Ili vam je urnebesan ili uvredljiv, kod Willa Ferrella nema sredine. A takav je i Eurovision Song Contest: The Story of Fire Saga. U svakom filmu s njim, a pregledavajući filmografiju na IMDB-u izgleda da sam propustio možda samo pokoji, postoji jedna scena, kada film jednostavno krene prema suludom, glupom i uvredljivom. Primjerice u Voditelj uzvraća udarac, to bi bila scena obračuna TV voditelja, u Starsky & Hutch to je scena u zatvoru, a u Kući sreće trenutak s odrezanim prstom. U tim trenucima ili vam se želudac počne okretati od bedastoće i neugodnosti, ili, poput mene, odlučite zajahati taj val i smijati se do iznemoglosti. Eurovision Song Contest: The Story of Fire Saga prepun je takvih trenutaka, uvredljivih za puritance koji nam vole nabijati političku korektnost na nos. Jer od prvog trenutka kada krene šala kako su svi Islanđani braća i sestre, scenaristi ne odustaju od nje, nego ju forsiraju do iznemoglosti, sve do kraja filma.

Film počinje scenom u kojoj se prijatelji na Islandu okupljaju gledajući Euroviziju 1974. godine. Svi su pred televizorom, osim malog Larsa, koji ne može prežaliti smrt majke. No, kada se na ekranu pojavi Abba, dijete kao hipnotizirano dolaze pred televizor i počinje plesati. Otac ga prekori, njegovi prijatelji mu se smiju, kada će dijete na čistom engleskom "Jednog dana ja ću pobijediti na Euroviziji". Kamera prelazi na malu Sigrit koja ne prestaje plesati, a njezin otac će: "Pa ona ne zna još niti govoriti". Nekih pedeset godina kasnije Lars i Sigrit još uvijek sanjaju o svome nastupu na Euroviziji, a kada se dogodi nesreća u kojoj nastradaju svi islandski glazbenici otvara im se prilika za ostvarenjem sna. Svaka scena u filmu je pretjerana, posebice one s Danom Stevensom koji je savršeno ljigav kao ruski natjecatelj Alexander Lemtov, no duh natjecanja, bar onaj koji mi imamo prilike vidjeti s ove strane malog ekrana, savršeno je pogođen. Film koji će vas bezbroj puta uvrijediti, ali i nasmijati do suza.