O čemu pisati na dan izborne šutnje, nego upravo o izbornoj šutnji i njezinu smislu u potpuno novom (digitalnom) vremenu od onoga kada su izborni zakoni u Hrvatskoj doneseni. Ukratko, danas prevladava mišljenje da je izborna šutnja potpuno “besmislen propis” koji je teško kontrolirati, i za koji nema sankcija.

Zato ne treba mnogo mudrovati, jer i bivši predsjednik Vrhovnog suda Ivica Crnić o tome je kazao: “Veliko je pitanje ima li izborna šutnja uopće svrhu. Birači su mjesecima i prije raspisivanja izbora izloženi nasrtaju stranačkih poruka i uistinu, hoće li dan prije izbora, ili 43 sata prije toga biti pošteđeni toga kako bismo u miru razmislili, nije od presudnoga značaja, odnosno, ne znači ništa. Ne vidim da nam je predizborna šutnja uopće potrebna kao institut”, izjavio je Crnić. I početkom ove godine, uoči drugog kruga predsjedničkih izbora, o tom zastarjelom, nepoštivanom i neprovedivom zakonu progovorila je i sama potpredsjednica Državnog izbornog povjerenstva Vesna Fabijančić Križanić, rekavši: “Zakon o izboru predsjednika RH zakon je iz 1992. godine, kada je kontrola izborne šutnje bila daleko lakša – društvenih mreža nije bilo, nije bilo mobilnih uređaja, SMS-ova. Dakle, što se tiče samog instituta izborne šutnje možemo raspravljati je li on suvisao i potreban. I u prvom krugu razgovarali smo o tome da smo u prijedlogu jedinstvenog izbornog zakona predložili da izborne šutnje nema – ali ona je tu, i moramo je se držati. Smisao izborne šutnje išao je u smjeru da birači, uvjetno rečeno, sjednu sami sa sobom, u miru promisle, da ne budu bombardirani izbornim programima i kandidatima”, očitovala se Križanić također o jednom od spornih razloga izborne šutnje, a to je “razmišljanje u miru”.

Inače, izborna je šutnja “razdoblje u kojem je zabranjena svaka izborna promidžba, objavljivanje procjena izbornih rezultata, kao i objavljivanje neslužbenih rezultata izbora, objavljivanje fotografija u sredstvima javnog informiranja, izjava i intervjua nositelja lista, odnosno kandidata te navođenje njihovih izjava, ili pisanih djela”. Dakako, navedeno se uglavnom odnosi na medije, najviše tiskane, dok u isto vrijeme u nas sa svih strana, s velikih plakata “bulje” političari i “dreče” o svojim obećanjima. Nelogičnosti je još. Ipak, među demokratski zrelim zemljama ima i onih koje imaju pravilo izborne šutnje, i onih koje ga nemaju i prema tome ni Hrvatska nije iznimka.

Na kraju još jedan bitan paradoks. Naime, zabrana političke kampanje uoči izbora ograničavanje je slobode izražavanja. Zbog toga se ona smatra neustavnom u mnogim zapadnim demokracijama.