Prije nekoliko dana jedan je portal objavio kratak tekst, nepotpisan, pod naslovom “Neviđena izjava Alemke Markotić. Je li to ona zbilja optužila oporbu za eksploziju zaraze?” podsmjehujući se riječima šefice zagrebačke Zarazne kako je politizacija rada Nacionalnog stožera vjerojatno posljedica predizborne kampanje i da je moguće da je upravo to jedan od razloga aktualnog povećanja broja zaraženih. I doista, na prvi pogled, kada se izjava dr. Markotić prezentira na tako manipulativan način, ona može zazvučati u najmanju ruku neobično. No, ako se podrobnije analizira teza koju je, jer tako i inače komunicira, posve otvoreno iznijela, onda se u njoj može pronaći prilično čvrsta utemeljenost, kojom je zapravo branila svoj rad od početka krize, a koji danas želi kompromitirati tko god stigne u tradicionalno pljuvačkom izbornom ambijentu, ovaj put dodatno ojačanom snažnim utjecajem raznih populista bez pravog sadržaja.

Naime, nesporna je činjenica da je Hrvatska jedna od zemalja koje su se najbolje nosile i sa zdravstvenim i s epidemiološkim aspektom krize, odabirom termina donošenja i provođenja mjera za obuzdavanje širenja virusa, a jednako tako u potezima države radi ograničavanja ekonomskih posljedica. Tko to neće ili ne želi priznati, jednostavno sam sebe diskvalificira iz ikakve ozbiljne rasprave. Pri tomu je, naravno, bilo i pogrešaka, poput dopuštanja procesije na jednom dalmatinskom otoku ili kratkotrajne zabrane rada trgovačkih centara nedjeljom, ali ukupni rezultat apsolutno je neosporan i bez ikakvih posljedica za zdravlje i sigurnost građana. Na temelju tog rezultata, u godini koja je ionako izborna, i s mogućnošću da na jesen svjedočimo drugom valu epidemije, Vlada je odlučila izići na izbore u srpnju, što je posve legitiman čin, kakav bi napravile sve vlade ovoga svijeta u istoj situaciji. Imajući to u vidu, došlo je do određenih pokušaja dodatnog populariziranja članova Nacionalnog stožera posve nepotrebnim, trivijalnim medijskim sadržajem, premda bi se oni boljeg pamćenja lako prisjetili kako su u tome, u biti za vlastite, a ne provladine interese, daleko više prednjačili neki portali i tabloidi nego neki PR stroj s Markova trga.

Svi dobroga pamćenja sjetit će se i kritika mjera zatvaranja i zahtjeva za otvaranje mnogo prije nego što ih je Nacionalni stožer donio, ali i rezultata anketa koji su vladajućima u tim trenutcima donijeli vodeća mjesta i nezabilježen rast optimizma i povjerenja u državni sustav. Glas Slavonije pisao je tada kako liderima opozicije izazov nije veći postotak HDZ-a, nego mogućnost da se neodlučni jednostavno priklone onima koji su vodili državu tijekom uspješne borbe protiv epidemije, da zdravorazumski zaključe kako im je interes da tu borbu nastavi iskušan kadar umjesto eksperimenta s ljudima u čije sposobnosti postoji općeprihvaćena sumnja. I to sumnja koju su donedavno oni sami poticali pokušavajući otjerati šefa stranke, koji im je danas, pak, dostatno kvalitetan da mu prvi ozbiljni posao u životu bude vođenje zemlje u uvjetima iščekivanja novog vala epidemije i nošenja s najvećom ekonomskom krizom u povijesti. U tim okolnostima, dakako, nije bilo upitno da će meta opozicije postati članovi Nacionalnog stožera, kojima će se osporavati stručnost, optuživati ih se da rade prema političkim nalozima, da im je ispred zdravlja nacije interes HDZ-a, da su valjda najobičnije bitange čije bi diplome trebalo detaljno provjeriti, a minimalan broj zaraženih i umrlih u odnosu prema Europi i posebice okruženju plod je isključivo sreće, čistog zraka, kvalitetne vode i ekološkog povrća. I naravno, kako već tjednima vrište pojedine naslovnice i prvi ekrani portala, trebalo bi ih smijeniti, posuti katranom i perjem, pa prognati iz Hrvatske, tamo negdje u Italiju ili SAD, neka vide kako je trebalo raditi.

