Nigdje se nije kao u Velebitskom kanalu neka od planina Dinaridskog gorja toliko približila moru. To je možda i glavni razlog zbog kojega na Velebit, planinu dugu 140 i široku 30 km, već stoljećima dolaze ljudi iz raznih razloga i pobuda.

Prije su to radili zbog pašnjaka, njiva, zaklona od Mlečana, Osmanlija, gusara, vrućina, a danas ljude tamo dovodi istraživanje, posao, turizam, rekreacija i odmor. Pri čemu svi oni, na veselje svoje, imaju na raspolaganju svojevrsno igralište zaštićenog parka prirode, u sklopu kojega se nalaze i dva nacionalna parka - Sjeverni Velebit i Paklenica te strogi rezervat prirode - Hajdučki i Rožanski kukovi. No ipak je od svih cjelina, podijeljenih grubo na sjeverni, srednji, južni i jugoistočni Velebit, Nacionalni park Paklenica posebniji i originalniji. Prije svega poradi visine vrhova, širine njiva, dubine kanjona, izdašnosti vode, dimenzija stijena, biljnog i životinjskog svijeta te pristupnih cesta. Dakako, svake godine zbog svega navedenog suvremeni turisti u Paklenicu hrle na pasivno ili aktivno, odnosno individualno ili organizirano dokoličarenje. Pa se tako u ponudi bezbrojnih aktivnosti, na otprilike ljetni solsticij, već osamnaest godina zaredom tamo održava i bizarna trkačka utrka Velebit ultra trail. Njezin je organizator politički znatiželjan web-revolucionar koji kao takav u protuusluzi za novac natjecateljima nudi četiri po dužini i visini različite staze. Usto nudi i gratis neku vrstu romantičarske paleopartizanske transcendencije povezane s idejom svenarodnog trčanja po održavanim i dobro označenim planinarskim stazama velebitskih šuma i gora.

Dakle, najkraća od tih maštovitih staza ove je godine bila ona od sedam kilometara, a ostale su bile duge 15, 25 i 42 km. Na potonjoj Velebit maraton stazi, koja je startala u 7 sati na ulazu u NP Paklenica, osim nas trojice, prosječnih trailera, iz Osijeka, okupilo se još stotinjak dobrih hrvatskih i nekoliko još boljih talijanskih planinskih trkača, od kojih se svojim mini stasom i velikom reputacijom najviše isticala zvijezda sky i trail trčanja te pobjednica čuvenog Ultra trail du Mont Blanc i Lavaredo ultra traila - Francesca Canepa. Uglavnom, nakon što je utrka predstavljena kao prva neotkazana trail utrka u COVID-om okupiranoj Europi, trčali smo nekoliko kilometra kroz kanjon potoka Velike Paklenice te dalje strmo prema impozantnoj i nadaleko čuvenoj stijeni Anića kuka. Tu sam se, hvatajući zrak, prisjetio svih prijašnjih pristupa po tom uskom puteljku koji vodi do podnožja stijene "kuka", a zatim i penjanja po strmim liticama sastavljenih od ploča, pukotina, žljebova, ljuskica, prevjesa i "radijatora" toga, tristo pedeset metara visokog, najkvalitetnijeg vapnenačkog Big Walla u Europi. Naime, moja me je prijašnja zaluđenost planinama i penjanjem dovela do toga da sam bez previše borbe i ispraznog osjećaja ispunjenosti uspio svladati tomošnje legendarne smjerove poput Brida klina, Klina, Funkcije, Albatrosa, sa svim onim beskrajnim ponavljanjima smjerova koji su tome prethodili. E, da bih u jednome trenutku dokučio da su navedeni smjerovi moja mjera pa sam s tim šalabajzanjem prestao te sebi boravak u planinama produžio kroz trail trčanje i planinarenje. Tako lamentirajući nad izgubljenim dragocjenim vremenom već sam bio napustio kanjon te trčao preko lokacije Martinovo mirilo prema planinarskim skloništima Ivine vodice i Vlaški grad.

