Ah, Manchester, grad tamog zvuka i svijetla na kraju tunela, čiji se analogni odsjaji iz druge polovice 70-ih godina prošlog stoljeća poput zračenja neke umiruće zvijezde reflektiraju do našeg digitalnog doba u kojem smo svi skupa globalno umreženi i globalno razapeti između nade i beznađa sadašnjih dana buduće prošlosti.

No, bez straha, neću sad o Joy Division, niti o New Order, Bzzcocksima, Smithsima, Oasis, Happy Mondays ili Stone Roses, bogme ni o One Direction (megapopularni boy-band, da!) ili Winterfylleth (najbolji black-metal iz Manchestera!), nego o jednom ovodobnom studijskom čarobnjaku rođenom u mjestašcu Crewe 56 km udaljenom od Manchestera, daklem skoro pa u njegovom predgrađu, kamo se preselio u ranim tinejdžerskim godinama kad se počeo baviti elektronskom glazbom i DJ-iranjem potpisavši za mančestersku labelu NRW Records. Njegovo ime i prezime je Ed Hawx, no kao takvog ne zna ga nitko osim majke, jer je slavu na synthwave sceni stekao pod "mrtvačkim" pseudonimom Deadlife! I to za tek nešto više od četiri godine, pa sad na svom kontu ima već sedam albuma, uključujući i nedavno objavljeni "City of Eternal Rain". S obzirom da se synthwave posljednjih godina prometnuo o globalni subkulturni pop-fenomen na kojeg se pali čak i svijet ordinarnog metala, Deadlife zaslužuje pozornost i ako niste baš teški ovisnik o retro ugođaju 80-ih reflektiranom kroz digitalno zrcalo tekućeg desetljeća. S druge pak strane, Deadlife može poslužiti i kao primjer ograničenosti žanra koji kroz različite varijante, koliko god bile izazovne (evil-synthwave, recimo) melankoličnu monotoniju neminovno dovode prema predvidljivosti i dosadi.

ZA FANOVE: OMD, Human League, New Order, Carpanter Brut, Orax, Turboslash, New Arcades, Dana Jean Phoenix, Timecop1983, GosT, Magic Sword, Dance With the Dead, Daniel Deluxe, Volkor X, Mega Drive...