YASER YAHYA, KONOBAR

Ide sve nabolje, vratit će se normalno vrijeme

 

Znamo da su konobari ponekad ljudima sve, i prijatelji, i psiholozi, i savjetnici. Njihov život bez ljudi je isprazan. Iako se sada popuštanjem mjera njihov svijet polako vraća u normalu, još uvijek nije to to. Yaser Yahya dugogodišnji je i omiljeni orahovački konobar i gotovo da nema čovjeka s kojim nije dobar. Ovo proteklo vrijeme, puna dva mjeseca bez posla mu je nedostajalo, no bilo je tu i dosta prednosti:

 

"Baš tako, kada svoj posao voliš i uživaš u svakoj priči koju čuješ, svakoj ‘tacni‘ koju odneseš za stol, mora ti nedostajati. U ovome poslu čuješ i proživiš svega i svačega, slušaš o raspadu brakova, koliko je tko metara drva danas prebacio preko ruku, kakva je čija žena, tko koga vara, kakva je aktualna politička situacija u gradu i državi, a ja kao veliki dinamovac najviše volim trenutke poslije pobjede Dinama nad Hajdukom kada mi navijači splitskog kluba dođu za stol. Tu bude provokacija, zafrkancije, ali mi Slavonci se znamo našaliti među sobom bez bilo kakvih tenzija, dobro se nasmijemo svi i onda zajedno popijemo. Nedostajalo je sve to, naravno, svaki dan prođeš pokraj kafića, unutra mrak, terase prazne, nikada tako nije bilo, pa ni u vrijeme Domovinskog rata. S druge strane, ovo vrijeme bez posla mi je koristilo kako bih više bio s obitelji, odradio neke poslove po kući koji vječno čekaju onaj ‘sutra ću ili odmah čim odem na godišnji‘. Ipak, ljudi su ljudi, živi svijet oko nas je nešto sasvim drugo i sada sam sretan, bez obzira na sve mjere koje moramo poštovati, tu smo, radimo. Vidljivo je i kako je grad živnuo, puno je više ljudi na ulicama, pa tako i kod nas, posebno na terasama. Nije nikome danas lako, svatko se bori za svoj kruh i ne daj Bože više nikad ovakve situacije. Sad tek vidimo koliko smo bogati što imamo život i jedni druge svaki dan oko sebe", kaže Yaser i dodaje kako je veliki navijač zagrebačkih "modrih", pa mu tako maksimirska tribina i navijački huk za Dinamo posebno nedostaju. "Uh, to je teško i opisati. Dva mjeseca da lopta nije krenula s centra bilo gdje, a posebno od mog Dinama. Meni je sve to teško palo, a da ne kažem mom sinu Eddyju, koji je svaki put sa mnom na tribini. Vjerujem da će sve to brzo ponovno krenuti, ide ljeto, prvo završetak prvenstva, pa onda i nove kvalifikacije za Europu, nadam se opet s Dinamom u proljeće u Europi, pa pun Maksimir, druženje prije i nakon utakmice, pa danima u kafiću prepričavanje svih detalja. Ma ide sve to nabolje, bit će sve u redu, vratit će se ono naše normalno vrijeme", zaključuje Yahya.

MAJA ŠKRABA, RAVNATELJICA ŠKOLE

Osobni kontakt učenika s učiteljem je nezamjenjiv

 

Nakon gotovo dva mjeseca škole su oživjele. No i dok je u njima bilo tiho, postoje ljudi koji su uvijek bili tu, spremačice i domari, djelatnici škole, a posebno ravnatelji. Ravnateljica Osnovne škole Ivane Brlić-Mažuranić Orahovica, Maja Škraba, osim svog opisa posla, školu voli kao svoj dom i prema njoj se tako odnosi. Tako je bilo u ovo vrijeme koronavirusa, iako bez dječje graje, bez onog posla koji sve djelatnike čini najsretnijima, nužan posao morao je biti odrađen.

 

"Škola su prije svega učenici i zato je nama bilo uvijek teško ući u zgradu i slušati samo tišinu. Iako djece nije bilo tu, mi smo tu jer je bilo posla koji se mora napraviti. Moram priznati, unatoč svemu, kako je ta škola na daljinu jako dobro funkcionirala. Posebno moram pohvaliti našeg učitelja Damira Čelanta, koji je napravio platformu za nastavu na daljinu razredne nastave i komunikacija s učiteljima i učenicima je svakodnevna. Takav oblik nastave puno je teži i zahtjevniji za djecu, ali i za učitelje i, sve više je vidljivo, za roditelje koji su puno oko toga angažirani. Roditelji imaju veliko opterećenje jer, recimo, kada učenik odlazi u školu i odradi svojih nekoliko sati koliko nastava traje i roditelj vidi samo onih sat vremena koliko se učenik posveti zadaći ili učenju. S ovom nastavom od kuće roditelji su sada vidjeli koliko i dijete i učitelj zapravo beskrajno dugo rade.

