Rijetko je koji politički dogovor izazvao toliko reakcija kao najava predsjednika Vlade da će jedan njezin potpredsjednik, onaj iz redova SDSS-a, Boris Milošević, biti nazočan na svečanoj proslavi 25. godišnjice Oluje u Kninu, a drugi, ujedno i ministar branitelja, Tomo Medved dvadesetak dana kasnije u selu Grubori, na obilježavanju stravičnog zločina, ubojstva šestero većinom starijih pripadnika srpske nacionalne manjine koji nikome nisu predstavljali prijetnju, i to tjednima nakon završetka vojno-redarstvene akcije, a koje su počinili pripadnici hrvatskih snaga u trenutku kada su djelovali izvan svake službene operacije.

Samo dan poslije uslijedio je i emotivni nastup saborske zastupnice SDSS-a Anje Šimprage koja je sa saborske govornice opisala svoj doživljaj velikog raspleta brutalne srbijanske agresije na Hrvatsku, iz pozicije djeteta u koloni civila koju su na bijeg prema Srbiji natjerali izgubljeni vođe pobune, da bi u subotu kroz objavu na društvenoj mreži kojom je svoju odluku objasnio čovjek pod najvećim pritiskom na hrvatskoj političkoj sceni ovog trenutka, saznali kako je potpredsjednik Vlade, kao student iz Šibenika, Oluju proživljavao prije svega kao brigu za oca mobiliziranog u Hrvatsku vojsku i rodbinu koja se u tom trenutku nalazila na drugoj strani, s pravom, pokazalo se, jer mu je daleko nakon samih ratnih djelovanja ubijena baka.


U ovih 25 godina nikada se nije dogodila tako koncentrirana pozornost mainstream medija i fokusa javnosti na drugu stranu priče. I to je izravna posljedica odluke hrvatskog premijera da mijenja narativ tradicionalnih podjela na kojima počivaju povijesno-svjetonazorske bitke kojima prečesto sputavamo svaku šansu da u dostatnoj mjeri budemo usmjereni na ključna pitanja razvoja i kvalitete života. Stvaranje parlamentarne većine sa zastupnicima manjina i uvođenje predstavnika Srba u Vladu, namjesto koaliranja s u velikoj mjeri radikalima zasićenim Domovinskim pokretom, velika je politička odluka, podjednako pragmatična i prilagođena okolnostima koje zahtijevaju brze reakcije, snažne odgovore i minimalni gubitak vremena u procesima odlučivanja, ali i dugoročno iznimno relaksirajuća za hrvatsko društvo koje naprosto mora razriješiti dvojbe oko svoje prošlosti i kroz prizmu odnosa sa i prema današnjoj srpskoj manjini, zapravo otvoriti mogućnost raščišćavanja vlastitih nemira koji gotovo osamdeset godina uporno drže ručnu kočnicu trajno podignutom. Jer paradoksalno, hrvatski su Srbi, veliki dio njih, nasjedanjem na propagandu režima Slobodana Miloševića i sudjelovanjem u njegovoj agresiji početkom devedesetih, prvi put u tome dugom razdoblju ujedinili Hrvate i natjerali ih da nakratko, boreći se za opstanak, osjete potencijal nacionalnog jedinstva. Danas, kada ih je Plenković vratio u vrh politike, i pri tomu uspio, na simboličnu 25. obljetnicu, dogovoriti sudjelovanje Borisa Miloševića u tom činu i svojevrsnu katarzu srpske manjine, njihovu internu potvrdu svih oslobađajućih haških presuda hrvatskim generalima, i to iz pozicije onih koje se smatraju žrtvama, istovremeno iskazujući duboki pijetet stradalima u bezumnim osvetničkim pohodima kojega će u ime Vlade i društva u cjelini u Gruborima na svojim plećima ratnog junaka i zapovjednika iznijeti Tomo Medved, taj konačni gubitak mitskog neprijatelja trebao bi nas osloboditi iz okova povijesti i natjerati da se s njom suočimo sami, bez ikoga sa strane tko bi bio isprikom da se zbog tobožnje ugroze taj proces beskonačno odgađa.


Ako je ikada nakon Domovinskog rata to bilo nasušno potrebno, ovo je taj trenutak, novonormalno stvaranje postpandemijskog svijeta i osiguranje vlastite uloge u njemu, vrijeme je kada bi i partizani, i ustaše, i četnici simbolično trebali biti smješteni u muzeje i institute, a sav potencijal nacije i svih građana Hrvatske iskreno i zajednički upregnut u pronalaženje dugoročno održivih rješenja.

Naravno, profesionalnim velikohrvatima kvazisuverenističke provenijencije, to nikada neće biti jasno, onima koji će u tomu vidjeti “izdaju nacionalnih interesa” i “izjednačavanje žrtve i agresora” jednostavno nema pomoći. Dokazivati nekomu da je društvo bez prošlostoljetnih podjela temelj svakog razvoja, jednako kao što je optimizam nužan za ekonomski prosperitet nema smisla, oni nikada neće shvatiti da je, slikovito rečeno da svima bude razumljivo, kroz svoje političko djelovanje od devedesetih na ovamo Milorad Pupovac veći Hrvat od mnogih velikih Hrvata, i da nitko relevantan na ovome svijetu nema dvojbi tko je počeo rat, tko je u njemu pobijedio, tko ga je izgubio, a tko se uostalom i dalje suočava s teškim posljedicama gubitka svih sukoba koje je pokrenuo.


Uvjeravati ih da su upravo postupci kojima ćemo idućih dana i tjedana svjedočiti dokaz hrvatske samosvjesnosti i neupitnosti snage modernog suverenizma, i da 25 godina nakon rata bilo čiji odlazak bilo gdje ne mijenja prošlost, nego samo budućnost, ono vrijeme koje je pred nama i koje moramo iskoristiti na dobrobit svih, uzaludan je posao. Mnogo je efikasnije jednostavno ih pustiti da se izgube u bespućima vlastitih zabluda, da ne upotrijebim neki teži termin koji bi uključivao postupni gubitak kisika u određenoj usprostoriji.