Ponovljena obećanja da će nekadašnja bizantska katedrala Aja Sofija, koja je danas pretvorena u muzej, opet postati džamijom upozoravaju kako tiha islamistička revolucija u Turskoj u režiji predsjednika-sultana Erdoğana nije završila. To govori da smo svjedoci ponovne smrti oca sekularne turske republike Kemala Atatürka koji se okreće u grobu.

Objašnjavajući zašto je u Aja Sofiji održana molitva u povodu 567. obljetnice otomanskog osvajanja Carigrada turski ministar vanjskih poslova Mevlüt Çavuşoğlu je glasno i jasno rekao: "Aja Sofija je vlasništvo Republike Turske, ona je osvojena". Ovaj izljev neootomanizma reakcija je na kritike iz Grčke zbog održavanja muslimanskog vjerskog obreda u Aja Sofiji. Ta nekadašnja pravoslavna saborna crkva odmah nakon pada Carigrada postala je džamijom, ali je 1935. voljom Kemala Atatürka pretvorena u neutralni muzej te danas predstavlja simbol turskog sekularnog ustava. Ne skrivajući kako je riječ o populizmu Çavuşoğlu je dodao da je "važno što turski narod želi" te odbrusio Grcima ističući kako je Atena jedina prijestolnica u Europi u kojoj nema džamije. Treba obratiti pozornost da je ovo izrekao ministar vanjskih poslova jedne formalno europske (zapravo, maloazijske) zemlje.

Očito je današnjoj Turskoj važno da u svakoj europskoj prijestolnici postoji džamija. Znamo jako dobro o čemu je riječ. Niti je Erdoğan daleko od naslova sultana koji mu se za sada tek podrugljivo pridijeva, niti je on daleko od ideje da ponovno proglasi hilafet (kalifat), uništen prije nekoliko godina likvidacijom zloglasne Islamske Države na ozemlju Sirije i Iraka.

Slaveći obljetnicu osvajanja Carigrada u "džamiji" (islamistički mediji na bošnjačkom jeziku koriste upravo taj termin, iako je još uvijek riječ o muzeju) Aja Sofiji prema naredbi predsjednika Erdoğana trijumfalno je čitana sura El-Feth ili Pobjeda iz Kur‘ana!

Nažalost, ljudi danas jako malo čitaju, pa tako i Kur‘an, iako je dostupan na bošnjačkom jeziku. Zgodno je citirati nekoliko uvodnih ajeta iz spomenute sure koja se zove El-Feth ili Pobjeda u prijevodu Besima Korkuta: "(1) Mi ćemo ti dati sigurnu pobjedu/ (2) da bi ti Allah ranije i kasnije krivice oprostio, da bi blagodat Svoju tebi potpunom učinio, da bi te na Pravi put uputio/ (3) i da bi te Allah pobjedonosnom pomoći pomogao. (4) On uliva smirenost u srca vjernika da bi još više učvrstili vjerovanje koje imaju - a vojske nebesa i Zemlje su Allahove; Allah sve zna i mudar je -/(5) da bi vjernike i vjernice uveo u džennetske (rajske, op. a.) bašče kroz koje će rijeke teći, u kojima će vječno boraviti, i da bi prešao preko hrđavih postupaka njihovih - a to je u Allaha veliki uspjeh -/(6) i da bi kaznio licemjere i licemjerke i mnogobošce i mnogoboškinje, koji o Allahu zlo misle - neka zlo njih snađe! Allah se na njih rasrdio i prokleo ih i pripremio im Džehennem (pakao, op. a.), a grozno je on boravište!"

Predsjednik Erdoğan je u povodu obljetnice osvajanja Carigrada iz 1453. rekao dvije rečenice koje bi nas itekako trebale zabrinuti: "Nadam se da će Svemogući Allah ovom narodu dati još mnogo pobjeda i uspjeha" i "Svemogući Bog omogućio je sultanu Mehmedu Fatihu da oslobodi ovaj grad i značenja sure El-Feth su ostvarena i potvrđena kroz ovaj događaj".