Ipak, osobni kontakt učenika s učiteljem je nezamjenjiv, i to je zapravo ona prava nastava koju smo svi jedva čekali", priča ravnateljica Škraba. Pitamo je mogu li škole uopće imati bilo kakve planove za ljetno razdoblje i jesenski nastavak nastave. "Trenutno učiteljice rade dvostruki posao, rade s učenicima koji dođu u školu, a moraju sve pripremiti i za one koji sve prate od kuće. Svi smo sada u tome i tome se posvećujemo. Naravno, držimo se svih mjera opreza, obvezna je dezinfekcija od ulaska u školu, potom mjerenja temperature učenika koji dolaze u školu, vodimo brigu o njihovu rasporedu sjedenja, činimo sve što je potrebno da naša djeca budu sigurna. Teško je sada govoriti o bilo kakvim dugoročnim planovima jer nama informacije dolaze iz dana u dan. Moramo čekati kakvi će biti naputci Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo i našeg resornog ministarstva i tako ćemo postupati. Mi ćemo se potruditi i dati sve od sebe", zaključila je ravnateljica Maja Škraba.

BORIS ŠUMRADA, VOZAČ KAMIONA

Neki od kolega živjeli su u kamionu dva mjeseca

 

Boris Šumrada profesionalni je vozač kamiona i zajedno s grupom prijatelja osnivač Udruge za bodybuilding i fitness u sklopu koje je otvorena teretana. Kako bi jedan vozač usporedio svijet prije i u vrijeme korone?

 

"Kada bih usporedio obavljanje dužnosti profesionalnog vozača u doba korone s onim prije, i sada kad se pandemija smirila, razlika koju sam osobno osjetio je u povratku kući nakon odrađene ture u međunarodnom prijevozu. Inače, na graničnom prijelazu Slovenija - Hrvatska, na ulazu u našu zemlju, dane su nam dvije opcije. Prva je bila direktan istovar robe koja je u tom trenutku bila u kamionu, zatim ponovni utovar i izlazak iz države u roku od 24 sata. Druga opcija bila je povratak na adresu prebivališta do poziva poslodavca na sljedeću turu. Ako bi odluka bila povratak na adresu prebivališta, morali smo se pridržavati odredbi Stožera, a to je samoizolacija od 14 dana, koja u mom slučaju ni jednom nije završila do kraja, jer sam već nakon dva, tri dana bio pozvan na sljedeću turu. Mislim da smo ja i moj otac, koji je također vozač i uz kojeg sam krenuo s ovim poslom, jedni od rijetkih vozača kojima samoizolacija nije stvarala toliki problem jer smo na adresi prebivališta imali stan koji je odvojen od ostalih ukućana, što kod mnogih vozača nije bio slučaj. Ja vjerujem da im je ta cjelokupna situacija stvarala dodatni trošak (najam stanova) i zato su radije birali ostati u kamionu. Neki od kolega i više od dva mjeseca nisu napuštali kamion kako ne bi ugrozili svoje bližnje", priča Boris. "Najveći problemi bili su zastoji na pojedinim graničnim prijelazima. Ako bih gledao s pozitivne strane, mogu reći kako smo u samoj vožnji bili brži nego inače zbog smanjene gustoće u prometu i nesmetano smo prolazili bez uobičajenih zastoja, naravno zbog manje osobnih automobila na cesti, ali isto tako i teretnih vozila. To nam je olakšalo pronalaženje parkirnog mjesta, što je inače veliki problem. S bolešću nije bilo većih problema. Mi vozači općenito imamo minimalan kontakt s ljudima u svom poslu, pretežno je to na recepcijama prilikom prijema, utovara i istovara. Na recepcijama se pridržavamo međusobnog razmaka i slično kao i u drugim strukama koje su imale dozvolu za rad u doba korone", zaključuje Boris. Kada je riječ o udruzi i teretani, kaže kako je ljudima nedostajao taj sportski dio života. "Na veliku žalost ekipe/članova, bili smo onemogućeni vježbati dva mjeseca pa smo se individualno svakako snalazili. Sada se pridržavamo mjera, pojačana je higijena i dezinfekcija i u teretani", zaključuje Šumrada.