Magazin
POLITOLOGINJA DR. SC. SANJA VUJAČIĆ

Pred Europom su godine velikih političkih i ekonomskih izazova
Objavljeno 20. lipnja, 2020.

Ironijom sudbine ili rotacije Hrvatska je svoje predsjedanje Vijećem EU-a započela u trenutku u kojem je Uniju napustila Velika Britanija, a onda je došla koronakriza. Inače, otkako se RH priključila Europskoj uniji, mnogi hrvatski čelnici, kao i čelnici nekih drugi siromašnijih članica, očekuju solidarnost i financijsku pomoć bogatih članica EU-a. Zbog čega je kod njih sveprisutan manjak kritičnosti prema eurokratskim strukturama, kao i manjak reformskih inicijativa. Njihova je politička akcija više koncentrirana na proširenje EU-a nego na konsolidaciju uzdrmane europske konstrukcije - kaže dr. sc. Sanja Vujačić, politologinja, analitičarka i dopisnica iz Pariza, te dodaje:

- No loš tajming za inzistiranje na proširenju EU-a, odnosno priključenju drugih država koje očekuju financijsku pomoć od bogatih europskih država, upućuje da se o tom pitanju izvlačilo krive zaključke. Kada tomu dodamo nepravovremenu europsku reakciju na koronavirusnu krizu koja je nastupila baš za predsjedanja Hrvatske, te početnu pasivnu ulogu prilikom traženja rješenja za teške gospodarske posljedice borbe protiv COVID-19, nije bilo realno očekivati da će RH svoje predsjedanje kapitalizirati u očekivanom obujmu ili da će unaprijediti pregovaračke pozicije oko pitanja od nacionalnog interesa. Nažalost, zbog niza okolnosti najmlađa europska članica ostaje umnogome "turistička razglednica" bez prepoznatljivog političkog i gospodarskog sadržaja.

KRIZA OKSIDENTALIZMA
Je li u Francuskoj uopće primijećeno da je RH predsjedala Vijećem EU-a u mjesecima teške koronakrize? U okolnostima kakve su sada, bez obzira na zagrebački Summit o proširenju EU-a održan u svibnju, to je pitanje ipak gurnuto u drugi plan. Dojam je kako to Macronu odgovara, osobito sad u ovoj situaciji s koronom, odnosno ekonomskim problemima...

- U posljednjih šest mjeseci, u najtiražnijim francuskim novinama, Zagreb se više spominjao kao epicentar snažnog potresa nego kao centar Europe, a odnedavno se piše o hrvatskom pokušaju spašavanja turizma pod svaku cijenu, u okviru promidžbene akcije koja Hrvatsku predstavlja kao ‘corona free‘ destinaciju. Međutim, Francuzi su posljednjih godina - pa i sada, za svoju top-destinaciju izabrali jednako ‘corona free‘ Portugal. Štoviše, zahvaljujući politici stimulacije unutar europske migracije, više od 50 000 Francuza svih društvenih kategorija odlučilo je definitivno se nastaniti u toj državi te, između ostalog, uložiti i u nekretnine čija se cijena zbog tog razloga, u samo četiri godine, utrostručila.

I prije izbijanja koronakrize Zagrebački summit o proširenju EU-a više je bio zamišljen kao formalna podrška NATO-ovim strateškim smjernicama koje promoviraju i brane europske institucije nego kao momentalna realna preokupacija Europljana. Stoga je njezin rezultat bio očekivan. Pravi je problem 27-rice njihova neučinkovitost i nezainteresiranost čak i za minimum zajedničke strateške autonomije, zbog čega gube utjecaj na razvoj događaja u svijetu. Stoga Macron smatra da je nužno reformirati funkcioniranje EU-a, prije njezina otvaranja za nove članice. Europske institucije repliciraju da je kočenje širenja, od strane Francuske, Nizozemske i Danske, ‘povijesna greška‘ koju će iskoristiti Kina, Rusija i Turska. U što je teško povjerovati. Da su te svjetske sile doista zainteresirane npr. za gospodarski razvoj Albanije, ne bi Albanci bili, po brojnosti, druga skupina migranata koja u Francuskoj traži politički azil zbog ekonomskih razloga. Očito nešto nije u redu s politikom azila EU-a, kao i s previše birokratskim procesom pristupanja Europskoj uniji, koje treba reformirati. Jer, kako tvrdi Macron: ‘Cilj Europe ne smije biti proširenje pod svaku cijenu. Ako već 27 članica ne funkcionira dobro, neće biti bolje ni kada će ih biti 28, 30 ili 32.‘

Dakle, nije koronavirusna kriza proširenje EU-a gurnula u drugi plan. Ono je tamo već godinama jer Europu trese kriza identiteta, koju je koronavirus još dodatno naglasio i transformirao u ‘krizu oksidentalizma‘ (poljuljano uvjerenje da je Zapad superioran ostalim civilizacijama).

