Pod krošnjama kestena u parku Prehrambeno-tehnološkog fakulteta postavio je redatelj Dražen Ferenčina Čehovljev Višnjik, i to kao jednu od tri dramske premijere jubilarnog, 20. osječkog ljeta kulture. Predstava je to koju su mnogi željno čekali i od koje su mnogi puno očekivali. Prije svega glumci, i to dvaju ansambala - većinskog HNK-a u Osijeku te četvero/petero glumaca zagrebačkog GDK-a Gavella, s kojim Osječani ovu predstavu rade u koprodukciji. Premijeru su nestrpljivo čekali i Slavonci, željni teatra, posebice onog u toplim ljetnim večerima u predivnom (i akustičnom) ambijentu dvorišta u Tvrđi u kojem su odigrane mnoge ambijentalne izvedbe.

Organizatori su se pridržavali epidemioloških mjera i preporuka, postavivši u gledalištu stolce na propisanoj i sigurnoj udaljenosti, no gledatelji su ‘uredovali‘ po svom i pomicali sjedalice bliže pozornici i primičući se jedni drugima. I to je jedan od dokaza da im je teatar nedostajao, posebice ovakav koji se zbog okruženja i aktualnosti nije ni doživljavao kao posjet teatru, nego kao da su svi sjedili u nekom prostranom salonu raskošnoga imanja.


I dobro je da su taj povratnički ciklus otvorili rado u Osijeku viđenim redateljem Ferenčinom, koji se odlučio predstaviti svojim najdražim komadom najdražega autora, u dramaturškoj prilagodbi Dubravka Mihanovića. Dobar je to i mudar potez, jer ovaj komad sigurno nije mrzak ni glumcima, što se vidjelo na njihovoj angažiranosti, a ona je kod gotovo svih bila poprilična, potvrdivši stvaralačku energiju i vitalnost ovoga komada. Upravo to prikriveno (vrlo športski i korektno) ‘nadmetanje‘ urodilo je odličnom energijom i sinergijom, uz razvidno međusobno uvažavanje svih glumaca. Malodušno bi bilo reći da ne bi bilo šteta da ova koprodukcija nije zaživjela.


Uzimajući u obzir raznolikosti i specifičnosti svakoga glumca pojedinačno, koji još k tomu ovaj put dolaze iz dvaju različitih ansambala (što se možda upravo pokazalo adutom), izvedba je ovo koja će sigurno osvojiti većinu gledatelja, posebice ova ambijentalna. Razlog su već spomenuti odličan Čehovljev komad koji - kako je to naglasio sam redatelj - nije mogao doći u boljem trenutku, ali i doista razigran i uigran ansambl, koji je opravdao povjerenje organizatora OLJK-a, redatelja i publike.

Ivan Ćaćić i Sandra Lončarić najsnažnije su obilježili ovu predstavu, srčano oblikujući svoje uloge, kao i Davor Panić.

Mladi je Ćaćić već izgradio prepoznatljiv, a uvijek iznova originalan glumački rukopis, a njegov je Lopahin magnetski privlači svojom maštovitošću, duhovitošću, entuzijazmom i propulzivnošću. Poput melema je svakoj podjeli.

Ništa manje dojmljiva nije bila ni Sandra Lončarić, koja svoj lik Ljubov Andrejevne portretira suptilno, osobito dok progovara o svojoj bolnoj prošlosti i njezinim posljedicama u sadašnjosti, nastojeći izbjeći patetičnost, i uspijeva. I sama je Sandra rekla da joj je ovo dugo željena uloga, a tako je i zračila - sigurno i zadovoljno. U trenutku glumačke i životne zrelosti ova joj je uloga došla kao zaslužena nagrada.


U Panićevoj spretnoj interpretaciji lakaj Firs bio je neodoljivo šarmantan, što je publika znala nagraditi, pritom imajući na umu sjajan glumački životopis ovoga osebujnoga i samozatajnoga scenskoga maga.

Gavellina akvizicija, inače rođena Požežanka Antonija Stanišić Šperanda, svakako je bila među upečatljivijim interpretima ovog uprizorenja Višnjika, u kojem je imala vrlo različite zadatke, pa čak i mađioničarske scene (kojima je itekako zabavila publiku i za koje joj je asistent bio Domagoj Ivanković). Najmlađa Antonia je ona Mrkonjić, u ulozi grofičine kćeri Anje, kojoj treba čestitati ako ni zbog čega drugog, a ono zbog čak tri premijere u manje od mjesec dana (uz ovu, tu su i Kolo HNK-a u Osijeku sredinom lipnja te Mali vitez Kiho i štitonoša Sancho Dječjeg kazališta pet dana prije, 1. srpnja). Uspjela je ostati zamijećena, kao i nešto starija Antonija Pintarić, čija je sobarica Dunjača mnoge ugodno iznenadila, što ne znači da od Antonije ne očekujemo, nego da je doista dala više nego inače i bila lijep kotačić ovog fino uštimanoga stroja.

S lakoćom se uklopila i mlada Anja Đurinović Rakočević, koja je tumačila lik Varje, grofičine pokćerke. Zadovoljan ulogom bio je i Miroslav Čabraja, kao Leonid Andrejevič, dajući mu finu dozu suptilnog humora (baš kao i njegov kolega Panić svom nagluhom lakaju). Sveprisutan, a tako nekako neprimjetan (nipošto angažiranošću) bio je i mladi sluga Jaša, kojega je interpretirao sve zreliji i iz uloge u ulogu sigurniji Aljoša Čepl. Zrelosti ne nedostaje Dušku Modriniću (koji je također među onima koji su bili i u podjeli Schnitzlerova Kola - uz Čepla i Antoniju Pintarić), šarmiravši publiku likom dekintiranoga vlastelina Piščika. Enesa Vejzovića nemamo priliku često gledati na sceni u našem gradu, pa je bilo pravo osvježenje kako je iznio lik blagajnika Epihodova. Posljednji, no ne najmanje bitan, štoviše odličan, bio je Ivan Grčić kao vječni student Trofimov.



"Napetost vremena kojemu svjedočimo po mnogočemu je bliska napetosti Višnjika" - zapisao je dramaturg Dubravko Mihanović, sjajno podcrtavajući sve argumente po kojima je ovo vrlo uspjela predstava i kojoj želimo dug i plodonosan život na osječkoj i zagrebačkoj, ali i drugim pozornicama.