Prošlo je već pola 2020. godine. Idealno vrijeme da se osvrnemo i rezimiramo najbolja glazbena izdanja koja su nas razveselila tijekom godine. Nije baš neka godina za sada, ali još uvijek stigne biti bolje. No, ne želeći se ponavljati, odnosno pisati vam o odličnim albumima, a koje smo na stranicama TV Obzora hvalili posljednjih šest mjeseci, poput, recimo, “Fetch the Bolt Cutters” Fione Apple, “RTJ4” Run the Jewelsa, “Heaven to a Tortured Mind” Yvesa Tumora ili pak “The New Abnormal” The Strokesa, zavirili smo u vlastitu fonoteku i iskopali osam vrhunskih izdanja koja su objavljena ove godine, a za koja smatramo da ih ne treba nikako propustiti. Stoga, kada se počnete spremati za svoj godišnji odmor, osim kreditne kartice, kreme za sunčanje, maske, toplomjera, zdravstvene iskaznice, cjepiva i sunčanih naočala, a za svaki slučaj ponesite i zimsku jaknu, zlu ne trebalo, nikako ne smijete zaboraviti ni svoj uređaj preko kojega ćete slušati glazbu, jer kako drukčije ispunjavati tišinu dugih ljetnih dana nego slušajući glazbu. Naravno, mogli smo izabrati očite favorite glazbene kritike, poput Perfume Geniusa ili Mosesa Sumneya, no naš odabir glazbe oduvijek je bio pomalo bizaran, pa smo i ovaj put odlučili nastaviti u istom tonu.

Epsko i sonično putovanje na koje će vas odsvesti Belgijci predvođeni multiinstrumentalistom Guillaumeom Cazaletom i saksofonistom Jean-Jacquesom Duerinckxom teško je usporediti s bilo kojim albumom s kojim sam se imao prilike susresti tijekom godine. U puna dva sata “Éons” Neptunian Maximalism povezuju teške tribalne ritmove s meditativnim drone trenutcima dok u svojevrsnom free-jazz ludilu isporučuje konceptualnu ideju probocena- postljudskog svijeta u kojemu vladaju superinteligenti slonovi. Zamislimo li raspojasane Sunn O))) koji obrađuju Johna Coltranea, još uvijek nismo ni blizu atmosfere koju stvaraju Neptunian Maximalism.

Borba koju mladi bendovi nakon objavljivanja odličnog debija uglavnom vode unutar zajednice jest dvojba kojim putem krenuti dalje. Cubicolor, srećom, nisu dobili veliku pozornost kritike, iako se ona koja se bavila prvijencem “Brainsugar” uglavnom rasipala hvalospjevima. Amsterdamski trio, producenti Ariaan Olieroock i Peter Kriek te britanski pjevač i tekstopisac Tim Digby-Bell, odgovorio je trijumfom od albuma na kojemu njeguje estetiku velikana u žanru Foura Teta, Moderata ili pak Bonoboa, ali ne odustaje od svojih zamisli, koje će vas, siguran sam u to, raplesati bez obzira na to gdje bili. U noćnom klubu (što će ovoga ljeta biti malo teže) ili u vlastitom dnevnom boravku, u koji će nas uskoro zatočiti.

Etiopski jazz. I jedan od njegovih velikana, kojemu tepaju da je kum žanra ethio-jazz, Mulatu Astatke (svakako proučite i ostale majstore poput Getatchewa Mekurija, Alemayehua Eshetea ili Mahmouda Ahmeda), privući će vam pozornost bez obzira na to koji njegov album uzeli za početak vašeg druženje. “Yekatit: Ethio Jazz” i “Mulatu Of Ethiopia” očiti su izbori, no nećete pogriješiti ni ako se odlučite za novi album “To Know Without Knowing”, koji je Astatke snimio s australskim oktetom Black Jesus Experience. Svatovske pjesme, politički obojeni rap i interkontinetalna fuzija koja se sluša s lakoćom samo su djelići prekrasno obojene slagalice kojoj je teško odoljeti.

