Aktualni američki "predizborni" prosvjedi i sukobi na ulicama američkih gradova podsjetili su me na slične situacije u kojima sam se i osobno zatekao prije devet godina. Naime, pun pozitive, nakon uspona na Denali (McKinley), glavinjajući po Anchorageu, na Aljasci, naletio sam, u centru grada, na dvije suprotstavljene, po brojnosti nejednake, skupine ljudi.

Na desnoj strani 6. avenije, poput kakvog bedema, stajali su malobrojni ali prjeteći desničari, a na lijevoj, na pločniku, prpošni i transvestitnim animatorom napaljivani LGBT-ovci. Dok su oni prvi samo šutjeli i mrko odmjeravali, drugi su aktivno dizali buku, nešto se žalili i puno toga tražili. Tada mi je taj igrokaz, nakon divlje i surove planine, u tmurnome polarnom gradu izgledao jadno, usiljeno i bez ikakve veze sa stvarnim životom. Bilo kako god, nakon što se razdragana "Parada ponosa" pokrenula prema nedalekom mjestu okupljanja - King parku, u nju se zaletio automobil s nepoznatim vozačem. Pri čemu je, kako je bilo rečeno u izvanrednim vijestima, poginuo jedan, a ozlijeđeno nekoliko zaljubljenika u isti spol. O kojima se zatim po gradu pričalo kao o uobičajenim žrtvenim jarcima iskorištenima za pumpanje balona straha, slijednih društvenih podjela te subjektiviziranja glasačkog tijela radi nadolazećih izbora za američki Kongres. Također treba naglasiti da su Amerikanci te godine napali Libiju, ali i zabranili homoseksualnim vojnicima otvoreno seksualno opredjeljivanje, što je pokrenulo LGBT zajednicu na otpor. Daklem, od tada sam uvijek sa svjesnim ili nesvjesnim oprezom gledao na američke i ostale prosvjede u kojima sam, bili oni ograničeni bili masovni, uvijek uočavao istu shemu s pobunjenim, rubnim, i obrambenim, središnjim, društvenim skupinama koje se bore ili za demokrate ili za republikance, bar što se SAD-a tiče.

Stoga me uopće nije začudilo što je nakon koronavirusa ovaj novi val nasilja na američkim ulicama, potaknut nespretnim postupanjem policije i posljedičnom smrti crnca Georgea Floyda u Minneapolisu, u Minesoti, završio tako kako jest. Pri čemu je smrt srčanog bolesnika Floyda, kao zrcala nesvjesnog prosječnog američkog crnca/Afroamerikanca, brže-bolje iskorištena da bi se što dublje rascijepilo društvo i naelektrizirali crnci/Afroamerikakci te politički pasivni i konformizmu skloni ostali birači u korist demokratskog kandidata za predsjednika Joea Bidena. Primjerice, nešto slično tvrdi i utjecajni crni američki novinar i publicist Jelani Cobb, koji o prijeporima američkih crnaca i bijelaca kaže: "Odnos crnih Amerikanaca i policije svojevrsni je barometar za rasne odnose u zemlji." Upravo su taj, samo načelno loš, odnos dviju dominantnih američkih zajednica SLPC (Southern Poverty Low Center), Antifa i drugi pokreti i udruge iskoristili, tko zna koji put, za pokretanje rulje, uz mirne prosvjednike kao alibi, koja na valu kaosa treba srušiti predsjednika Donalda Trumpa te dovesti demokrate na vlast. I to bez obzira na to što je Trump u više navrata izjavio kako podupire mirne prosvjednike koji se protive policijskom nasilju i osudio ubojstvo gospodina Floyda, a pravna država odmah podigla kaznene optužnice protiv osumnjičenih osoba.

Bilo kako god, novi ciklus predsjedničkih izbora je pred Amerikancima, i bijelima i crnima, i onima smeđima i žutima, a uz njih uvijek idu brutalne tajne i javne igre u kojima je tzv. nasilje bijelih nad crnima, pljačka i palež bjelačke imovine od crnaca, zalijetanje kamiona ili automobila u gomilu, pucnjava u školama, masovni ubojice, politički atentati, nošenje oružja, palež, tučnjave i drugo... također dio predizbornog folklora i američke pop-kulture. Pri čemu se oni koji potiču i provode nasilje najčešće koriste dvostrukim mjerilima proisteklima iz Ustava SAD-a. Uvijek svoje nasilje prikrivajući Prvim amandmanom kao pitanje slobode glede religije, izražavanja (slobodan govor i sloboda tiska), zahtjeva i okupljanja te Drugim amandmanom kao pravo da drže i nose oružje bez ikakva ograničenja.