Kako Francuska, vlada i Macron, gledaju na golem novac koji je Ursula von der Leyen najavila iz Fonda za pomoć članicama EU-a? Vidimo da se raspodjeli protivi tzv. štedljiva četvorka... Može li se o tom pitanju postići kompromis?

- Najavu Merkel-Macron da EU u sanaciju posljedica pandemije ulaže ‘kolosalni napor‘ od 500 milijardi (koju je Ursula von der Leyen dobila u zadatak provesti) treba staviti u perspektivu. Prvo, BDP EU-a iznosi oko 15 bilijuna eura. Dakle, predloženi fond samo je 3 % BDP-a, a istovremeno će, u godinu dana, članice uložiti 10 ili 20 % BDP-a kako bi oživile svoja gospodarstva. Još gore, tih 500 milijardi dodatak je ionako teškom proračunu EU-a za dugih sedam godina (2021-2027.). Stoga postoji mogućnost da se pojavi potreba za novim povećanjem kontribucije država članica EU-a i za novim restrikcijama, od kojih su Europljani već umorni. Ako je Angela Merkel pristala na ‘kolosalni napor‘, to će biti zato kako Berlin više ne bi igrao ulogu negativca koji zemlje Juga prepušta njihovoj surovoj sudbini te kako bi se spriječio vrlo vjerojatan Italexit (izlazak Italije iz EU-a!) i u EU-u održao status quo koji favorizira Njemačku.

ZONA NESPORAZUMA
Izlazi li EU iz ove koronakrize jači ili slabiji? O čemu to ovisi, koliko je jedinstvo upitno, koji će se problemi morati prioritetno rješavati do kraja godine, i politički i ekonomski, pretpostavljam?

- Koronavirusna kriza naglasila je nesuglasice između ‘štedljivih‘ i ‘rastrošnih‘ država EU-a (Sjever i Jug). Radi se o otvorenoj frakturi koja bi EU mogla koštati života, kako upozorava najveći francuski eurofil Jacques Delors. Bila je vidljiva već za trajanja krize eurozone. Međutim tek je tijekom koronavirusne krize svijetu predstavila Europu s dva lica. Prvo je konstruktivno: Europska komisija u kojoj sve članice solidarno rade na planu oporavka kojim će se izbjeći bankroti. Drugo, dominantno je lice raskola: kada ta ista Komisija potegne pitanje objedinjavanja dugova svih članica (‘coronabonds‘). EU je još i danas ‘kuća bez krova‘ - nedovršeno zdanje. Na gospodarskom planu, uspostavljanju eurozone nije prethodilo zadovoljavajuće fiskalno i proračunsko usklađivanje. Mastriški kriteriji zadali su konvergencijski okvir. Međutim, nisu kreirani instrumenti koji bi bili u stanju osigurati tu konvergenciju: značajan zajednički proračun - 100 % punjen vlastitim resursima, koji bi omogućio provedbu porezne politike dostojne tog imena. Konvergencija je prepuštena dobroj volji vlada država članica. Tako i dvadeset godina nakon uspostave eurozona još uvijek nije ono što stručnjaci nazivaju ‘optimalnom monetarnom zonom‘, zbog čega se euro i dalje ne uspijeva etablirati kao međunarodna pričuvna valuta.

Priliku za konsolidaciju svojih trupa EU je izgubio i prilikom suočavanja s krizom multilateralnosti u međunarodnim odnosima. Nije iskoristio svoju prednost pred SAD-om: multilateralno ponašanje. Nemoguća misija u Europi u kojoj se Mađarska i Poljska ne pridržavaju ni demokratskih normi koje su ugrađene u temelje EU-a. Kako bi onda ta i takva Unija mogla usvojiti zajednički stav prema Rusiji i Sjedinjenim Državama, pa izrasti u globalnog igrača?