Ipak, hladna analiza svih odluka koje je taj stožer donio i još uvijek donosi ima jasno utemeljenje u zdravstvenom i epidemiološkom pristupu kojim se koriste gotovo sve europske zemlje balansirajući između zaštite ugroženih skupina i spašavanja ekonomije. I one se u stručnom smislu nimalo ne razlikuju od onih koje su donosili kada su bili heroji nacije. A isključivo stručni članovi Stožera i dalje su samo stručni članovi - dvojica koja su danas kandidati na izborima u Stožeru su ionako prema svojoj političkoj poziciji ministra unutarnjih poslova i zdravstva, i nikada i nisu bila u njemu ništa više od političkog autoriteta koji ima zadatak preko poluga vlasti osigurati provođenje stručnih odluka. Treći član koji je kandidat, Grba Bujević, u Stožeru je kao šefica Hrvatskog zavoda za hitnu medicinu, dakle, ustanove koje organizira zbrinjavanje već oboljelih, a ne kao epidemiolog ili infektolog koji donosi odluke koje su predmet političkih optužbi. Zato danas i ne postoji jasno artikuliran zahtjev za smjenu ili promjenu sastava Nacionalnog stožera, jer bi za to trebalo provesti niz promjena u institucijama čiji su čelnici po definiciji članovi tog tijela i nekoliko zakona. Postoje samo osporavanja, ne njihovih poteza, nego njih samih na osobnoj razini kako bi se razorila ta opasna ideja da u Hrvatskoj možemo imati institucije kojima se može vjerovati. I to zato što je povratak tog povjerenja u određenom trenutku naznačio mogućnost da se izborne šanse kakve su bile prije epidemije preokrenu.

No, iako se nesumnjivo ovakva strategija pokazala donekle učinkovitom u političkom smislu, ona je u svakom slučaju imala za posljedicu i ono što je dr. Markotić otvoreno kazala. Zašto poštovati mjere koje donosi Stožer, za koji u javnom prostoru gotovo i ne postoji lijepa riječ? Zašto slušati ljude koji su samo Vladina potrkala u borbi za još jedan mandat, a ne zdravlje ljudi? I to u zemlji čiji se stanovnici nikada nisu mogli pohvaliti osobito visokom disciplinom.

Pa što bi onda, uz ponekog raspojasanog tenisača, časne sestre koje neizostavno baš sada moraju putovati u državu koja jedva da ima zdravstveni sustav i nasušnu potrebu da se mjeseci izolacije nadoknade raspojasanim tulumima u narodnjačkim klubovima ugledne srednjoeuropske metropole, uopće moglo krenuti krivo? Osim danas agresivno nametanog stava da je Nacionalni stožer zapravo vojno krilo HDZ-a, ali bez jasne vizije kako bi ga uopće promijenila eventualna buduća vlada SDP-a. O.K., kada iziđe iz samoproglašene samoizolacije, koja je vrhunac političkog cinizma ikada viđenog u nekom izbornom procesu, u Stožer bi kao ministar zdravstva, pardon, zdravlja, ušao jedan od prethodno lošijih ministara zdravstva, pardon, zdravlja, Rajko Ostojić i možda zbog prijašnjih iskustava s represivnim sustavom Krešo Beljak kao ministar unutarnjih poslova, ali čelnici javnozdravstvenog sustava ostali bi još mjesecima isti ako bi se u proceduri njihove smjene poštovao zakon. Krasna bi nakon svega izrečenog to suradnja bila, jer, ponovimo, Capak i Markotić ovdje su samo kolateralne žrtve, ne političari koji će uvijek znati i morati sjedati za isti stol, ali tko još misli o 19:01 u petom danu srpnja.

Kada se kao glavna tema kampanje nametne osporavanje rada iznimno važnog tijela, a neodlazak u samoizolaciju prema uputi epidemiologa i odlazak u samoizolaciju bez njihove upute, kao vrhunaravno mjerilo kvalitete kandidata, ostaje nam samo nadati se da ćemo bar na sučeljavanju šefova dviju velikih stranaka s premijerskim ambicijama slušati raspravu o planu rješavanja dolazeće ekonomske krize, financijskoj stabilnosti zemlje, konkretnim rješenjima za nastavak pomoći privatnom sektoru, vanjskoj politici i nastavku pozicioniranja Hrvatske u Europskoj uniji, sigurnosti, migracijama, budućnosti i nacionalnim interesima u svijetu nakon pandemije.