Za ovu prigodu, za bolje razumijevanje sadašnjih prosvjeda i nemira, napravili smo povijesni presjek sličnih najmasovnijih izlazaka na ulice koji su pod egidom otpora mržnji, nejednakosti, sprječavanja nasilja, zaštite slabijih i okoliša prethodili napadu, odnosno stvaranju preduvjeta za rušenje "crvenih republikanaca" s vlasti na nekim od bezbrojnih američkih izbora.

1963. - Marš na Washington za posao i slobodu (The March on Washington for Jobs and Freedom): Podjela na crnce i bijelce dio je tredicionalne američke priče. No crnačka svijest o političkom subjektivizmu dobila je potvrdu 1963., kada je otprilike 250 tisuća ljudi sudjelovalo u maršu za građanska prava u Washingtonu, gdje je Martin Luther King, mlađi održao svoj poznati govor "Ja imam san". Nakon marša King i ostali čelnici borbe za građanska prava sastali su se s predsjednikom Kennedyjem i potpredsjednikom Lyndonom B. Johnsonom u Bijeloj kući, gdje su razgovarali o potrebi novoga zakona o građanskim pravima. Iste te godine u Dallasu je ubijen Kennedy. Nakon marša doneseni su Zakon o građanskim pravima iz 1964. i Zakon o biračkim pravima iz 1965.

1969. - Prosvjedi protiv rata u Vijetnamu (Anti-Vietnam War protest): Rat u Vijetnamu pokrenuo je niz reformi ljudskih i građanskih prava te izazvao velike građanske nemire u SAD-u. Masovnim prosvjedima prethodilo je organiziranje manjih grupa u koalicije još od 1967., što je na kraju dovelo do velikog antivijetnamskog marša dvije godine poslije. Između 500 i 600 tisuća ljudi prosvjedovalo je protiv toga rata, u kojemu je poginulo 600 tisuća Vijetnamaca i 52 tisuće Amerikanaca. Središnji skup prosvjeda protiv rata u Vijetnamu bio je onaj u Washingtonu 15. studenoga 1969., s oko 350 tisuća ljudi. Zanimljivo je da su u to vrijeme demokrati gubili potporu glasača.

1981. - Dan solidarnosti (The Solidarity Day): Marš Dana solidarnosti bio je skup građanskih udruga, grupa za pritisak i sindikata, predvođenih najvećim američkom federacijom sindikata AFL-CIO. Na središnjem skupu u Washingtonu 1981. okupilo se 260 tisuća nezadovoljnika. Prosvjede je potaknula odluka predsjednika Ronalda Reagana da otpusti 12 tisuća kontrolora zračnog prometa, koji su započeli štrajk i zahtijevali povećanje plaća i sigurnije radne uvjete. Godinu prije, nakon izbora 1980., republikanci su ušli u Bijelu kuću i preuzeli Senat. Predsjednik Reagan te je godine preživio atentat.

1982. - Antinuklearni marš (Anti Nuclear March): Približno milijun prosvjednika napunilo je Central Park u New Yorku kako bi prosvjedovalo protiv nuklearnog oružja i predsjednika Ronalda Reagana. Taj u biti antirepublikanski prosvjed, skriven iza straha od nuklearki, organizirala je koalicija mirovnih skupina. Za tu su prigodu okupili impresivan broj ljudi iz različitih društvenih skupina, poput pacifista, anarhista, djece, budističkih redovnika, katoličkih biskupa, komunista, studenta i sindikalista. Iako je fokus skupa bio na nuklearnom razoružanju, mnogi prosvjednici smatrali su da je nuklearno naoružanje povezano sa socijalnom nepravdom i njihovim siromaštvom. Za takvo stanje krivca su pronašli u republikancima i Reaganu.

1993. - LGBTQ marš (lezbijke, gejevi, biseksualni, transrodni, interseksualni i queer): Pripreman u vrijeme Georgea Busha, starijeg, a realiziran dvije godine poslije, u proljeće 1993., kao svojevrsna podrška novoj demokratskoj garnituri na vlasti, LGBTQ marš okupio je, u centru Washingtona, približno milijun ljudi. Glavni zahtjevi odnosili su se na izmjenu zakona o građanskim pravima, zabranu seksualne diskriminacije, ukidanje zabrane homoseksualizma u vojsci, povećanje sredstva za istraživanje AIDS-a itd. Prosvjednici su dobili podršku tadašnjeg establišmenta kroz motivacijsko pismo Billa Clintona, koje je okupljenoj masi pročitala tadašnja kongresnica iz Kalifornije a današnja predsjednica Zastupničkog doma SAD-a i osoba koja je pokrenula neuspješni opoziv predsjednika D. Trumpa, Nancy Pelosi. Protiv homoseksualnih prosvjeda pobunili su se Amerikanci iz tzv. zemlje preleta (savezne države između istočne i zapadne obale SAD-a), čije je stanovnike Hillary Clinton svojedobno nazvala "ljudima vrijednih prijezira".