U području vanjske i obrambene politike EU stagnira već više od 20 godina. Labava ‘zajednička sigurnosna i obrambena politika‘ ne postiže zadovoljavajuće rezultate, jer se radi samo o koordinaciji nacionalnih snaga zbog, najčešće zakasnjelih i limitiranih, intervecija u krizama slabog intenziteta. Američki protektorat preko NATO-a toliko je dobro djelovao da je uništio i samu pomisao na bilo koji oblik obrambene autonomije. On i dalje, s jedne strane, zadovoljava neambiciozne europske vlade - odnosno političke strukture koje na vlasti i ne bi bile bez podrške velikog zaštitnika. S druge strane, uloga protektora zadovoljava Amerikance i Britance. Neovisno o tome što trenutačno govore suprotno kako bi opravdali neprekidno povećavanje računa za pružanje svojih usluga. Problem na koji će hitno trebati odgovoriti odnosi se na činjenicu da se SAD, posljednjih godina, ne odnosi zaštitnički - nego mećehinski prema svojim štićenicima.

Nakon RH, što čeka Njemačku, koja Vijećem EU-a predsjeda od 1. srpnja do kraja godine?

- Njemačka Angele Merkel, koja bi mogla biti glavni pokretač europskog zajedništva, strahuje npr. od zatvaranja američkog tržišta za njemačke automobile, te i dalje oklijeva osloniti se na europsko jedinstvo i stratešku autonomiju u odmjeravanju snaga s izazivačem - SAD-om. Iako je evidentno da se radi o politici kratkog daha. Izlazak iz krize ‘oksidentalizma‘ sigurno nije zatvaranje u zapadni svijet. Njemačko bi predsjedanje Unijom trebalo navesti ostale europske lidere na preuzimanje odgovornosti upravljanja vlastitim prostorom. Samo uz međusobnu solidarnost, koherentnu zajedničku vanjsku politiku i minimum strateške autonomije u obrani europskih specifičnih interesa i teritorija, moguće je distancirati se od SAD-a i uspostaviti uravnotežene odnose s ostatkom svijeta. Promptnoj reakciji, koju francuska strana predlaže još od dolaska na vlast Donalda Trumpa, europski vođe i dalje pretpostavljaju stand-by poziciju. Čeka se pobjeda ili poraz američkih Republikanaca na izborima u studenom ove godine. Kao da ih iz krize ‘oksidentalizma‘ mogu izvući američki Demokrati koji su Zapad u nju i uvukli te tako omogućili Trumpovu pobjedu na posljednjim predsjedničkim izborima.

FRANCUSKI NAČIN
Za kraj - kakvo je inače stanje s koronom sada u Parizu, Francuskoj...? Popuštaju li mjere ograničenja, što kažu građani?

- Pariz i Francuska na svoj su način proslavili ublažavanje mjera ograničenja. Već se demonstriralo, a uspješno je spriječen pokušaj da nemiri u SAD-u, izazvani ubojstvom Georgea Floyda, s pomoću marketinških operacija nekih francuskih poduzetnika radikalnog multikulturalizma, povežu crnačke zajednice s dvije strane Atlantika i povuku paralelu između policijskog nasilja i rasističkih djela u Francuskoj i SAD-u. Inače se, bez obzira na bitne povijesne i kulturne razlike, pitanje boje kože ne postavlja na isti način na dva kontinenta. Francuska nije uvela ropstvo i rasnu segregaciju na svom teritoriju, a ako je kolonizacija donijela nepodnošljiv sustav diskriminacije, to je bilo zbog apsolutne negacije univerzalističkih načela Republike. Tek izišli iz izolacije, Francuzi su se našli u situaciji da spašavaju od uništenja biste i statue svojih povijesnih velikana koje multikulturalni ‘žetončići‘ optužuju za rasizam. (D.J.)
Europske institucije repliciraju Macronu da je kočenje širenja, od strane Francuske, Nizozemske i Danske, ‘povijesna greška‘ koju će iskoristiti Kina, Rusija i Turska...
Najčitanije iz rubrike
DanasTjedan danaMjesec dana
1

TEMA TJEDNA: HRVATSKA U EUROPSKOJ MONETARNOJ I BANKARSKOJ UNIJI (I)

S kunom dobro, s eurom još bolje

2

INTERVJU: ZDENKO ADROVIĆ

U godini uvođenja eura efekti poskupljenja u pravilu su vrlo mali

3

MRTVA PROŠLOST POKAPA ŽIVE

Demokracija ili demonstracija: Beskrajni činovi američke drame