Za Anat je glazba sve što ima. Kako nikada nije uspjela dosegnuti očeve glazbene standarde, polaže nade u dijete koje će tek roditi. Kad se dijete rodi gluho, ona koristi ekstremne mjere kako bi osigurala da njezin sin postane skladatelj kojeg je njezin otac oduvijek želio. Naime, Anat zamijeni dijete u bolnici. Godinama kasnije, njezin sin Idan talentirani je klavijaturist, ali kako on odrasta i suočava se s djedom, Anat se napokon mora založiti za svog sina. Sve do trenutka kada Idan treba upisati glazbenu akademiju, kada stvari počnu izmicati kontroli.

"Bog klavira" debitantski je igrani film Itaya Tala, kojemu je očigledni uzor Michael Haneke, što je vidljivo u svakoj pori ovog pomalo sporog, ali u konačnici zanimljivog filma, koji je meditativna grčka tragedija u povojima s daškom trilera. Roditelji i njihova očekivanja, nepresušna je tema umjetnosti još od helenizma, a upravo na tim načelima i jest sva sudbina ovog filma koji u cijelosti leži na plećima glavne glumice Naama Preis. Naime, od kada se rodi njezino dijete, koje vrlo brzo zamijeni u rodilištu, kamera neprestano prati Anat, čije dvojbe, strahove i povremene izljeve radosti pratimo na njezinu gotovo pa bezizražajnom licu. Postoji jedna scena, kada otac, Idanov djed, upravo ustoličen kao ravnatelj prestižne glazbene akademije, na obiteljskom ručku posjedne 12-godišnjeg unuka za klavir i prezentira mu svoje djelo koje je napisao kada je bio istih godina kao on. Ono što slijedi u tih nekoliko minuta čisti je horor ljudskih emocija u kojemu sve tri generacije, bez obzira na to bile one krvno vezane ili ne, odigravaju svoju zastrašujuću rolu u igri zvanoj opstanak ili nadmoć. Nažalost, "Bog klavira" mogao je biti i puno ekonomičnije ostvarenje, jer film koji traje 80 minuta puno vremena troši na nebitne scene, a opet, s druge strane, očekuje od nas gledatelja da većinu radnje pročitamo između redaka. Takvi su filmovi ili remek-djela ili, kao u slučaju "Boga klavira", pretenciozne polupromašene drame.