Kao što smo već pisali u prošlom broju Magazina, predsjednik države Zoran Milanović točno je znao da će mu ovlasti biti minimalne, ali se ipak kandidirao za poziciju “fikusa” te konačno i pobijedio. A svjestan je toga i danas, pa komplicira oko problema koji to i nisu. Zato je čak i premijer Andrej Plenković morao javno konstatirati: “Meni se čini da je predsjedniku dosadno u političkom smislu, onda u nedostatku nekakvog ozbiljnijeg aktivizma, posla i odgovornosti kreira neke teme koje smo apsolvirali u Saboru. Sabor zna na temelju kojeg zakona postoji Stožer civilne zaštite, Vlada ga je formirala”, rekao je.

Naime, Milanović se, uz mnogo krupnijih problema, dohvatio Stožera i tu je zaiskrilo. Opetovano tvrdi da je neustavan te da je Sabor iznad Stožera, a Stožer je zapravo ništa, na što je predsjednik Vlade odgovorio da predsjednik reciklira temu. Ipak, iako se govori o “ratu u državnom vrhu”, “tvrdoj kohabitaciji u svom punom sjaju”, dogodilo se zapravo nije ništa osim medijskog prepucavanja. Rekli bismo: Tresla se brda, rodio se miš.

Milanović je čak i Plenkovićevu izjavu o reciklaži banalizirao izjavivši: “Njegovu izjavu da je to reciklaža doživljavam kao kompliment. Sutra ćemo nositi recikliranu robu, dakle, to je vrsta osviještenosti. Da, mi živimo u vremenu reciklaže, a posebno ako nekome treba deset puta ponavljati najočitije stvari”. I nije mu to prva i jedina izjava ništa ni o čemu, kao ni postupak za koji se i njegovi birači vjerojatno pitaju - što je pjesnik htio reći? Ali predsjednik ne odustaje: “Reciklaža je kada od nečega što je potrošeno i trulo napravite nešto što je novo. To ja radim”, dodao je, možda i pogodio, izostavivši jedino onu narodnu selo gori, a baba se češlja jer narodne mudrosti i nisu njegov habitus.

Osim toga, podsjetimo i kako je Milanović najprije imao netipičnu inauguraciju, drukčije poteze, minimiziranje aktivnosti za Dan državnosti, nije došao na svečanu sjednicu Hrvatskog sabora, a nije se znalo je li glasao na parlamentarnim izborima ili ne.

I to su svi njegovi rezultati u pet mjeseci vladavine, pa i ne čudi što ima viška vremena za bavljenje trivijalnostima. Kako god, u konačnici ostaje sumnja da ga nedostatak važnijih ovlasti ipak možda žulja, iako se svim silama trudi to demantirati i povlačiti poteze koji su malo drukčiji, za jednog predsjednika države prilično alternativni.

Na kraju, u pitanju je i moguće rivalstvo dvojice koji su izuzetno bistri, okretni, obrazovani, vješti, svatko na svoj način. Obojica su odlični govornici, brzi na jeziku, s tim da Milanoviću riječi idu brže nego promišljenom Plenkoviću.