Magazin
GORDI ALBION IMA PLAN

Što dalje od Europe, makar postali novim Australcima
Objavljeno 4. srpnja, 2020.

Kada je britanski premijer Boris Johnson ovih dana izjavio da, ako ne uspiju pregovori s Europskom unijom o budućim odnosima nakon Brexita, Ujedinjeno Kraljevstvo može mirno nastaviti funkcionirati poput Australije, nitko nije bio iznenađen tolikom razinom političke vizije i strateškog razmišljanja, odnosno luzerskom retorikom koja opet stiže iz Londona.


Dakle, Britanija nema ništa protiv da Europi, ako je baš potrebno, bude nešto poput udaljene Australije. Da podsjetimo između Londona i Sidneyja je čak 17.000 kilometara. Ova želja da se svojim prvim susjedima nekim čarobnjačkim trikom bude mentalno što dalje, pa makar i neka nova Australija, svjedoči o dubokoj iracionalnosti ideje Brexita koju su, da podsjetimo, Britanci svesrdno poduprli na referendumu održanom prije daleke četiri godine. Iako je Ujedinjenom Kraljevstvu njezin matični kontinent praktički pred nosom, a Europska unija prirodni politički zavičaj i daleko najprivlačnije tržište, mudrijaši s Otoka, koji bi posebnim Kontinentom željeli biti, poželjeli su živjeti u usporednoj virtualnoj stvarnosti.

EDIP I BRITANCI

Psihoanaličari će imati pune ruke posla kako bi objasnili što je to nagnalo Engleze i ostale da preko noći postanu neki novi Australci. Otkuda taj eskapizam? Šteta što ludi šibensko-kninski psihijatar Jovan Rašković koji je svojedobno s Radovanom Karadžićem alias dr. Draganom Davidom Dabićem bio rado viđen gost na The Tavistock Institute of Human Relations u Londonu nije živ pa da progovori kojem psihološkom tipu pripadaju Britanci, edipalnom, kastrativnom ili rektalnom? Naime, upravo na taj način je miljenik beogradske čaršije Jovan Rašković obrazlagao razlike u karakternim osobinama Srba, Hrvata i Muslimana. Ako smo dobro razumjeli bradatog kninskog zloduha i pošandrcalog srbijanskog akademika Raškovića, edipalni karakter je Srbima priskrbio komfornu i sigurnu poziciju Herrenvolka, rase gospodara, onih koji su rođeni da upravljaju tobože kastrativnim Hrvatima i navodno rektalnim Muslimanima. Raškovićeva teorija izrečena u eseju "O edipalnom, kastrativnom i rektalnom karakteru" mogla bi biti jako zanimljiva i u opisivanju stanja svijesti među Britancima nakon što je na Otoku prevladala ideja izlaska iz članstva u Europskoj uniji.


Naime, kako smo mogli čuti tijekom brexitske kampanje, ali i u onoj pijanoj noći formalnog odcjepljenja od Europske unije 31. siječnja ove godine Britanci sada ponovno imaju šansu povratiti izgubljenu globalnu moć odnosno izgraditi "carstvo u kome sunce nikada ne zalazi". Ono što je najvažnije, Ujedinjeno Kraljevstvo sada kada je samo i otreslo se Rumunjske, Bugarske ili Litve (o Hrvatskoj da i ne govorimo!) može ponovno postati sila neviđena, pa i Herrenvolk u međunarodnim odnosima. Zapravo, kapaciteti Velike Britanije su gotovo neograničeni. Blok bivših kolonijalnih podložnika zvani Commonwealth sa čak 54 zemalja članica (to je četvrtina ukupnog broja država na kugli Zemaljskoj!) predstavlja veliki gospodarski potencijal, misli Johnson i ubacuje brojke u aplikaciju kalkulatora na svom pametnom telefonu. Kada se u maticu počnu vraćati Hongkonžani, razočarani preciznim boksačkim udarcem među oči u režiji vlade u Pekingu, naročito oni koji posjeduju kapital i burzovna znanja, London dobiva vrijednu demografsku i financijsku injekciju. Važno je samo razmišljati na australski način! Onda su ti Novi Zeland, Zapadna Samoa, Kiribati, Vanuatu i udaljeni Pitcairn, na kome žive potomci pobune na brodu "Bounty", mentalno vrlo bliski.


