TvObzor
U ČAST SVEMU ŠTO JE OTKAZANO

Triput sam vidio Jarvisa
Objavljeno 31. srpnja, 2020.

Povijesne knjige o toj će večeri - ne objedu, nego dijelu dana - pisati kao o najdužoj šetnji u povijesti Budimpešte. Od otoka Óbuda preko Trga Deák Ferenca sve do studentskog doma negdje u Budimu. Dio puta odvezli smo se taksijem, naime podzemna ne vozi tijekom noći, ali smo brzo izišli iz njega kada je autor ovog teksta shvatio da mu je ostalo samo milijun forinti, što je tada bilo dovoljno za jednu stanicu podzemne. Taksisti prije Ubera u svakoj su državi na planetu bili pohlepni otimači teško stečenog novca. Ali vrijedilo je.

Do You Remember the First Time?
Vjerojatno u želji da očuvamo sjećanje na taj kolovoški dan 2002. godine, često ga se sjetimo, pričamo o njemu kao da želimo zauvijek ostaviti nasljeđe nekim novim generacijama koje možda nikada neće vidjeti Pulp uživo. Problem je što nas nitko ne želi saslušati, nitko nema strpljenja za legendu ili možda istinu, o najboljem koncertu kojemu smo svjedočili. Zajedno. Ali ne marimo, jer i naši su “preci” pokušavali doprijeti do nas, gnjavili nas pričama o boljoj prošlosti, o generacijama koje su bile manje zahtjevne i više poslušne, pa gledajte gdje nas je to dovelo. Bilo je to vrijeme kada je dnevna ulaznica za Sziget stajala 100 kuna, a noćenje u hostelu 30. Danas, skoro dva desetljeća poslije, kune zamijenite eurima i bit će vam jasno zašto su se sve mladenačke iluzije o slobodi i glazbi odavno utopile u konverziji Mp3-a i stalnog posla. Sjećam se prašine koje smo se najeli, mojih drhtavih ruku, vrelog ljetnog popodneva i tezge uz Stereo Mc’s. I Pulpa na vrhuncu moći. Počeli su sa “Sorted for E’s & Wizz” zauvijek zagubljene negdje na sredini “Different Class” albuma, zatim preko “Weedsa” i “The Birds in Your Garden” dogurali do “This Is Hardcore”, tog njihovog grandioznog, dekadentnog simfonijskog epa o muškarcima u kišnim kaputima i suzama nakon seksa, a završili s tako očitim izborom, “Common People”, nakon koje smo prazni od svih emocija nas četvero krenuli na onu, na početku teksta spomenutu, šetnju Budimpeštom. Gledam posvetu na singlu “Bad Cover Version” koji smo kupili u prodavaonici ploča prekoputa Gerbeauda i gotovo da ne prepoznajem tog mladog čovjeka koji je imao velike snove, ali vrlo malo ustrajnosti da ih ostvari. Ah, ta sjećanja. Pokušao sam, doista sam se trudio svim snagama, ali na kraju sam ipak ispao patetičan.

Party Hard
Drugi susret dogodio se devet godina poslije na Petrovaradinskoj tvrđavi. Bio je to njihov reunion tour na kojemu su odlučili poslati posljednji pozdrav svim nostalgičarima koji nisu preboljeli ove brit-pop velikane, iako se Jarvis i društvo takvima nikada nisu smatrali. Mnoštvo je “problema” s kojima se redoviti posjetitelji Exita svake godine susreće prvog dana festivala. Kako ne uzeti godišnji odmor već u četvrtak nego neopaženo nestati s posla nakon pauze? Zatim tu je problem zvan Srđanovo radno vrijeme, s kojim se morate susresti kako bi vam uručio ključ od stana. No najveći problem s kojim sam se ja imao prilike susresti jest uzbuđenje, koje vas obuzme u trenutku kada stupite nogom na Varadinski most, odnosno kada se stopite s tom gomilom ljudi koja žuri na zabavu.

Moj se prvi susret s Exitom dogodio 2005. godine, kada su zvijezde festivala bili The White Stripesi, Fatboy Slim, Ian Brown, Garbage i Apocalyptica, međutim, ništa se ne može usporediti s vatrometom (i još uvijek neobjašnjenim prirodnim fenomenom) na Underworldu te s nikad prežaljenim MTV stageom na kojemu su Evil Nine, Gilles Peterson i drugi napravili najbolju zabavu te godine. I od tada svake godine, posljednjeg jutra nakon povratka kući, natečenih nogu, bez glasa i atoma snage, govorio sam si kako je to moj posljednji Exit, no, dakako, vraćao sam mu se iznova sve do trenutka kada nisam “znao” ni jedno ime na glavnoj pozornici. No te godine imali smo priliku svjedočiti Arcade Fireu koji su promovirali Grammyjem nagrađeni “Suburbs”, doživjeti magiju Portisheada, još jednom se uvjeriti kako su Editorsi pravi koncertni bend, pohoditi još jednom kongregaciju zvanu Underworld te uspoređivati tko je originalnija Santigold ili M.I.A. I najvažnije, bar kada je ovaj tekst u pitanju, ispod drveta na glavnoj pozornici u dobrom društvu slušati i vrištati sve hitove Pulpa. Koliko se sjećam, bili su odlični, iako, prema legendi, imam nekoliko rupa u sjećanju, no od “Do You Remember the First Time?” preko “Babies” sve do “Bar Italia” moj drugi susret s Jarvisom protekao je u izmaglici uzbuđenja pomiješanog s obojenim pićima.

