Brutalno policijsko ubojstvo Afroamerikanca Georgea Floyda izazvalo je val masovnih prosvjeda diljem Sjedinjenih Država. Veliki dio prosvjednika spontano je ustao protiv nepravde i rasne nejednakosti, a istodobno s njima na ulice su izašli huligani i pljačkaši. U posljednjoj fazi ulične revolucije na meti prosvjednika našli su se i brojni javni spomenici.

Obračun s kolektivnom memorijom američkog naroda, budimo iskreni ovdje je ipak riječ o isključivim fetišima tamošnjih bijelaca, više je nego žestok. Glave velikana povijesti Sjedinjenih Država kotrljaju se kao u najslavnijim danima Francuske revolucije kada je na pariškim ulicama sijevala giljotina, s tom razlikom što se ovaj puta ne razapinju živi ljudi nego tek brončane uspomene na njihove lik i djelo. Poput generala poslije bitke danas smo pametniji pa znamo da su mnogi od njih u svome slavnome životu stigli biti i zlikovci, a njihovim grandioznim djelima ozbiljno prijeti sjena njihovih nedjela. Na udaru bijesne svjetine, i to ne samo u Sjedinjenim Državama nego i na drugoj obali Atlantika, našli su se južnjački generali, tajni utemeljitelj Ku Klux Klana, kirurg koji je eksperimentirao na crnim robovima operiranim bez anestezije, velški trgovac robljem kao i opskurni belgijski kralj koji je dao pobiti desetak milijuna ljudi u svom privatnom posjedu Kongu te osnivač skautskog pokreta koji se osobno susreo s Hitlerom nazivajući njegov Mein Kampf predivnom knjigom.

Iako to nije bila neka tajna mogli smo se ponovno suočiti s nepobitnim povijesnim činjenicama kako su očevi utemeljitelji Sjedinjenih Država bili otvoreni rasisti i posjednici crnih robova. To je i razlog zašto je prosvjednička gomila dignula ruku na spomenike koji simboliziraju afroameričku muku i patnju. Možda bi većina njih i prešla preko činjenice da su dotični velikani bili istodobno i rasistički gadovi da se tradicija bjelačkog ekskluzivizma nije održala sve do danas. Dogodilo se tako da su konfederacijski vođe iz vremena Američkog građanskog rata doživjeli sudbinu komunističkih nasilnika čije su spomenici nakon rušenja Berlinskog zida masovno uništavani diljem bivše Istočne Europe. Zanimljivo da za tim simbolima zla baš nitko na istoku Europe ne plače osim u Hrvatskoj u kojoj se posljednjih dana mnogi novinari ljevičarske vokacije s tugom i nostalgijom prisjećaju 2900 komunističkih spomenika uklonjenih uglavnom dinamitom nakon 1990 godine. Ova vrsta nostalgičara uporno zaboravlja da smo i mi prije trideset godina, poput Amerikanaca danas, doživjeli svojevrsno pročišćenje i društvenu revoluciju, što je bilo nužno za novi početak.

Unatoč svemu i danas zvuči poprilično sablažnjivo da je pisac američke Deklaracije o neovisnosti Thomas Jefferson imao šest stotina robova, ne skrivajući kako crnu rasu smatra inferiornom bijeloj. Besplatnom radnom snagom potpomagao se i prvi predsjednik Sjedinjenih Država George Washington koji je na svojoj plantaži u Mount Vernonu držao satniju marljivih Afroamerikanaca koji su imali tu čast da su crnčili za oca američke nacije. Najzanimljivija je preobrazba bivšeg američkog predsjednika Theodora Roosevelta u negativca zbog navodno spornog spomenika na Manhattanu. U svoje vrijeme on je bio toliko obljubljen da je poznata dječja igračka plišanog medvjedića nazvana upravo po njemu (Teddy Bear). Sada newyorške vlasti uklanjaju skulpturu bivšeg predsjednika zbog rasnih konotacija.

Koliko je ludilo zahvatilo radikalne elemente u Sjedinjenim Državama proteklih dana govori i podatak da su se na udaru bijesnih prosvjednika našli i kipovi Kristofora Kolumba, pomorca koji je Europljanima prvi otkrio Ameriku. Naime, kako kaže jedan od lumpenproleterskih urbanih mitova, da Novi svijet nije otkriven afrički crnci ne bi nikada vidjeli Amerike. Ipak, najveća glupost je počinjena u San Franciscu u kome je nekakav ološ oštetio kip jednog od najvećih pisaca svih vremena i čovjeka koji je izmislio suvremeni roman, Miguela de Cervantesa Saavedru, ispisavši po njegovu postolju riječ "kopile". Anonimni huligani bliski emancipacijskom pokretu "Black Lives Matter" zaboravili su na to da je Cervantes i sam bio robom čak pet godina sve dok nije otkupljen iz otomanskog zarobljeništva. Možda je najveći problem u shvaćanju i prihvaćanju ove činjenice bila baš njegova bijela boja kože. Kao što sit gladnome ne vjeruje, tako i prosječni Afroamerikanac (to znači netko više nego skromnoga obrazovanja), nerado prihvaća nepobitnu istinu da nisu svi bijelci automatski krivi za rasizam.

Začuđuje kako su se prosvjedi vrlo brzo prelili i na istočnu obalu Atlantika. Među metama bijesnih jurišnika na spomeničku plastiku našao se i kip britanskog premijera iz vremena Drugog svjetskog rata Winstona Churchilla. Iako smo u školi svi učili kako je riječ o jednom od najzaslužnijih državnika koji je slomio divljanje nacionalsocijalizma i fašizma u Europi (ali i hladnokrvno omogućio vladavinu komunista u Istočnoj Europi!), Churchill se proslavio brojnim rasističkim ispadima. Za Kineze on će u jednom intervjuu iz 1902. reći da su "barbarska nacija". Afganistance i Iračane naziva "neciviliziranim plemenima", a za bijelce govori kako su "arijevci predodređeni za pobjedu". O židovima Churchill ima posve suprotno mišljenje ističući kako su oni "najizrazitija i najistaknutija rasa". Britanskog premijera se smatra odgovornim i za gladomor u Bengaliji 1943. u kome je zbog umjetne nestašice hrane umrlo tri milijuna ljudi. Naš vrli junak Churchill Indijce naziva "zvjerskim narodom", uplašen pokretom koji je osnovao Mahatma Gandhi. Strši i danas njegova obrana zločina nad Indijancima u Americi i Aboridžinima u Australiji riječima kako je "jača rasa, rasa višeg reda, koja je bolje poznavala svijet, došla i zauzela njihovo mjesto". Tijekom Prvog svjetskog rata zabilježena je njegova potpora uporabi bojnih otrova protiv "neciviliziranih plemena".

Priča sa spomenicima je vrlo kompleksna. Najmanje suza bit će za onim kipovima koji simboliziraju čisto zlo. Problemi nastaju onda kada se u ovu priču umiješaju podijeljena mišljenja oko povijesne uloge pojedinih osoba. Neki će u novopodignutom spomeniku Vladimiru Iljiću Ljenjinu (Lenjinu) u Gelsenkirchenu vidjeti udovoljenje osjećajima lokalnih ultraljevičara, članova Marksističko-lenjinističke stranke Njemačke, dok će se drugi hvatati za glavu upozoravajući kako je Ljenjin bio jedan od najvećih ubojica u povijesti čovječanstva.