Za nju doista vrijedi onaj klišej "sitna, ali dinamitna", jer osim što jest kao džepna Minerva (kako je sama sebi nadjenula nadimak prema rimskoj božici mudrosti i rata, zaštitnici umjetnosti i obrta te grada Rima), prepuna je zarazne energije. Ana Šantar mnogima je već poznato lišce i pojava s kazališnih scena, jer je - i prije nego što je upisala glumu i lutkarstvo na Akademiji za umjetnost i kulturu, svoje prve teatarske korake načinila u Dramskom studiju Dječjeg kazališta Branka Mihaljevića. Sada je već jako, jako daleko od toga...

Nikad te ne pitah kako i zašto ti uopće u glumi i lutkarstvu? Tko/što je bio "kriv"? Nije to baš kao da upišeš poljoprivredu pa... Jesi li osjetila "zov"?

- Odmalena sam se htjela baviti glumom, ali mi roditelji nikada nisu dopuštali. Nekako sam bila ustrajna u tom, pa su na kraju popustili jer su shvatili da ne mogu promijeniti ono što me uveseljava. Tako da sam se na kraju godinama "povlačila" po dramskim studijima, tu sam jako zahvalna svima koji su mi bili mentori, Areti Ćurković, Lidiji Helajz, Ivanu Krsitijanu Majiću, Katici Šubarić, Robertu Raponji, Nenadu Pavloviću i mnogim drugima koji su mi samo dokazivali da je ovo poziv kojim se želim baviti i koji želim nastaviti istraživati ostatak svog života. Upoznala sam jako mnogo zanimljivih ljudi, bila kreativna, otvorena, a upis na akademiju mi se činio kao idući korak. Na početku nisam znala ništa o lutkarstvu, ali onda sam popričala s dragim mi ljudima Aretom Ćurković i Hrvojem Seršićem, koji se gotovo cijeli život, usudila bih se reći, bave tim poslom, pa su mi rekli nekoliko stvari vezanih za cijeli taj čarobni svijet. Shvatila sam da je to nešto blisko mom pogledu na svijet, odlučila, jednostavno skupila hrabrost i probala. Ipak je vrijedilo, "upala" sam. Tako da je sve ostalo samo povijest. Sada iz dana u dan otkrivam nove stvari vezane za oba smjera i mislim da mi je svima to "mistično" lutkarstvo, koje sam sada pobliže upoznala, uvelike pomoglo u svijetu glume.

Još ti prva diploma nije ni prvu prašinu na polici uhvatila, već si nastavila studirati. Je li to bilo ad hoc - kad se već otvara režija tu pod nosom, pa da ne propustiš priliku ili...?

- Nije ni mogla uhvatiti nikakvu prašinu, jer su nam stalno odgađali promociju, zbog cijele ove situacije u svijetu. No mislim da je to zato što nisu htjeli da odemo tako brzo, svi smo se povezali, koliko god to čudno zvučalo. Ovaj fakultet jednostavno spaja ljude, oni ti postanu kao velika obitelj. Eh, režija! Oduvijek sam voljela raditi neke cjeline, ostvarivati na sceni ono što zamislim, često smo i na dramskim studijima radili neke kratke etide, a meni je bio ogroman gušt smišljati što ćemo napraviti, govoriti ljudima - Bilo bi super kada bismo mogli ovo! Ti budi to! Voljela sam biti mali zapovjednik, ali obzirno, u dozama. Ah, bili smo djeca… ali se to nastavilo kada sam odrasla, na akademiji. Uvijek sam imala neke lude ideje i često sam znala biti neshvaćena zbog toga, ali kako je vrijeme odmicalo, ljudi su vidjeli da sam bila u pravu u nekim stvarima, a i sama sam to shvatila. Možda bih trebala probati lutkarstvo podići na neku novu razinu za sebe, jer očito imam neki kliker za to. Nije to bila laka odluka. Inače sam jako neodlučna. Prvotno sam planirala upisati glumu i kostimografiju na odsjeku Kazališnog oblikovanja sadašnjeg smjera Dizajn za kazalište, film i televiziju. Oduvijek sam voljela kostime, dizajn odjeće, a neko sam vrijeme planirala biti i dizajnerica. Ja sam totalno luckasta, sve bih željela izučiti, ima toliko toga, a ja sam toliko mala (u centimetrima) pa ne znam kako ću to sve uspjeti iskombinirati, ali nadam se da hoću, držite mi fige! Da se vratim na režiju... Pripremala sam ta tri prijamna: glumu, kostimografiju i režiju, a tjedan dana prije upisa odvagnula sam za režiju jer spaja glumu, lutkarstvo, kostime, scenografiju, glazbu, svjetla, ljude, komunikaciju, sjedinjuje sve. Mislim da nikada nije lako izabrati pravi put, samo treba imati hrabrosti i biti spreman probati što god srce odluči.