UZBRDICA I NIZBRDICA

Prvo je od ta dva planinska utočišta prosječno, ali ima šternu s ukusnom vodom, dok je drugo sklonište, zbog svoga smještaja i izgleda, izuzetno te uvršteno u kategoriju objekta od nacionalnog značenja. S njega nas je staza dalje vodila kratko i strmo uzbrdo prema sjeveru, da bi zatim nastavila blagim, ali dugim usponom po grebenu na najvišu točku Velebita - Vaganski vrh, na 1757 metra. Tu nas je dočekala olujna bura i dosta jaka kiša koja se oko vrha i na vrhu ledila. No, bez obzira na taj velebitski propuh, poslije Vaganskog vrha sve je postalo jednostavnije. Prije svega zato jer su tu završili svi značajniji usponi, kojih je do tada bilo kumulativno više od dvije tisuće metra, a zatim jer su sa svakim izgubljenim metrom visine vjetar i kiša slabjeli. Međutim, trebalo je još otrčati čitav put od najvišeg vrha Velebita dolje do mora. Nekima je ta beskrajna nizbrdica i potugravitacijska jurnjava, preko kamenja, klekovine, raznog korijenja i panjeva, kroz šume crnog i bora krivulja, bukve, hrasta medunca i bijelog graba, dobro sijela, a nekima i nije. Ali svi su s većim ili manjim naporom prošli izvor Marasovac, planinarsko sklonište Struge, Stražbenicu i Borisov dom u Paklenici. Kod kojega je svatko, bez obzira na to koliko jak i brz bio, malo zastao, popio vode i razmijenio ljubaznost s ondašnjom ekipom.

Inače, Borisovim domom trenutno upravlja i u njemu radi diskretna i društvena ekipa iz Zadra i Šibenika, što ga je iznova učinilo omiljenim ciljem i polazišnom točkom za većinu planinarskih tura u NP-u Paklenica. Od doma je uslijedilo desetak brzih kilometra po kanjonu potoka Velike Paklenice i po Starigradu do centra gdje je bio cilj. Većina natjecatelja je utrku završila uspješno u rasponu od četiri sata i četrdeset minuta za prvog, Talijana Roberta Mastrotta, do dvanaest i pol sati za posljednjeg. Sve u svemu, Velebit trail je bio odličan, a pod izlikom korone na trasi puta nije bilo okrepa i hrane (osim bunarske i vode iz potoka), te su trkači u tom smislu bili autonomni. Ta je činjenica cijeli događaj izdignula na višu osobnu razinu i jedina je šteta što organizator nije imao potencijal odraditi, kao prijašnjih godina, dužu i visinski težu utrku. No upravo iz toga razloga ostalo mi je svježine i snage za obilazak, s obitelji ili sam, nekih poznatih i nepoznatih lokacija južnog Velebita.

Nakon jednodnevnog odmora moji su me natjerali da idemo zajedno na Velebit te smo prvo obišli jedno od južnovelebitskih mirila, ono koje ide poviše Starigrada prema zaseoku Tomići. Tamo smo doznali da mirila označavaju pogrebna spomen-obilježja koja se nalaze samo na Velebitu, a nastajala su od 17. do 20. stoljeća. Naime, stanovnici bi južnog Velebita nakon smrti svojih ljudi nosili pokojnika od staništa u planini do udaljenih groblja uz more. Negdje na približno pola puta, nosači bi se odmarali na za to predviđenim mjestima i tako su nastajala mirila. Tlo na koje su trupla bila spuštena, označavala su dva kamena, tako da se jedan kamen postavljao uz glavu, a drugi uz noge pokojnika. Taj razmak je bio mjera odnosno mirilo. Za vrijeme dok je pokojnik bio na mirilima ili nedugo zatim, prostor između dva kamena mirila pokojnika se popločavao plosnatim kamenjem i na uzglavnom kamenu su se klesali plitki reljefi s geometrijskim, križnim i nedefiniranim motivima. Kako god, taj je kult prema pokojnicima bio važniji od groblja na kojemu je, prema tadašnjem vjerovanju, pokopan samo mrtvac bez duše. Te se zato tijelo u grobu nije obilazio niti se dolazilo na groblje, sve dok netko opet ne umre, ali su zato mjesto pijeteta i sastanka s mrtvima bila mirila.

Poslije mirila, a da bismo na neki način zaokružili velebitski krug, još smo se neko vrijeme klatili po kraju te lijeno otišli do rijeka Zrmanje i Krupe, gdje smo obišli najstariji pravoslavni manastir u Hrvatskoj - Krupu, zatim katedralu svete Stošije u Zadru, samostan benediktinki sv. Margarite u Pagu i na kraju senjsku katedralu Uznesenja Blažene Djevice Marije. U međuvremenu smo imali još po jednu turu u Velikoj i Maloj Paklenici. U Velikoj Paklenici djeca su se, motivirana obećanom nagradom, igrala penjača pokušavajući se odvojiti od tla u najtežem sportsko-penjačkom smjeru u Hrvatskoj, Maratoneti. Interesantno je da se, oko javnosti nepoznate, Maratonete svojevremeno dignula velika halabuka jer su radnici usred kanjona, po nalogu nadležnih, izbetonirali njezino podnožje radi postavljanja ventilacijskog uspuha tunela. Te je tako slučajno u javni prostor onomad ušlo pitanje betonizacije i općenito opsežno zadiranje ljudi u nacionalne i parkove prirode poradi infrastrukturnih radova i ostvarivanja dobiti.