Zašto je Britancima uzor baš Australija? Mnogi se pitaju. Iako ta udaljena zemlja Britancima i nije tako nepoznata, tisuće njih odu tamo na godišnji odmor fotografirati čudnovate tobolčare ili tasmanijskog vraga (vrsta sisavca) pa se odatle više nikada ne vrate, Australija još uvijek ostavlja dojam nekakve nedođije. Posrijedi je adresa što se najbolje može opisati riječima što se, istina, kose s drugom Božjom zapovijedi iz Mojsijeva Dekaloga, a to je "Bogu iza nogu". Najbolji je to prijevod engleskog naziva "Down Under". Australija nije samo kutak u kome živi najviše zmija otrovnica po glavi stanovnika ili zavičaj bivših kriminalaca, to je doslovce zemlja na kraju svijeta. Dakle, ako želiš barem mentalno pobjeći od Europe što dalje, posve je logično da biraš Australiju. Sjetimo se samo hrvatske političke emigracije iz vremena komunizma koja je kao svoje utočište birala baš taj udaljeni otok na koji nije mogla svoju smrdljivu šapu staviti čak ni zloglasna Udba. Već naziv ovog kontinenta na latinskom "Terra australis incognita" (nepoznata južna zemlja) koji je, što je vrlo zanimljivo, nastao kao plod spekulativnog razmišljanja grčkog filozofa Aristotela daleko prije nego što su ga Europljani pronašli, aludira na nešto krajnje zabačeno. Drugim riječima, radije ćemo biti Australija ili Tunguzija nego priznati da smo Europljani. Posrijedi je bodulski mentalitet koji nije nepoznat čak ni u hrvatskim razmjerima. Dovoljno je na rivi u Kaštel Kambelovcu poslušati samo tri vica o škrtim Bračanima kako bi se shvatilo da su ti otočani skroz zeznuti!
BODULSKI KOMPLEKS

Pozivati se na imidž nove Australije (kada jednom Škotska i Sjeverna Irska napuste Ujedinjeno Kraljevstvo, federacija dviju republika Engleske i Velsa mogla bi i formalno ponijeti ime Nove Australije!), to znači svima dati do znanja da želiš ostati otok, odnosno biti izoliran od ostatka svijeta. Naime, u korijenu te riječi krije se upravo otok (isola). Tko zna, s obzirom na duboku bodulsku ukorijenjenost među Englezima možda se povijesna Atlantida nalazila upravo na britanskom otoku.

Kada razmišljamo o našim bivšim europskim prijateljima Britancima, čije mjesto u zajednici uljuđenih naroda još uvijek slobodno za njihov potencijalni povratak jednoga dana, na pamet nam pada roman intrigantnog francuskog pisca Michela Houellebecqa "Mogućnost otoka" ("La possibilité d‘une île") u kome dotični autor spekulira na temu Übermensha. Jer, zbilja, ako želiš biti Raškovićev Herrenvolk, tada ti je samo nebo granica! Klonirani novočovjek budućnosti (néo-humains), uvelike bolji od vulgarnog originala, možda bi mogao nastati upravo u idealnim uvjetima vazda izoliranih britanskih otoka. Prilika je to da Englezi održe lekciju zaostalim primitivcima iz Europske unije kako se sam i odvažan može više i bolje!


Piše: Draško CELING
Najčitanije iz rubrike
DanasTjedan danaMjesec dana
1

USUSRET SEZONI EVENATA: GORAN ŠIMIĆ, PODUZETNIK - NJEGOVA PRIČA

Ja sam dijete Slavonije, tamo sam naučio većinu toga što znam i radim

2

KAMPANJA - ZAVRŠNI KRUG

Mate Mijić: Velika dosada
koja srećom kratko traje

3

HRVATSKE POETSKE PERSPEKTIVE: IVANA LULIĆ, O SEBI I SVOJOJ KNJIZI PJESAMA..

U danu uvijek pronađem vremena da stanem, da se isključim i osjetim