Znam da je vama većina godine na akademiji "praktična" i ne nedostaje vam iskustva na scenama raznoraznim, no jesi li uspjela doživjeti čari glume pred publikom i uopće tog poziva, onog o čemu slušaš od starijih?

- Mislim da jesam neke stvari, iako ne potpuno kao netko tko je na daskama godinama. Bilo je trenutaka kada sam bila najsretnija na svijetu i svi kolektivno, bilo je i groznih, ali mi smo jako čvrsta klasa. Ovim putem želim zahvaliti njima i sebi što smo se trpjeli tri godine, kroz sve što možete zamisliti. Mi na akademiji provedemo po 15 sati dnevno, posebice na prvoj godini. Nakupi se emocija. Zamislite da ste svaki dan, od jutra do mraka, s istih 14 ljudi?! Kada probe završe, kada sve napravite i imate progone, nikad ne znate što se može dogoditi na izvedbi. A tek trenutci kada se nešto dogodi što nije trebalo! Uh, koja čarolija, koja prisutnost svih, svi znaju, nitko ne će pokazati, svi se bacaju u vatru, izvlače situaciju, pokrivaju jedni druge. Ta čar trenutka, predivno! Koliko god da se porječkamo jer se nismo mogli dogovoriti oko nečega, kada iziđemo na scenu, nema boljeg prijatelja, kolege taj trenutak. Na kraju dana najdraže mi je znati da su to ljudi koji bi u danom trenutku učinili sve za mene i ja za njih, pa mislim da sam osjetila čak i neke stvari koje nisam sigurna da su svi osjetili, iako se nadam da jesu.

Na ovom jedinstvenom studiju lutkarske režije vas je samo petero i vrlo ste različiti po svim parametrima, od krajeva Hrvatske iz kojih dolazite, različitih ste dobi (ti si najmlađa, zar ne?), neki su već sa zavidnim glumačkim stažem... kako to izgleda kad sjednete "u klupe"?

- Ja sam najmlađa i najmanja, to je istina. Kada sjednemo u klupe, više se ne zna tko je najmlađi, svi postanemo razigrana pametna djeca, nevjerojatno. Prvi semestar režije smo jedni drugima režirali kratke scene, to je bilo ludo i nezaboravno. Istina, na početku nam je malo trebalo da se upoznamo, jer svi dolaze iz drugih krajeva, iz drugih načina razmišljanja o kazalištu, ali mislim da smo se na kraju semestra upoznali i shvatili da smo tu da učimo jedni od drugih i mislim da je to najvažnije. Jako mi se sviđa što smo svi potpuno različiti, neobični i posebni na svoj način.

S tobom u klupi je i tvoja dojučerašnja prof. Maja Lučić, sada ste kolegice s klase. Kakav je osjećaj? Tko od koga "prepisuje"?

- Prepisuje? Zajedno smo u tom, zajedno prepisujemo jedna od druge, jer obje učimo. Ona ima više pravog iskustva, to je istina, ali učimo neke stvari koje su i njoj i meni nove, tako da smo se našle na pola puta. Najdraže mi je što joj se sad ne obraćam s Vi, iako mi je trebalo dugo da se priviknem jer ipak mi je bila profesorica dugo i imam određeno poštovanje prema njoj. Sve u svemu, sada imamo iste brige koje nas more, pa se zajedno jadamo jedna drugoj i zajedno rastemo i učimo.