The Day After the Revolution
Trebali smo ostati u onoj pećini. Kaže Ygritte čovjeku koji ništa ne zna, u trenu kada još nismo mogli pojmiti u kojemu će smjeru krenuti “Igra prijestolja”, dok mu umire na rukama. Koliko simbolike u jednoj rečenici. Zamislite koliko je knjiga George R.R. Martin pročitao da je smislio ovakvu rečenicu, koja možda govori o dvoje ljubavnika, ali je u mojoj glavi i vrlo vjerojatno kritika kompletne civilizacije. U jednoj od tih pećina, preciznije u središtu zemlje, dogodio se moj treći susret s gospodinom Cockerom. Bio je utorak, on i njegov novi bend Jarv Is... održali su koncert “uživo”, a mi smo sjedili u stanu na drugoj strani kontinenta, upijajući svaki pokret, stih i crescendo. Nažalost, nismo se vidjeli uživo, no s obzirom na to da živimo u novonormalnom vremenu, u kojemu možemo neprestano preispitivati sve što znamo o nama samima, a pridodate li tome i činjenicu kako je sve odgođeno, pritom mislim na većinu koncerata i festivala na kojima smo se trebali naguravati sa znojnim poluciviliziranim ljudima ovog ljeta i jeseni, ne vidim zašto ja ovo ne bih računao kao susret. Treći put kada sam vidio Jarvisa.

Trebao sam ovaj tekst napisati jutro poslije, jer od tada je prošlo više od tjedan dana, a ja sam u međuvremenu još nekoliko puta otišao u tu pećinu slušati “uživo” tih sedam pjesama s albuma “Beyond The Pale”. Albuma koji sam sada već toliko puta poslušao da sam počeo smišljati vlastita značenja određenih stihova, točnije, većine njih. Poput “This body’s a temporary home/This body wants to take your body home”. Gdje možete pronaći mir. Gdje možete pronaći potpunu tišinu. Potpunu tamu. Ovdje, reče Jarvis i upali šibicu. Nema telefonskog prijema, nema Wi-Fija, nema TV-a, nema radija. Prazno platno. Uđite. Pazite na glavu. Sjednite. Gledajte u stijenu. Vrijeme je da počnemo sve iznova. U tom trenu šibica se ugasi, a bend počne s uvodnom “Beyond The Pale”. Trnci me prolaze.

Master of the Universe
Mnoštvo je trenutaka na albumu, ali i na tom unikatnom koncertu održanom u Peak špilji, poznatoj kao i Đavolji magarac u Derbyshireu, o kojima bih vam želio pisati, recimo kolopletu zvukova i glasova u “Must I Evolve?” koji zvuči poput kola koje je plesao Homo Erectus dok Jarvis vrišti “Looking for shelter we’re looking for trouble/Now we’re building a home/Out of the rubble we moved in together/You painted a wall, I discovered fire/Even giants started small”. Gledajući ga iz sobe na posljednjem katu jedne zgrade u mojem rodnom gradu, osjećao sam se kao Michael Collins davnog srpnja 1969 godine. Stoga, odlučio sam kako ću ga ostaviti po strani, barem neko vrijeme, još samo da dovršim ovaj tekst i odmorit ću se od Jarv Is... i pjesama poput “Am I Missing Something?” koju izgradi od nule do veličanstvenog trena kada otpjeva “Waiting for my sponsorship deal” zbog kojega imam osjećaj da mi netko zabija bodež u pluća i više ne mogu disati, nego jedino hroptati sljedeći stih “Waiting for flares to come back in again”.

I nadati se kako se baklje nikada neće vratiti u modu.

Nikola Kučar
Možda ste propustili...

VIJEST O SMRTI VELIKOG KONTRABASISTA NYT JE NEOBJAŠNJIVO TAJIO DANIMA

Zaboravili na Peacocka

NOVA TV: GULPERI - NOVA TURSKA HIT SERIJA

Borba za djecu je sve što joj je preostalo