Usudila bih se reći da je peterostruki dobitnik Porina, 32-godišnji džez-pijanist Zvjezdan Ružić posljednjih nekoliko godina prava vruća roba na glazbenoj sceni, ne samo Hrvatske. Osijek je to prepoznao ugostivši ga na prošlogodišnjem OLJK-u. Tada je mnoge ostavio bez daha. Ovaj put u Slavoniju ide još istočnije, na Hedonistički vikend u Erdutskom vinogorju koji će u subotu upotpuniti koncertom.

Ptičica mi je šapnula da vam je jedna naša prava diva preporučila Erdut kao jednu od svojih najljepših i najdražih pozornica.


- Josipa Lisac mi je komentirala snimku mog koncerta iz Maksimira da je predivan i poseban. Na to sam je pitao: “Josipa, a koji je Vama najdraži koncert u životu?”, na što mi je ona rekla: “Koncert u Erdutu. Taj ambijent, pogled s vinograda… Ono nešto..”. A tada nisam imao ni na pameti da ću ove subote na istoj lokaciji održati koncert. Tako da sam jako dobro upamtio Erdut, jer Josipa Lisac, umjetnica je koja je nastupila na jako mnogo posebnih lokacija i imala jako mnogo lijepih koncerata, a ovaj u Erdutu je posebno istaknula.



Za nju vas veže i nedavna izvedba himne. Kako na glazbenike utječu takve reakcije javnosti koja zapravo o glazbi zna vrlo malo, ili gotovo ništa?


- Himna je jedna posebna tema. Ja se za svaku izvedbu pripremam jednako. U svaku skladbu dajem mnogo ljubavi i detaljno joj pristupam. Tako sam napravio i s himnom. Napravio sam svoju orkestraciju himne na Pianotronu - u lijevoj ruci svirao sam mellotron sa zvukovima flauta i zbora, u desnoj ruci koncertni klavir, dok sam na pedali koju sviram nogom imao zvukove orkestralnih bubnjeva kojima sam naglasio neke dijelove skladbe. Josipa je Josipa, o njoj je suvišno previše pričati. Ona živi za glazbu i doista je bila predana svakom tonu i svakoj riječi koju je pjevala. Mi smo u tu himnu dali našu viziju zemlje, naš pogled na svijet. Slučajno, oboje ga vidimo kroz ljubav, kroz mir, kroz dobro i nježno. Doista nema potrebe da himna uvijek zvuči borbeno, jer borbe nema. Nama treba mnogo ljubavi i tolerancije kako bismo bili bolji prema sebi i prema bližnjima. Nama treba nježnosti kako bismo se lakše prilagodili svemu što je oko nas i što nam dolazi. To je ono što sam htio prenijeti kroz tonove svojih instrumenata, kao i Josipa kroz svoj glas. Josipa i ja smo se složili kako je doista nevjerojatno da smo izvedbom himne izazvali takvu reakciju, reakciju koja je podijelila Hrvatsku - i to baš na našoj prvoj službenoj umjetničkoj suradnji. Nisu me dirale ni riječi ni komentari ljudi, zato jer znam tko sam i što sam, znam koliko iskreno živim svoju glazbu i koliko sam ljubavi uložio u tu izvedbu, kao i Josipa. Da su nas gazili, a da mi nismo bili iskreni u našoj izvedbi, ili da se nismo dobro pripremili za nju, tada bi nas to slomilo. Ali ovako, ovako je bilo samo simpatično, u drugu ruku fenomenalno, jer najgore je kada nitko ništa ne spominje, tada je sumnjivo. Ovako je sve u redu.

Prije nekoliko tjedana, dok su još bile na snazi razne mjere i zabrane, održali ste solistički koncert bez publike. Biste li to i da nije situacija kakva jest? Kakav je to bio doživljaj za vas? Možda ne baš kao na stadionu, ali publika na koncertima nužan je sastojak.


