Ništa se u životu ne događa slučajno. Isti dan kada je Domagoj Duvnjak proglašen najboljim rukometašem Bundes lige za proteklu nedovršenu sezonu, a Igor Vori pojavio se u najužim kombinacijama za sjedanje na trenersku klupu PPD Zagreba, Blaženko Lacković objavio je kraj rukometne karijere.

Trojac Duvnjak, Lacković, Vori bio je dijelom "hrvatskog HSV-a", koji se 2013. godine okitio naslovom osvajača rukometne Lige prvaka. Laca ćemo svi pamtiti kao dijela jednoga drugog trojca. Balić-Metličić-Lacković čine ponajbolju, ali sigurno najtrofejniju hrvatsku vanjsku liniju. Sve je počelo u Portugalu 2003. godine kada je Hrvatska osvojila naslov svjetskih prvaka. Sva trojica bila su i dijelom reprezentacije godinu dana prije na Europskom prvenstvu kada smo dotaknuli dno. Nakon toga, na klupu je sjeo Lino Červar i legenda je tada započela. Na Olimpijskim igrama u Ateni hrvatska rukometna reprezentacija osvojila je zlatnu medalju, predvođena, naravno, "splitskim čarobnjakom" Balićem, njegovim ljevorukim sugrađaninom Metličićem i "haubicom iz Marofa", kako su od početka karijere nazivali simpatičnog rukometaša rođenog na Božić 1980. godine, pa mu odatle i ime Blaženko. Uoči svoga 40. Božića zaključio je karijeru zaokruživši jedan ciklus kao posljednji "kauboj" koji je "odjahao u suton". Naime, Lacković je definitivno bio najprepoznatljiviji među "kaubojima", kako su se zapravo sami prozvali rukometni reprezentativci upravo te 2003. godine u Portugalu. Godinu kasnije, nakon Olimpijskih igara u Ateni, otišao je iz Zagreba u Flensburg. Otada, s kraćim izletom u Vardar, Njemačka je njegov dom. Karijeru je završio u Hamburgu, koji je u međuvremenu "potonuo" u drugoligaše. On je u tom gradu na sjeveru Njemačke otvorio Muzej iluzija. Suprotno njegovim igrama i medaljama. Koje definitivno nisu bile iluzija. K.Lacković