O tome sam, kao i o drugim tamošnjim temama, na svojoj usamljeničkoj i posljednjoj lipanjskoj turi po Velebitu, na Svetom brdu, razgovarao s negdašnjim ravnateljem NP-a Paklenica, pomoćnikom ministra i državnim tajnikom, a sada nositeljem kolegija Zaštita prirode, Upravljanje zaštićenim područjima Sveučilište u Zadru, izv. prof. dr. sc. Zoranom Šikićem. On mi je na početku kazao sljedeće: "Velebit je kultna i mitska hrvatska planina, ‘sveta gora‘, simbol nacionalnog identiteta. Velebit je i perjanica hrvatskih zaštićenih područja prirode, UNESCO-ov rezervat biosfere i u cijelosti je dio ekološke mreže EU Natura 2000, a NP Paklenica je najjači izražaj Velebita te uz NP Plitvička jezera najstariji nacionalni park u Hrvatskoj, još od 1949. Sve navedeno jasno upućuje na to da se radi o području od globalnog značaja."

Bilo kako god, moj sugovornik je nastavio: "Upravljanje nacionalnim i parkovima prirode, pa tako i s NP-om Paklenica, poseban je izazov koji traži potrebna znanja i vještine, poznavanje načela i procesa upravljanja takvim područjima, te poznavanje dobrih, ali i loših svjetskih praksi. Ako sve to ‘dobijemo‘ te dodamo još malo ‘emocija/osjećaja‘, vrlo blizu smo tzv. goodgovernance. Takvo upravljanje parkom Paklenica jedino je onda s autoritetom, što istodobno znači i da je interdisciplinarno, participatorno i transparentno. Slikovito kazano, ono mora biti pozicionirano vrlo blizu nacionalnih interesa, ali ne i predaleko od lokalnih jer ako lokalna zajednica nema benefite od parka, neće park u cijelosti ni prihvatiti! Općenito mislim da je NP Paklenica primjer dobre prakse i šire od hrvatskih okvira."

U našem daljnjem razgovoru, negdje kod napuštenog betonskog objekta, a poslije hladnoga izvora pitke vode na Malom Libinju, moj mi je sugovornik nastavio opušteno pričati: "Zaštita Paklenice kao nacionalnog parka osnovni je cilj upravljanja, a takva kategorija zaštite nosi i obvezu uspostave organiziranog (ne stihijskog!) sustava posjećivanja. Sustav posjećivanja nije direktno turizam, već pomaže razvoju turizma na rubnim područjima parka, tzv. buffer zona, lokalnoj zajednici.

Sustav posjećivanja uspostavlja se izdvajanjem zone rekreacije i posjećivanja. S druge strane, nužno je također izdvojiti zone divljine koje su jezgra očuvanja područja. Sustav posjećivanja podrazumijeva infrastrukturno otvaranje parka, ali u tome treba imati mjeru u svakom pogledu. Svojedobno radeći na prostornom planu i planu upravljanja NP-om Paklenica zalagao sam se za dvije kraće ulazne prometnice do ulaza u Veliku i Malu Paklenicu, dvije bočne planinske prometnice, ali do maksimalno 1000 m/nv (V. Rujno i V. Libinje) te pristupnu cestu parku sa sjeverne ličke strane i s autoceste od Zagreba prema moru, također do iste visine."

Prema Šikiću, svakako najveća infrastrukturna dilema NP-a Paklenica je eventualno “spuštanje” ceste odvojkom s ceste za V. Rujno, u središnji dio parka, do planinarskog doma. Šikić tvrdi da navedeni sustav prometnica inače daje doprinos posjećivanju parka, sigurnosti posjetitelja, ali i zaštiti i nadzoru područja, što je zapravo ključno. “Ako nadzorna/rendžerska služba nije učinkovita, navedene ceste često generiraju devastaciju područja, a ne održivi razvoj i napredak.

U konkretnom slučaju NP-a Paklenica, za sada samo dvije kratke ulazne prometnice u Veliku i Malu Paklenicu zbog uređene posjetiteljske infrastrukture te uspostavljenog i učinkovitog nadzora generiraju napredak i razvoj dok se za ostale, bočne i sjevernu prometnicu, nažalost, to ne može u cijelosti tvrditi. Dok god je tako, nije ni vrijeme za uređenje spomenute i planirane prometnice u središnji dio Paklenice. Osobno se veselim trenutku kad ćemo biti u toj fazi jer to znači potpuno i uspješno zatvaranje ciklusa upravljanja parkom”, zaključuje profesor Šikić, jedan od ponajboljih poznavatelja južnog Velebita.