- U doba karantene javila mi se uprava iz Yamaha Pianosa, s obzirom na to da sam njihov službeni artist, s upitom da napravim jedan koncert za njihovu seriju koncerata Yamaha Live From Home. Oni su odlučili podržati svoje artiste u doba kada nam je bilo najteže, što neopisivo cijenim. I tako sam pripremio koncert iz svog kućnog studija na Matuljima, gdje sam proveo karantenu. No, krajem travnja došao sam na ideju: s obzirom na to da više volim boraviti u prirodi, odlučio sam razveseliti sve one ljude koji nisu u mogućnosti biti u prirodi, a kamoli u blizini mora, jednim koncertom s mula mog djetinjstva - velikog mula na Voloskom. Obratio sam se Yamahi s prijedlogom da mi pošalju koncertni klavir kojeg ćemo postaviti uz more, uz naziv koncerta Secret Concert, ili tajni koncert, kako bismo publici pripremili maksimalno iznenađenje. I ispalo je predobro! Online publika bila je toliko sretna što sam napravio koncert te je video u samo nekoliko dana bio pogledan više od 80.000 puta. Taj su video Yamaha Europe i Yamaha Pianos podijelili na svojim stranicama te je to bila priča koja nije obišla samo Hrvatsku, nego mnogo više - na što sam izuzetno ponosan! Ali, naravno da nikad like, comment i share na društvenim mrežama ne će moći zamijeniti sretna lica u publici, aplauz koji dolazi iz srca, spontane interakcije dok najavljujem skladbe i sve ono nešto lijepo zbog čega obožavam nastupati pred ljudima, pričati s ljudima, dijeliti sebe s njima, dijeliti sve što jesam, svoje priče, svoje skladbe… To je ipak nešto najljepše i nezamjenjivo! Ali, naravno da ću nastaviti s povremenim live koncertima, jer sam shvatio da postoji jako mnogo ljudi koje takvi koncerti razvesele, koji možda nemaju prilike doći na moj koncert, a koji rado prate moj rad.

Biti izvrstan glazbenik već je samo po sebi dovoljno za zdravu zavist svih nas koji nismo tako vješti s instrumentima. No, vi tu niste stali, nije vam dovoljan klavir, pa ste mu dodali i instrument koji je bio popularan 30 godina prije vašega rođenja.



- Mellotron je prvi analogni sintesajzer kojeg su još u šezdesetim godinama prošloga stoljeća proslavili Beatlesi. Kako ja njih volim slušati, još kao klinac čuo sam onaj zvuk flauta na uvodu u skladbu Strawberry Fields Forever, i godinama sam tražio taj zvuk u raznoraznim klavijaturama. No, tada nisam znao da je to mellotron. U srednjoj školi otkrio sam mellotron, no nije ga bilo moguće nabaviti. I tako su godine prolazile, a ja sam se iskreno pomirio da ga neću tako brzo niti čuti niti vidjeti. A onda sam prije četiri godine pronašao na internetu oglas kako se u Švedskoj proizvode replike starih mellotrona. Poslušao sam demo i doista je zvučao kao original! Čak su zvukove remasterirali kroz traku u čuvenom Abbey Road studiju u Londonu. I naravno da sam ga odmah kupio! Koristio sam mellotron na svojim albumima sa sekstetom, Elfin Farewell i na albumu Pandaland. No, uvijek bi mi mellotron nekako završio u pratnji s obzirom na to da je u sekstetu toliko zvuka i bez njega, a htio sam mu dati ravnopravnost s klavirom, što se činilo pomalo nemoguće. I bilo je naizgled nemoguće. Kada sam krenuo stvarati Pianotron, prve reakcije kolega i bliskih prijatelja bile su “nemoj to raditi - ozbiljan si pijanist”, “da je to dobro, već bi netko spojio ta dva instrumenta na ovakav način”, “ne treba ti to, sviraj samo klavir”, i tako dalje… Bilo je tu mnogo dobronamjernih komentara - i ne zamjeram im. Najteže je pobijediti svoje strahove. Zato je Pianotron najveći izazov u mom životu. Izazov jer sam prvi u svijetu na ovaj način odlučio stvarati glazbu - po cijenu da me proglase ludim, čudnim ili bezveznim. A istina je ta da je Pianotron tek započeo svoje putovanje i da se veselim svim onim lijepim trenutcima koji me na tom putovanju čekaju.