Uvijek me oduševe algoritmi glazbenih platformi koji vas u trenu mogu prebaciti iz svijeta tradicionalne glazbe neke južnoameričke države u produkcijski moderna bespuća synthpopa ili pak reggaeton. Možda se ne mogu sjetiti što sam prvo slušao kada sam krenuo na to putovanje, no na njemu sam upoznao pjevačicu imenom Lido Pimineta. Na kraju se pokazalo kako dotična živi i radi u Kanadi, no utjecaji glazbenih ideja koje povlači iz rodne Kolumbije očiti su u svakom trenu njezina trećeg albuma “Miss Colombia”, koji je apsolutni pogodak kada je riječ o modernoj produkciji. A kada u goste dovede Sexteto Tabala u “Quiero Que Me Salves”, stvari izmaknu kontroli.

Freddie Gibbs, čije albume snimljene u suradnji s Madlibom “Piñata” i “Bandana” obožavam, ovaj put udružio je snage s drugim velikanom u žanru The Alchemistom te su zajedničkim snagama odlučili ispričati nam priču o antiherojima prošlosti poput Franka Lucasa i Bumpyja Johnsona, gangstera iz Harlema koji su se obogatili prodajući drogu. “Alfredo” u svojih samo 35 minuta uspijeva biti konzistentan i bezobrazno stereotipan, nudeći nam na pladnju priče koje u današnjem politički korektnom svijetu nisu svakodnevica. Freddie Gibbs i Daniel Alan Maman spoj je koji već drugo izdanje, zajedno su snimili i album “Fetti”, uspijeva pokazati što se dogodi kada dva glazbenika uspiju zatomiti vlastita ega.

Laslo Antal i Lidija Andonov uspjeli su u pjesmi “Negde Neko” dokazati kako se može snimiti melankolična pjesma o nostalgiji za domom a da pritom ne zvuči kao barsko urlikanje uz krvave ruke. Osnovani su još davne 2008. godine u Beogradu, no tek nakon preseljenja u Berlin objavljuju svoj prvi LP, “Everytime” dvije godine poslije. “Trust” je prepun jednostavnih melodija, obojenih elektroničkim zvukom koji poseže u svijet Propagande, Depeche Modea i drugih velikana mračnog electropopa iz 80-ih koje nenametljivo traže vašu pozornost, a kada ju napokon uspiju dobiti, nagradit će vas meditativnim albumom u kojemu se topli melankolični vokal Andonove savršeno slaže s Antalovim producentskim idejama.

Na prvu niste sigurni gdje se nalazite, jer Rina Sawayama - rođena u Japanu, odrasla u Londonu - u svojim pjesmama nema granica koje volimo postavljati kada je riječ o glazbenim crossoverima, nego u jednoj sekundi svojih majstorski složenih pjesma, a za koje je jednako zaslužan i producent Clarence Clarity, prizove Evanescence te za nekoliko trenutaka oživi Christinu Aguileru s albuma “Stripped” i na kraju sve začini sirovom snagom vlastitih ideja koje zvuče kao melting pot moderne šarene R’n’B produkcije s glazbenim vrhuncima prvog desetljeća 21. stoljeća. Gotovo bezgrješan pop-album koji zaslužuje svu pozornost koju dobiva od medija buduće heroine britanske, ali i svjetske glazbene scene.

I za kraj još jedno ugodno iznenađenje koje dolazi iz Australije, preciznije, iz Melbournea. Isprva samostalni projekt multiinstrumentalista Nicka Van Bakela, Bananagun je danas kvintet u kojemu su mu se pridružili Jimi Gregg, Jack Crook, Charlotte Tobin i Josh Dans, svi odreda ljubitelji repetativnih afrobeatova Fele Kutija, vrckastih ideja brazilskih genijalaca Os Mutantes i psihodeličnih vrhunaca kalifornijskih bendova 60-ih. Pridodate li tomu dašak gitarskih dionica Johna Squirea, koje se probijaju u kaleidoskopskom raspašoju dobrih, ali ne uvijek i pogođenih glazbenih ideja, rezultat svega je feelgood album imena “The True Story of Bananagun”, koji morate poslušati da biste se uvjerili u njegovu povremenu samodopadnost.