Što kad završiš režiju? U kojem smjeru misliš da će te tvoj umjetnički nerv odvesti? Je li to u suglasju s onim što želiš? A s realnim stanjem na tržištu?

- Hmmm, već sam razmišljala o tom i svaki put dođem na istu ideju. Znam da je jako loša trenutačno situacija s kazalištem općenito, a i realno stanje na tržištu nije baš zadovoljavajuće. Sad ovo jest neki moj cilj, moje namaštavanje, ali kako se lako predomislim, nikad se ne zna, možda dogodine postanem skakačica iz aviona. Cilj mi je otvoriti neku putujuću organizaciju, raditi predstave s ljudima s kojima znam da mogu raditi i znam da mi ne će zabosti "nožić" u leđa. S ljudima koji su spremni istraživati, oni koji će se potpuno prepustiti u projekte i biti spremni na sve. Nikada nisam voljela režije u kojima dođe netko i kaže ti sve kako mora biti. Volim istraživati, volim kada ljudi vole istraživati, volim kada zajedničkim istraživanjem u kojemu svatko dobije svoj prostor za rad napravimo nešto čime ćemo svi biti zadovoljni, ali naravno - da se to ne raspadne na sto strana - treba malo redateljskim koncima to sve povezati. Moje mišljenje najvjerojatnije će se mijenjati, tek sam započela ovaj studij, no neka organizacija mi je svakako na umu. Polako, vidjet ćemo.

Sada već vjerujem da možeš reći ispunjava li studij tvoja očekivanja?

- Moram reći da ima dana kada sam razočarana, kada mi ništa ne ide od ruke i mislim da je cijeli svijet protiv mene, ali upornim radom i željom pokaže se suprotno. Malo je teško jer puno toga moramo sami. Ovo je studij, nekada zna biti veliki pritisak da sam sve napraviš. Naravno, uz mentorstvo profesora, ali opet je to tvoj projekt i sam moraš dati sve od sebe. Zadovoljna sam šansom male oluje. Rad s ljudima to i zahtijeva, ne možete utjecati na sve, ali ako si posložite prioritete i znate gdje ste, kako razmišljate i što sve možete, nebo vam ne može biti granica, svemir ni sve dalje od toga. Imam još puno za naučiti, ali zadovoljna sam sobom, a time i studijem.

Iza tebe je i prva režija - kolegama s klase iza tvoje (?!) režirala si završnu predstavu iz lutkarstva - ako sam dobro shvatila? Ako nisam - preskoči ovo pitanje.

- Može se reći da je ovo prva režija, ali prošli semestar sam isto režirala dvije etide - u jednoj sam samu sebe režirala, a u drugoj kolege s klase režije. Sada sam režirala diplomski ispit Lutkarstva Zdenke Šustić i uz to nam se pridružila Kristina Tokić sa svojim preddiplomskim ispitom iz Kostimografije. To je bio velik zalogaj. Prošli sam semestar pokušala s minimalizmom, a ovaj sam se, moglo bi se reći, malo zaigrala. Kako nas je snašla pandemija, sve nam se malo pomaknulo i profesori su neki imali problem dolaska preko granica, ubacila nam se gluma, ali na kraju se to sve riješilo i uspjeli smo. Sve je bilo super, ali trnovito. Mislim da smo svi nešto naučili iz procesa, a ja obožavam kada se uči.

Imaš li tremu - što i kako i kamo i zašto - kad pokupiš i tu drugu diplomu?

- Tremica? Uvijek je tu, ali znam ju zavarat i koncentrirati se na ovaj dan koji je tu i stvari koje su sada i ovdje, pa nekako bude bolje. Do diplome ima još dana, iskustava, istraživanja, učenja, sve u svoje vrijeme. Prije sam stalno imala neke velike planove, ali kako vrijeme prolazi, naučila sam da je sve moguće, najvažniji je udah i polako, jedno po jedno, živi, budi ispunjena, uživaj, prihvaćaj druge i sve oko sebe i sve što treba bit će.