijavio se u službu i odmah postao pričuvni policajac. Moja je želja bila postati dio specijalne policije i to mi se ostvarilo početkom 1992. Ubrzo postajem zapovjednikom topničke bitnice u kojoj je bilo 57 ljudi, mojih suboraca", prisjeća se Zdenko.


U međuvremenu je, zajedno s tadašnjom djevojkom, a poslije suprugom, postao i prognanik te mu je povratak svome domu bio dodatni životni cilj. Kako je cijela specijalna policija, pa tako i osječki Orlovi, imala vrhunsku obuku i najmodernije naoružanje i opremu, tako se bez nje nisu mogle zamisliti ni oslobodilačke akcije.


"Sve su akcije za nas bile jednako važne, i one manje i one veće, jer su sve bile pripreme za konačnu, Oluju. Važno nam je bilo samo da iz svake iziđemo sa što manje žrtava. Nažalost, bio je rat i to je bio njegov ružniji dio. Koliko god nam je bilo teško, morali smo se i na to navikavati", kaže Zdenko prisjećajući se svojih suboraca koji su u ratu, ali i nakon njega poginuli, umrli ili su bili teško ranjeni. Sa svojom topničkom bitnicom Zdenko je Oluju dočekao s pogledom na Gračac.


"S pozicije Marasovac, na oko 1500 metara nadmorske visine, čekali smo naredbu za napad. Sve je bilo spremno, nestrpljivo sam, kao i svi ostali, čekao početak akcije. Prvo je trebao biti 3. kolovoza, no odgođen je zbog pregovora, koje su, međutim, toga dana Srbi odbili. Nitko nije spavao, nije to bilo uzbuđenje, sve su to bili ljudi s bogatim ratnim iskustvom, dobro obučeni i spremni, ali je bilo neko posebno raspoloženje, osjetio se adrenalin. U tri ujutro na pager dobijem poruku da se pripremimo, znali smo da više nema odustajanja. U 5.05 dolazi zapovijed da se otvori vatra po zadanim ciljevima. Bili smo podrška našim pješacima, koji su toliko brzo napredovali da smo mi gotovo svaka dva sata morali mijenjati topničke položaje", priča Zdenko o događajima kojih se dobro sjeća iako dodaje kako s ovim odmakom već ima stvari koje pomalo zaboravlja.


Iako je danas ovaj 52-godišnji umirovljenik ostvario svoje ciljeve zbog kojih je krenuo u obrambeni rat, da Hrvatska bude slobodna i cjelovita te da se vrati u svoj dom, ostaje žal zbog činjenice da na isti način nije odrađen i Vukovar. "Živjeli smo za taj trenutak, sve je bilo spremno, isplanirano i čekala se naredba, no odlučeno je da se ide s mirnom reintegracijom. Mislim kako bi danas u Hrvatskoj bilo drukčije da smo to oslobodili, ali, s druge strane, sigurno su spašeni životi naših vojnika", smatra Zdenko, napominjući da je u ratu svašta prošao, od ranjavanja do pogibije svojih prijatelja i suboraca, zbog čega je svoje kćeri odgajao da vole svoju zemlju prije svega, ali i da poštuju sve druge. Prijašnjih je godina vodio obitelj na proslavu u Knin, no u posljednje vrijeme to ne može jer je teško obolio.
"Čini mi se da se sve nekako razvodnilo. Nema tog zajedništva kojeg je bilo u Domovinskom ratu, nema poštovanja prema državi i onima koji su se borili. Jesam li razočaran? Možda malo. Kada smo bili u ratu, nitko od nas nije razmišljao kako će Hrvatska izgledati kada sve to završi, na nama je bilo da oslobodimo Hrvatsku, a netko će se drugi brinuti kako će biti nakon toga. Pozivam sve naše stanovnike da dostojanstveno obilježe ovaj dan, da istaknu zastave naše države jer su za to mnogi poginuli i patili i da ne dopuste da se sve to zaboravi", poručuje Zdenko Mazur. T.Prusina