1995. - Million Man March: U Washingtonu se 1995. održao prosvijed Million Man March, s ciljem ujedinjavanja svekolike crne američke (afroameričke) zajednice. Procjene o broju sudionika varirale su od 400 tisuća do 1,1 milijuna ljudi. Ti u prosvjedi održavani usporedno s republikanskim preuzimanjem vlasti u oba doma Kongresa, i to prvi put nakon 40 godina (104th United States Congress). Prosvjedni zahtjevi odnosili su se na veća društvena prava i bolji odnos centralne vlasti prema crncima u Americi.

1997. - Million Women March: Dvije godine nakon "muškog" milijuna pokrenut je u Philadelphiji "ženski" marš, Million Women March. Na njemu je, ovisno o procjeniteljima, sudjelovalo između 500 tisuća i dva milijuna ljudi. Glavna tema bila je obiteljsko jedinstvo i značenje crnaca u Americi. Manifestacija održana kišne subote 1997. uključivala je molitvu, glazbene nastupe i govore lokalnih organizatora i aktivista za građanska prava. Prosvjedi su održani nakon ponovne pobjede republikanaca i osvajanja obaju domova Kongresa (105th United States Congress) te kao podrška ponovno izabranom ali pritisnutom aferama predsjedniku Billu Clintonu.

2003. - Prosvjedi protiv rata u Iraku (Protests against the Iraq war): Ovi su prosvjedi isprovocirani odlukom Georgea W. Busha da Amerika napadne Irak. Na njima je 2003. diljem svijeta, u više od 600 gradova, sudjelovalo između 10 i 15 milijuna ljudi. Najmanje 500 tisuća njih prosvjedovalo je u američkim gradovima i demokratskim utvrdama poput New Yorka, Los Angelesa i Seattlea. Prosvjedima su prethodili izbori iz 2002., na kojima su republikanci održali tanku većinu.

2004. - Marš za živote žena (The March for Women‘s Lives): Jedan od najvećih prosvjeda u američkoj povijesti, na kojem je sudjelovalo između 500 tisuća i milijun ljudi. Glavne sudionice bile su aktivistice za ženska prava Gloria Steinem, Dolores Huerta, bivša predsjednica Nacionalne organizacije za žene Eleanor Smeal i Patricia Ireland te bivša državna tajnica Madeline Albright. Bez obzira na ove prosvjede, republikanci su osvojili Kongres, a George Bush, mlađi ponovno je izabran za predsjednika.

2014. - Marš za klimu (The People‘s Climate March): Prosvjed je privukao između 300 i 400 tisuća sudionika u 150 zemalja svijeta. Iako je po obujmu bio beznačajan, uspio je na klimatskoj agendi, skuhanoj u kuhinji Ala Gorea, povezati prosvjednike u 150 zemalja svijeta. Stvarni cilj bio mu je ujedinjavanje demokratske glasačke mašinerije na tim, pokazat će vrijeme, lažnim i nevažnim politikama.

Sve u svemu, kako se god uzme, upravo je primitivni rasni/antirasni/crno-bijeli nagon, a ne klasna stratifikacija Amerikanaca i ovaj put demokratima poslužio kao alat za oslobađanje energije mase rubnih društvenih skupina i slijedno tome raspirivanje nereda protiv Trumpa i republikanaca, koji suvereno vladaju Kongresom i nižim razinama američkog društva. Kraj je neizvjestan, a nova žarišta posve izgledna, čeka se novi pucanj ili novo gušenje, ali i neka krvava crnačka odmazda. Duhovi južnjačkog ropstva i propale konfederacije, ali i licemjerje demokratske elite, uz klasične republikanske paradigme, beskrajni su činovi američke drame i u ovom, 21. stoljeću. Ako parafraziramo mudrog Shakespearea, iz njegove bismo glasovite rečenice "Neka mrtva prošlost pokapa svoje mrtve" mogli izvući ovodobnu američku "parolu": "Mrtva prošlost pokapa žive!"