Muslimanski nas klerici često znaju zbuniti tvrdeći kako je islamski pojam džihad zapravo unutarnja borba vjernika sa svojim slabostima, a ne nekakav sveti rat za teritorije. Isto će reći i za cijeli Kur‘an da je on tek jedna božanska metafora, a ne duhovno štivo potencijalnog Allahovog ratnika. No, isto tako, baš nitko ne može reći da je Erdoğan vjerski nepoučeni čovjek. Dovoljno je vidjeti islamističke portale na bošnjačkom jeziku koji ga zbog njegove tobožnje duboke vjere hvale i obožavaju. Osjećaj trijumfa u Istanbulu nakratko je poremetila egipatska vjerska institucija Dar al-Ifta koja je otomansko preuzimanje Carigrada 1453. nazvala "okupacijom". Nakon ljutite reakcije Turske iz Kaira je idućeg dana stigao ispravak: "Što se tiče osvajanja Carigrada, to je veliko islamsko osvajanje koje je propovijedao Poslanik, neka su Božje molitve i mir na njemu…". Naime, malo je poznato na Zapadu da je Carigrad grad koji je prorok Muhamed obećao (!) muslimanima. To znači da obećanje o osvajanju glavnog grada nekadašnjeg Bizantskog Carstva spada u osnove muslimanske vjere. O tome govore bar dva islamska hadisa. U prvome Muhamed muslimanima obećaje Carigrad, nazivajući njegove osvajače blagoslovljenima, a u drugome Prorok na pitanje koji će kršćanski grad prije pasti Rim ili Bizant odgovara kako će to biti grad cara Heraklija, odnosno Carigrad.

Mnogi koji danas unutar Europske unije zagovaraju što brže useljavanje migranata iz Afganistana, Pakistana i regije Magreba, kako bi pokrpali demografske rupe i ispali što multikulturalniji, među kojima su brojne ljevičarske udruge, ali i neke katoličke organizacije, zaboravljaju da je Europa ovakva kakva jest zapravo teritorij koji je Muhamed davno obećao muslimanima, unaprijed blagoslivajući njezine osvajače. Koliko je Prorokova riječ sveta govori i činjenica da je Carigrad zadržao svoje ime sve do propasti Otomanskog Carstva iz jednog jedinog razloga zato što ga je Muhamed osobno spomenuo (pod arapskim nazivom Konstantinija) o čemu svjedoči gore navedeni hadis. Tek s dolaskom Atatürka i Mladoturaka na vlast Carigrad dobiva svoj današnji naziv na turskom jeziku - Istanbul.

Prije nekoliko dana na jednom ekumenskom skupu u Osijeku praktički je ismijan otac reformacije Martin Luther zbog svojih riječi u kojima se grozi opasnosti što protestantima prijeti od "Pape i Turaka" napisanih vjerojatno 1541. nakon pada mađarskog grada Bude. Riječ je o glasovitim stihovima ("und steur‘ des Papsts und Türken Mord") uvrštenima kasnije u kantatu Johanna Sebastiana Bacha "Erhalt uns, Herr, bei deinem Wort", BWV 126.

Današnjim multikulturalcima i onima iz redova Katoličke Crkve što nas pokušavaju uvjeriti kako je pružanje logističke pomoći ilegalnim migrantima bez dokumenata i nepoznatih motiva koji hrle u Europu "svjedočenje vjere u Isusa Krista", a ne ustrajni rad na islamizaciji Europe, nepojmljivo je da su Otomanski Turci bili golema nevolja svoga vremena. Danas jednostavno više nije politički korektno reći kako je islamizacija Europe krajnje retrogradan proces o čemu postoje brojni dokazi. O tome svjedoči propast integracije imigranata koje europska kultura i identitet uopće ne zanimaju. Za njih je dolazak u Europu "godina nulta".

No, čak i onda kada sumnjamo u divlju imigraciju i njezine gorke plodove nikada ne smijemo zaboraviti kako među nama žive naši sugrađani muslimani kojima uvijek trebamo biti spremni pružiti ruku jer ideja suživota nema alternative.